Primopredaja vatre

Vjerojatno nema većeg tereta od naknadne pameti, možda je samo naknadna istorija teža. Zato Milenko Bodirogić u suvremenoj malicioznosti ponuđenog odabira između gotovo estradne nostalgije i usamljeničke melanholične dijalektike, bira ovo potonje, a potom donosi niz smjelih umjetničkih odluka. Taj niz započinje izbavljenjem neimenovanog dječaka, već bolno oštećenog vojvođanskom ravničarskom tjeskobom i očevim predatorskim preljubništvom, u geopoetičnu Tuzlu “uramljenu planinama”. Tamo dospjeva u dom svoje tetke i njezinog supruga, rudarskog inženjera Mije Divkovića, “markantnog čovjeka sa hodom lipicanera”. Tuzla, koju je jednom spasavalo pet vojvođanskih brigada, uzvratila je uslugu i tako opravdala svoju dobru reputaciju koju autor romana autentično opisuje s neskrivenom namjerom da tim opisima izbori mogućnost dostojanstva sjećanja, pa makar i za pelcer. Upravo zato početak njegove Tuzle ne pripada gradu koji je zatekao u mirnodopsko vrijeme u svojim mladim godinama, već je to Tuzla o kojoj kroz roman pripovijedaju voljeni likovi Mensura i Hajrije, zaljubljenika u Husinsku bunu, u njene nepismene, srčane, cjeloživotne junake koji ničeg nemaju do svoje djece, junake kojima je rudarski poziv, uz svijest o podzemnoj smrti gorskim udarom ili metanom, podario i svijest o nadzemnoj borbi.

...

Dvadesetih godina prošloga stoljeća rudari, husinski ali i oni labinski, kao i oni iz Matevane iz zapadne Virdžinije, kao i nešto kasnije rudari iz belgijskog Borinaža, nisu više htjeli računati samo na prijeko potrebnu sreću, već na kolektivno pregovaranje i, što je još važnije, na kolektivnu solidarnost. Na putu od oslanjanja na sreću do izgradnje solidarnosti oni su branili civilizaciju iako ih ona u tom trenutku nije umijela niti da prepozna. Ne gubeći iz vida koliko su u tim sindikalnim i štrajkačkim pohodima bili važni politički radnici, komunisti poput Mitra Trifunovića Uče, naš, čini se, višestruko ranjavan pripovijedač svu preostalu snagu daje ovoj pripovijesti pa makar ga dokrajčila prsnućem aorte, gubljenjem ribljeg daha u ogoljenom bazenu ribarnice u Bijeljini, uvećanjem Ibrine jetre, Alminom fobijom od krvi, Mensurovim majskim silaskom s uma, tragovima kreča u Hajrinijinoj kosi ili samoživim strahom od buđenja u grobu.

Strašna je raznovrsnost kazni koje su podnosili svi koji su se usudili posegnuti za solidarnošću makar uvelike malaksali od minule snage i izbijenih zuba, pohranjenih u rudarskom džepu zlu ne trebalo kao dokaz batinjanja, makar bili satrti obznanjenom državnom silom i uljuđenošću njezinih sudija činovnika, te stravičnim sadističkim divljanjem njenih dželata nad članovima njihovih porodica. Rudari su tada u kolektivnom predanju zauzeli mjesto nekadašnjih hajduka, ali bez mogućnosti na avanturu i bijeg. Njihova se borba dvije godine nakon izbijanja štrajka prenijela na stranice Nove Evrope na kojima Krleža, Moša Pijade i drugi traže pomilovanje za Juru Keroševića, na smrt osuđenog vođe pobune, čijim riječima Bodirogić započinje svoje spuštanje u jamu XX stoljeća. U njenim stijenama pronalazi tragove Čovjeka i krajnje odvažnu misao – Čovjek je postojao, stoga može opet postati Čovjekom.

Dokaz o tom Čovjeku, o ljepoti dobrote i hrabrosti koju ta ljepota iziskuje, Bodirogić utiskuje u mjesta sjećanja kakva su bolničke odaje, krčma u neposrednoj blizini rudarskog okna u Trbovlju, uboge potleušice u kojima se tiskaju tri generacije sirotinje, u rezilijentne rudarske stihove, u krletke nježnih kanarinaca, u namreškano prostranstvo Pjeskare koja se mora voljeti onako kako se gazi – bosim nogama. U ovome podvigu pomaže mu orfelinsko iskustvo boja. Bodirogić je, kao i Ismet Mujezinović, izuzetni kolorist kojemu boje, iz prezira prema bilo kakvim granicama, odnose prevagu nad oblikom donoseći tako mirise hercegovačke “zelenkastozlatne žilavke”, prirodnu aroganciju ćurana Padišaha ili veselje mandarina i narandži oslobođenih iz prevrnutog kamiona u rijeku Jalu. I svaki je detalj na tom putu presudan, jer je ovaj pisac samozatajni službenik autohtone divljine jezika, kojemu valja prepustiti odluke o mjestima njegovog pucanja budući da su to ujedno portali koji čitatelja primoravaju na suočavanje upravo onda kada mu dodaju na teretu pročitanog. Zato autor uspostavlja rijetka, ali otporna mjesta predaha koji omogućava da se proživljeno izgovori i razmjeni sa srodnim dušama. Takvu ulogu u ovoj knjizi igraju biblioteke i groblja.

U osobnim bibliotekama Hajrije i Bogdana u različitim razdobljima promišlja se poraz koliko i pobjeda, jer to su mjesta koja mogu podnijeti kontradikciju Mujezinovićevog platna Autoportret sa spomenicom o slobodi koja više ne umije da pjeva niti o husinskim rudarima niti o Šestoj istočnobosanskoj brigadi. Zato se na grobljima kao mjestima vječnog predaha traži perspektiva koja se pruža daleko ili makar dalje od trenutka u kojem ovaj roman nastaje. Naročitu ulogu imat će groblje na Trnovcu, tamo gdje bezbožnici počivaju. Bodirogić upravo na Trnovcu sklapa najljepše ljubavne saveze sa minulim žiteljkama i žiteljima Tuzle, računajući da je “bezbožnicima ostala utjeha bilja i drveća”. Svi su oni skupa završili u hladu žute dunje ili tunje, kako veli narodna pjesma, koja se usudila da raste kraj dženeta, ali granama naslonjena na džehenem. Vječni hlad ovog drveta oslobađa svoje štićenike visokih eshatoloških očekivanja. Na opisanim grobljima, ali i u Bogdanovom ritualnom odricanju od Tolstoja, dreždi Bodirogićeva teodiceja, mali prilog kritičkoj intepretaciji svođenja bilo koje tradicije pa i tradicije vjere na prijenos njenog pepela. Bodirogić se kune u tradiciju, kako je netko rekao, kao primopredaju vatre, i to one koja je grijala rudarske kosti, kao i one koja je u vrletima i leglima orlova koliko i u neslobodnim gradovima uspjela održati na životu antifašistički pokret.

Od svih razdoblja čije arhivsko i imaginacijsko gradivo Bodirogić plete, najteže pada trenutak u kojem to čini. Nije to samo predvidivo odmicanje od mladosti niti je komemorativno polaganje vijenca, već svojevrstan posljednji otpor pružen svom snagom, ali bez potrebe za vjerom u pobjedu. Teško je reći je li to generacijsko pitanje. Ova je knjiga podvig iz kojeg se ne može izaći sa manje ožiljaka nego se u nju ušlo. Naprotiv, na ožiljke se računa, jer su najjasniji pokazatelj pruženog otpora.

Zato nevidljivost ožiljaka češće zbunjuje nego što obraduje, osobito kada se sjetimo nježnog i plemenitog lika Mensura Alispahića na kojeg se obrušila sva sila novootkrivenih pripadnosti i revidiranih povijesnih obračuna koji su svoje najsvirepije vrhunce utjerali u kosti zapaljenih vojnika na Brčanskoj Malti 1992, a potom raskomadanih Tuzlaka na Dan mladosti 1995. godine kraj Kapije, kada je ubijen 71 čovjek, uglavnom mlad, a ranjeno 150 ljudi. Mada izmučen i izložen poruzi, Mensur do posljednjeg trenutka humanizira svako mjesto na kojem je po nesreći slučaja svjedočio prizorima uništenja čovjeka, njegovog komadanja na “čovjetinu”. U pjesmi To je samo rudarev grob u akordu žilave bluegrass tuge Hazel Dikens, radnička kći i sestra Zapadne Virdžinije, podsjeća na rudara ubijenog zbog sindikalne aktivnosti, čiji se grob jedva može u prolazu razaznati. Pjesma Konjuh planinom čuva sjećanje na palog proletera, husinskog rudara Peju Markovića. A Mensur, kao da je pjesma sama, uzima na sebe vječito pamćenje na mjesta jauka, na škrgut zuba mladića i djevojaka, na lomljenje zadnje misli i razmrvljeni tuzlanski pejzaž. Zato su Mensurova sva inokosna bića, živa su mrtva, mrtva zauvijek živa.