"Njih više nema", tekst Dorutina Baša, režija Andrej Nosov, “Hartefakt kuća”
Predstava Njih više nema nastala je na osnovu višegodišnjeg projekta reditelja Andreja Nosova, koji je sebi i svojim saradnicima postavio važno pitanje: šta znaju o Srebrenici oni koji nisu doživeli ratove devedesetih i koji, možda, i ne žive na ovim prostorima? Podsetimo se da je od sporazuma u Dejtonu prošlo već trideset godina, što znači da oni koji su se tada rodili sada već možda imaju i svoju decu.
Dorutina Baša je napravila finu i delikatnu dramsku strukturu koja je bliska strukturi Joneskove drame Stolice. Kod Joneska je reč o komadu apsurda, a Baša polazi od dokumentarnih materijala, ne gradeći pri tome dokumentarnu dramu, već čuvajući osećaj da je u pitanju istinita priča (iako je, naravno, reč o fikciji). Autorka teksta i reditelj ispituju vezu između percepcije realnosti i velike traume. Predstava počinje “nevino”. Jedan stari bračni par se sprema da dočeka svoju decu i unuke. Majka je zabrinuta da li će deca doći, a onda čujemo, gotovo usput, da su oni iz Srebrenice. Mi koji znamo ko su “majke Srebrenice” odmah shvatimo o čemu je reč – jedna žena živi u domu za stara lica i zamišlja život koji se nije dogodio i nikada se neće dogoditi.
Ova predstava je puna uslovnosti koje su uspešno razrešene, jer su autorka teksta i reditelj pažljivo razradili odnose između likova i jasno i dosledno postavili odnos realnog i zamišljenog u drami. Korišćenje slušalica veoma je efektno jer nam zvuk iz slušalica pomaže da “uđemo u glavu” glavne junakinje. Prostor “Hartefakt kuće” je odličan za ovu dramu jer je zaista u pitanju stan – ništa nije istovremeno tako ubedljivo i tako začudno kao kada realnost kroči na scenu i kada scenografija (Zoran Petrov) i kostimi (Selena Orb) podrže taj osećaj.
foto: promo…
Alban Ukaj odlično igra usiljenu veselost koja je karakteristična za ljude čiji je zadatak da pomažu onima kojima je veoma loše, ali im profesionalna uloga ne dopušta pokazivanje slabosti. Takođe, on igra i tu novu generaciju koji živi vremenski i prostorno daleko od Srebrenice – on verovatno zna i odakle je njegova klijentkinja i šta se dogodilo sa njenom porodicom, ali to nije njegov “posao”. Postoji i treći nivo – usamljena žena ga podseća na njegovu baku i zato saoseća sa njenom starošću i nemoći, iako mu je njena “zaleđenost” nepojmljiva.
Svetozar Cvetković igra supruga glavne junakinje. Njegov zadatak je komplikovan jer igra čoveka koji u stvari ne postoji, koji je davno ubijen, ali je u svesti glavne junakinje nastavio da živi i čak je i ostario kao i ona. On je u svom pristupu ulozi jako dobro odigrao sve te nivoe nepostojanja koji su važni za njegovu partnerku. Cvetković je svojim načinom glume pomogao Mirjani Karanović da odigra ženu koja zamišlja da je njen muž živ. Na početku predstave (sve dok mi ne shvatimo da njegov lik u stvari ne postoji) Cvetković igra jednog sasvim realnog starijeg čoveka. On se direktno njoj obraća, gleda je i dodiruje. Međutim, kako vreme odmiče, njegovo prisustvo je sve bleđe i kontakt između njih dvoje je sve slabiji – manje se gledaju, idu postrance jedno od drugog.
Najteži zadatak imala je Mirjana Karanović. Ona nije napravila grešku da igra dijaloge sa “zamišljenim” ličnostima kao da oni stvarno postoje. Ona igra osobu koja zamišlja ljude oko sebe i svesna je toga da zamišlja i ima različite nivoe uživljavanja u svoju “igru”. Kada se njen lik jako unese u svoj san na javi, a to je u scenama sa mužem, ona igra odnos sa realnim partnerom. “Niži stepen” unošenja u igru je kada razgovara sa glasovima svoje dece koja postoje samo u njenoj glavi (odnosno našim slušalicama). Tada ona nema direktnog kontakta, već su joj čitavo telo i lice okrenuti u stranu u odnosu na zamišljenog sagovornika. To je tipično držanje tela osobe koja mašta. Kada je sa bolničarom, ona igra osobu koju su “grubo probudili” i koja ne želi da živi u toj realnosti, iako je realnosti svesna. Glavna junakinja nije luda, nije dementna, ona zna da bolničar postoji, da njena ćerka postoji, ali nije tu (zato ćerkin glas nikada ne čujemo) i da su njen muž i njeni sinovi mrtvi. Majka ne brka žive i mrtve. Ona samo ne može da podnese da živi bez svog muža i bez svojih sinova, a mora. To je ono što je u ovoj predstavi kristalno jasno i mi zato osećamo bol majke koja ne može da prihvati realnost u kojoj njene dece i muža nema.
Čak i da neko nema pojma šta se dogodilo u Srebrenici, nakon ove predstave biće mu kristalno jasno kako se osećaju oni koji su preživeli. Razumeće kako je to zamišljati da su tvoja deca mogla imati uspešne karijere, mogla biti fudbaleri, da su mogla imati svoju decu, mogla su se venčati, pa i razvesti… Sve su mogla samo da nisu bila ubijena. Predstava je nastala u koprodukciji Hartefakta (Srbija) Sarajevskog ratnog teatra SARTR (BiH), My Balkans (SAD, Srbija) i u saradnji sa La MaMa Experimental Theatre Club (SAD), Ibsen Scope (Norveška) i Allianz Fondacijom (Nemačka).
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Pitam se koliko je umetnost bitna, koliko je bilo šta važno u odnosu na ovo što se dešava. Trenutno u Muzeju savremene umetnosti imamo izložbu Dejvida Hoknija, jednog od najvećih slikara današnjice. To je izložba godine. Baš sam razmišljao kako i dalje nisam otišao da je vidim, ali sam shvatio da je potrebna određena vrsta mira da bi se otišlo na izložbu. Da budeš tamo tri sata i da ne pogledaš na telefon kako bi proverio da li je ispred policija
U filmu svoje kćeri Džejn Mensfild prvi put dobija šansu da bude viđena kao stvarna žena od krvi i mesa, sa svim vrlinama i manama, a ne puka projekcija muških seksualnih fantazija o nezasitoj prsatoj plavuši. S druge strane, Ešli Ejpril i Amanda Lir na scenu izvode svoje višesmislene identitete, prihvatajući ih i odbacujući ih. Zapravo, poigravajući se njima
Jun Fose, Septologija; s norveškog preveo Radoš Kosović; Treći trg i Srebrno drvo, 2023–2024. Drugo ime (I-II), Ja sam neko drugi (III-V), Novo ime (VI-VII)
Već od naslova, dakle, ulazi se u jedan kompleksan poetski i kulturnoistorijski dijalog, koji, međutim, umesto odgovora i objašnjenja nudi strepnje i nedoumice
„Vreme“ je došlo do dokumenta koji ukazuje da je i Zavod za zaštitu spomenika kulture Beograda predložio ukidanje statusa kulturnog dobra Generalštaba, istog dana i po istom principu kao što je to uradio Republički zavod - protivzakonito. Goranu Vasiću iz Republičkog zavoda se zbog toga sudi, a Aleksandar Ivanović iz Gradskog zavoda je avanzovao
Policajac i policajka su snimljeni dok su u pokušaju iznude studentkinju čupali za kosu. To je klasičan primer mučenja i torture, grubo kršenje zakona za koje bi morali da snose posledice
Gestom pumpanja na Vimbldonu Novak Đoković je na sebe navukao kletve i uvrede režima Aleksandra Vučića. Stavljen je u isti koš sa „blokaderima-teroristima“ i „antisrbima“
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!