Sarajevo umesto Pule

Za „Vreme“ iz Sarajeva

Osamdesetih godina prošlog stoljeća, u posljednjoj deceniji života pokojne SFRJ, Sarajevo je doživjelo pravu ekspanziju. Zimske Olimpijske igre održane početkom orvelovske 1984. najsnažniji su simbolički trenutak te ekspanzije, no nisu jedini. „Željino“ polufinale kupa UEFA, svjetski uspjesi sarajevskih režisera, istaknuto mjesto lokalne pop-rok škole na saveznom estradnom nivou, učinili su da Sarajlije po prvi put počnu osjećati da njihov grad ne mora biti inferioran u odnosu na Beograd i Zagreb. U naglo stečenom samopoštovanju bilo je, naravno, i mnogo pretjerivanja, a to je pretjerivanje krunisano teorijom zavjere u koju i danas vjeruju neki među neukim svijetom ugledni novinari: rat u Bosni i opsada Sarajeva uzrokovani su upravo zavišću Beograda i Zagreba zbog naše superiornosti u svemu i svačemu.

KONTRASTI: I poslije rata, postoji u Sarajevu ta žilava potreba za takmičenjem s glavnim gradovima susjednih država. Srećom, preživio je i lokalni humor koji se sa takvim pretenzijama uspješno sprda. Početkom augusta, baš nekako u vrijeme odigravanja utakmica trećeg pretkola fudbalske Lige šampiona, na stadionu Grbavica veliki je koncert održao Ljuba Aličić. Vic se SMS-om instantno proširio: na Maksimiru gostuje Arsenal, na Marakani – Milan, a na Grbavici – Ljuba Aličić. Da na sportskom planu u Sarajevu ne bude sve crno, pobrinuo se dolazak fudbalske reprezentacije Francuske na stadion Koševo, gdje je prošle srijede odigrana prijateljska utakmica između Bosne i Francuske. Potpisnik ovog teksta otišao je na Koševo nakon gotovo devet godina jer nije želio propustiti priliku da uživo gleda majstorije Anrija i Riberija. Prije devet godina, na istom stadionu koncert je održala grupa U2, a Bono se, eto, ove godine iznenada pojavio u Sarajevu i zasjenio sve „zvijezde“ Sarajevo film festivala.

Ovaj možda predug uvod pokušava zapravo dočarati atmosferu ljeta u Sarajevu, atmosferu koju je linijom manjeg otpora najlakše nazvati tranzicijskom, atmosferu koju karakteriziraju gotovo svakodnevne detonacije najrazličitijih „eksplozivnih naprava“ koje odjekuju od grobalja do terenskih džipova lokalnih „jakih momaka“, atmosferu usijane predizborne kampanje. Sarajevo film festival u tom se kontekstu nameće kao efektan amblem tog i takvog ljetnog Sarajeva, glavnog grada zemlje koja je u Evropi po siromaštvu na samom vrhu, otprilike tamo gdje je u Africi Burkina Faso (bivša Gornja Volta).

FINALNA OSMERKA: Kad je o programu riječ, u posljednjih se nekoliko godina ustalila praksa da takmičarski program bude posvećen filmovima iz tzv. regije. U SFF-u insistiraju da filmovi u glavnom takmičarskom programu moraju u Sarajevu imati, u najmanju ruku, međunarodne ili regionalne premijere, a ta odluka se ispostavila kao ispravna. Filmovima koji se takmiče u Berlinu ili Kanu eventualna sarajevska nagrada ne znači mnogo, a publika će ih ionako moći pogledati u nekom od off programa. Glavni takmičarski program SFF-a tako se isprofilirao kao neka verzija proširene postjugoslovenske Pule ili – da povučemo košarkašku paralelu – kao svojevrstan Final Eight filmske Jadranske (ili GoodYear) lige. Ove godine u takmičarskom programu su dva bosanska filma (Nafaka Jasmina Durakovića i Mama i Tata Faruka Lončarevića), dva hrvatska (Sve džaba Antonija Nuića i Put lubenica Branka Schmidta), jedan srpski (Sedam i po Miroslava Momčilovića), jedan mađarski (Kytera Petera Mesaroša), jedan rumunski (Papir će biti plav Radu Munteana) te jedan u suštini švicarski film (zapravo švicarsko-njemačko-bosanska koprodukcija) koji se u ovom trenutku nameće kao vjerovatno najveći favorit za osvajanje glavne festivalske nagrade. Riječ je o filmu Gospođica, režiserka se zove Andrea Štaka (Švicarkinja bosansko-hrvatskog podrijetla), u središtu radnje su tri žene s tzv. naših prostora koje tumače Mirjana Karanović, Marija Škaričić i Ljubica Jović. Filmovi iz glavnog takmičarskog programa prikazuju se u zgradi Narodnog pozorišta ispred koje je prosrt crveni tepih koji bi, kao, trebao simbolizirati glamur koji lokalni filmski radnici zaslužuju.

ZAMENA TEZA: Postoji i takmičarski programi u kategorijama kratkog i dokumentarnog filma, kao i masa propratnih programa od kojih vrijedi izdvojiti programe posvećene djeci i tinejdžerima, tribjut programe (ove godine posvećeni su Abelu Ferari i Beli Taru) te naročito Open Air program koji već tradicionalno privlači najveću pažnju publike. Projekcije iz ovog programa održavaju se u otvorenom kinu Metalac (ako pada kiša – alternativa je Skenderija), a do prije koju godinu u ovom su programu prikazivani uglavnom holivudski blokbasteri. U posljednjih par godina, a tako je i ove, izbor ipak pada na evropske filmove i filmove iz tzv. nezavisne produkcije. Glavne ovogodišnje atrakcije Open Aira su: Pakao Danisa Tanovića, Put za Gvantanamo Majkla Vinterbotoma te Vrati se Pedra Almodovara, kao i Uslovi predaje te Miroljubivi ratnik, kojeg je publici predstavio glavni glumac – Nik Nolti. Od poznatih glumaca i glumica koji su ove godini stigli u Sarajevo, vrijedi spomenuti i Emili Votson.

Sarajevska je javnost kad je riječ o SFF-u uglavnom jedinstvena i festival smatra jednim od najvažnijih događaja svake godine. Činjenica jest da već nekoliko godina treću sedmicu augusta Sarajevo živi u ritmu festivala: puno je ljudi na ulicama, puno gostiju, puno volontera i hostesa koji šetkaju gradom sa festivalskom akreditacijom oko vrata s ponosnim izrazom lica baš kao kod Radovana III kad se učlanio u biblioteku, puno je turista, puno dijaspore koja koristi godišnji odmor baš u vrijeme SFF-a, puno filmskih projekcija, puno koktela, prijema, afterpartija i sličnih čudesa. Problem je, međutim, u činjenici da se festival svake godine udaljuje od „obične“ publike i dodatno se pseudoelitizira. Pojedini su mediji još prije dvije-tri godine stidljivo upozoravali na tu tendenciju. Pisalo se o „glamuroznom klijentelizmu“, upozoravno na činjenicu da se lavovski dio festivala ipak finansira iz budžeta ovdašnjih ministarstava kulture, ergo poreznih obveznika. Danas, međutim, kolumnistica najstarijih sarajevskih dnevnih novina završava svoj egzaltirani komentar rečenicom: „Da li Sarajevo i Bosna i Hercegovina uopšte zaslužuju Sarajevo film festival?“ Zamjena teza dostojna stihova Đerđa Petrija: kao da ljudi postoje zbog festivala, a ne festival zbog ljudi. Zamjena teza zapravo i logična u zemlji u kojoj su ljudi navikli da oni postoje zbog političara, medijatora, generala, poslanika, ministara, skupština, kantona, entiteta, država, a ne ovi zbog njih.