Rukom vođene linije

“Crtež je cjelina satkana od niza crta, točaka, tekstura, mrlja ili tonova, on može biti i samostalna, jedinstvena linija… ali i nerazmrsivo klupko isprepletenih linija”, napisao je Jagor Bučan u knjizi sjajnih filozofsko-umjetničkih ogleda Ima jedan svijet (Zagreb, 2025), a time kao da je uokvirio i stvaralačku misao i umjetničku ruku Ivana Doroghyja, jednog od najistaknutijih hrvatskih dizajnera s internacionalnim renomeom (osvojio je brojna domaća priznanja i međunarodne nagrade), ali i samosvojnog grafičara (diplomirao grafiku 1976. na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, u klasi profesora Ante Kuduza), čiji radovi doslovno emaniraju neobuzdanom energijom koja ključa i na sve moguće načine traži, pokušava osmisliti “život oblika” našeg svijeta. I, naravno, u ovaj naš kaotični svijet (ne)svjesno unijeti, ako ništa, a ono barem privid reda. Ili, kako je to zapisao Henri Focillon, nesumnjivi velikan teorije likovnih umjetnosti, na kojeg se Doroghy poziva; “Ruka (umjetnika) nije poslušna sluškinja duha, ona traži, ona se koječemu domišlja za nj, ona prolazi kroz svakojake pustolovine, ona iskušava prilike koje joj se pružaju”.

...

PROJEKCIJA CELINE

Upravo to, evo već četrdesetak godina, uporno svojim grafikama, crtežima ili pisanjem čini Ivan Doroghy i to nam je zorno predočio u svom najnovijem djelu Knjiga dojmova. To je njegova četvrta knjiga u nizu istraživanja (ne)mogućnosti crteža (Dijalog s demonom, 2020; Nuspojave, 2021. i Epilog, 2023) kojom kao da je želio zaokružiti (jer i krug je linija) ideju crteža kao osebujne projekcije cjeline. U tom pogledu crtež nadilazi uobičajene pojmove tradicionalne estetike, na način kako je to sagledavao Paul Valéry rekavši: “Ne poznajem umjetnost koja bi mogla angažirati više inteligencije od crtanja”. Grafička notacija, primjerice Kleeovih crteža, čini mi se najbliža Doroghyjevoj “poetici”, odnosno poimanju likovnosti, budući je i za ovog osebujnog autora, kao i u Doroghyja, “crtež i kompozicija i granica”, jer našim očima otvara prostor ne samo za gledanje, već i za razumijevanje naravi ljepote kao takve. Takvo poimanje “prirode bića” za Doroghyja znači sve stvari i pojave vidjeti u njihovoj elementarnoj jednostavnosti, onakvim kakvim ih je prethodno obilježio duhom prožeti (p)ogled. I slikom i riječju, ali i zvukom, jer bez crteža tonalitet/glazba bili bi lišeni svoje punoće. Likovni, pa čak ni fotografski prikaz stvari ili pojave nikada nije kadar prikazati fenomene kakvi sami po sebi jesu, ali zahvaljujući tomu kako se ponašaju “rukom vođene” linije, crte, točke, jesu li u svojoj pojavnosti debele ili tanke, ravne ili zakrivljene, zatvorene ili otvorene, kontinuirane ili isprekidane, “čitamo” ih kao šifre višeznačnog: one, zapravo, tada postaju znakovi koji nam signaliziraju kako u svojoj ukupnosti nisu samo odraz, slika nekog bića ili pojave, već su same po sebi biće ili pojava.

ŽEĐ ZA LEPOTOM

Ako slikati znači odreći se svega onoga što nije moguće naslikati, onda je jasno zašto je “žeđ za ljepotom” tako brutalno, opsesivno prisutna u biću svakog umjetnika, pa i većine obrazovanih ljudi, ta nas “zagonetna sfinga” uzbuđuje, ali ujedno i plaši svojom hirovitošću: koliko željno želimo odgonetnuti njezinu tajnu, toliko se, možda čak i više, toga bojimo. Ne kaže se uzalud da trebamo strahovati od (p)ostvarenja svojih ideala i(li) snova i stoga valja nam poći od samog iskona, od počet(a)ka, od crte, točke i linije (mada ona kao takva u prirodi ne postoji) i ponovo i uvijek ponovo vraćati se na početak, jer smisao nije u pronađenom, već u traženju. U toj vječnoj igri Prometeja i Sizifa, čovjeku je namijenjena sizifovska uloga: što se prije pomiri s tom spoznajom, neće umišljeno težiti nedostupnim božanskim visinama, već u prirodi ljudskosti/humaniteta (po)tražiti rješenje svojih ideala. Ideala, ne idola. Jedino tako pojam (opseg, doseg i sadržaj) naših uvida može podjednako uspješno prodrijeti i kroz fizičko i kroz metafizičko i utoliko se Doroghy stalno vraća crtežu jer se upravo njegovim posredovanjem povezuju ideja i slika i stoga se on, ne bez razloga, poziva na Arnolda Hausera i njegovu glasovitu Filozofiju povijesti umjetnosti: “Njihovu uzajamnu vezu smijemo pripisati nesvjesnom poticaju, a ne svjesnoj umjetničkoj nakani samo onda ako se ista sekvencija motiva u različitim kompozicijskim odnosima često ponavlja i ako se u njihovoj kombinaciji može razabrati neka vrsta nužnosti”. Ta se “nužnost” gotovo idealno dade razaznati u Doroghyjevom stvaralaštvu kao cjelini, a ponaosob u njegovim crtežima, što upravo njegova najnovija Knjiga dojmova zorno ilustrira.

Kako sam autor zna reći, radi se o vizualizaciji “čiste osjećajnosti” i upravo stoga njegov monokromni, crno/bijeli apstraktni ekspresionizam, izveden raznim vrstama tuševa, kistova itd., naglašava “dominaciju gestualne izvedbe koja predstavlja složen trag promišljanja unutarnjih napetosti i raspoloženja, ali i apoteozu ruke i rukopisa” (Doroghy), uz napomenu kako autor crnu boju tuša osjeća kao skup boja koju apstraktni potezi dodatno oslobađaju ovisnosti.

PROTIV ESTRADIZACIJE DIZAJNA

Ivan Doroghy (rođen 1951) više od trideset godina djelovao je kao profesor vizualnih komunikacija na studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Po odlasku u mirovinu jedno je vrijeme živio i radio u Beogradu, da bi se danas skrasio u rodnom Osijeku. Poznat je i kao likovni/grafički urednik brojnih knjiga, a naročita su priznanja pobrala vizualna rješenja serije knjiga znanstvenih radova koje je objavljivao zagrebački Institut za društvena istraživanja. Do sada je imao niz zajedničkih i samostalnih izložbi, bavio se i stripom, ali je objavio i značajne teorijske radove o važnosti dizajna. Među brojnim radovima treba istaknuti kako je izradio idejno rješenje znaka HOO-a
(Hrvatskog olimpijskog odbora), vizualni identitet avio-kompanije European Coastal Airlines, oblikovao je izgled slavnog zagrebačkog magazina Start, a posebice je bio značajan njegov rad kao grafičkog urednika kultnog zagrebačkog omladinskog lista Polet, koji je osamdesetih godina okupio generaciju novog vala, mladih i kreativnih ljudi koji su bitno (pro)širili prostore slobodnog novinarstava, ali na stanoviti način promijenili i kulturu, a dijelom i same društvene odnose toga doba, ne samo u Hrvatskoj već i na širim prostorima SFRJ. Beskompromisno se borio protiv estradizacije dizajna, kao što se, uostalom, i cijelog svog stvaralačkog života borio za slobodu i autonomiju umjetničkog izraza, što nedvosmisleno potvrđuje i njegova najnovija knjiga više nego zanimljivih i originalnih crteža.