Primalac nepoznat

Dobro je da pjesnika prevodi pjesnik. Naročito je dobro kada je to plod „ličnog interesovanja i ličnog zadovoljstva“. U svojevrsnom pogovoru ovog svog autorskog izbora „izabranih i novih pesama“ Hansa Magnusa Encensbergera, u eseju naslovljenom Godišnja doba ironije, pjesnik i prevodilac Oto Horvat veli da je taj izbor iz 52-godišnjeg opusa čuvenog njemačkog pjesnika nastao iz njegovog „ličnog interesovanja, kao pesnika i germaniste, i ličnog zadovoljstva, kao prevodioca i pesnika“. U finalnom odjeljku predgovora, Horvat se bavi dosadašnjom recepcijom Encensbergera u Srbiji, primjetivši, između ostalog, da je ovog pjesnika prije njega prevodilo još barem jedanaest prevodilaca (Dragoslav Ignjatović, Vojislav Despotov, Drinka Gojković, Oliver Ilić, Ivan Ivanji, Zvonimir Kostić-Palanski, Zlatko Krasni, Drago Tešević, Slobodan Tišma, Petar Vujičić i Božidar Zec). Na ovom spisku su neki od najstručnijih i najpoznatijih ovdašnjih prevodilaca s njemačkog jezika, ali ipak mislim da ne pretjerujem ako ustvrdim da je upravo Oto Horvat najbolji (najpozvaniji?, najadekvatniji?, najprecizniji?) među dosadašnjim prevodiocima ovog pjesnika. Nije ova ocjena plod neke studiozne i akribične uporedne analize; riječ je više o emotivnom i hedonističkom čitalačkom utisku. Encensberger u Horvatovom prevodu ne samo da dobro zvuči na našem jeziku, nego će u nekom idealnom čitaocu, onom kojeg na neki način opisuje naslov jedne pjesme iz ovog izbora, naslov Primalac nepoznat, evocirati pjesme i stihove samog Ota Horvata. Inspirisanost (umjetničkim) slikama i likovnošću, recimo, jedna je od spona između dva pjesnika, a podrobnija analiza te spone zahtijevala bi zaseban esej.

Kad sam već pomenuo pjesmu Primalac nepoznat, vrijedi citirati njenih nekoliko stihova. Kaže, dakle, Encensberger (u Horvatovom prevodu): „Hvala za oblake./ Hvala za dobro temperirani klavir/ i, zašto da ne, za tople zimske čizme./ Hvala za moj čudan mozak/ i za sve druge skrivene organe,/ za vazduh, i naravno za bordo./ Od srca hvala što mi se upaljač ne prazni,/ i hvala za želju, i za sažaljenje, iskreno sažaljenje./ Hvala za četiri godišnja doba, / za broj e i za kofein,/ i, naravno za jagode na tanjiru,/ (…)“. U asocijacije koje budi ova ateistička (ili prije – agnostička) zahvala bogu, spadaju zasigurno Borhesova Druga pjesma o darovima (u mnogo čemu, i formalno i sadržajno, slična ovoj Encensbergerovoj pjesmi), kao i onaj Sioranov aforizam u kojem veli da je Bahova muzika jedan od rijetkih argumenata u korist tvrdnje da bog možda zaista postoji (Baha, naravno, priziva drugi po redu stih ovdje citirane pjesme).

Čak i ako potpuno nasumice otvori knjigu Poslednji pozdrav astronautima (prevod: Oto Horvat, Agora, Zrenjanin, 2010), čitalac će po pravilu pronaći pjesmu koja ga neće, kako se to kaže, ostaviti ravnodušnim. Pažljivo i zadubljeno čitanje ove knjige pak garantuje mnoge trenutke poetskog uživanja. Evo, recimo, par stihova iz pjesme Privilegovano stanje stvari (koja je, usput budi rečeno, originalno objavljena u Encensbergerovoj knjizi Kiosk iz 1995. godine): „Zabranjeno je zapaliti lica/ od kojih se ne očekuje da bi mogla da ugroze/ mir i bezbednost Republike Srbije.“ Nije to jedini put da se u ovoj pjesmi (u ovom prevodu) pominje Republika Srbija. Prije nego dođe do kraja pjesme, naročito ako zna vrijeme njenog originalnog objavljivanja, čitalac će po svoj prilici pomisliti da je Encensberger bio inspirisan ratom i političkom situacijom u vrijeme pisanja pjesme. Pjesma, međutim, završava ovakvom autorskom bilješkom: „Nota Bene. Onaj ko prevodi ovaj tekst na drugi jezik moli se da umesto Savezne Republike Nemačke, navede zvanično ime svoje zemlje. Ova fusnota treba da ostane uz prevod.“ Navedena fusnota otkriva, između ostalog, da je za prisustvo Republike Srbije u ovoj pjesmi (u ovom prevodu) odgovorno isključivo vrijeme njenog prevođenja, a ne njenog originalnog objavljivanja; da je, naime, prevedena 1995. godine, u pjesmi bi se pojavila Savezna Republika Jugoslavija. Ova fusnota zapravo igra ničeansku ulogu: sve su države iste, poručuje nam pjesnik, svaka država je neman.

Poslednji pozdrav astronautima je jedna od onih knjiga koje vrijedi držati na radnom stolu ili na noćnom stočiću, koja kako god je i gdje god ju otvorimo nudi pjesmu, stih ili misao za uživanje i razmišljanje. Inspirativna može biti vitgenštajnovska forma kao u slučaju pjesme Problemi, ili pak posveta (pjesma Zvezde posvećena je Adamu Zagajevskom), ili moto (rečenica Kristijana Firhtegot Gelerta Navika čini grešku lepom, koja stoji ispred pjesme Moć navike), ili kao (gotovo) uvijek – sam sadržaj pjesme. U pjesmi Middle Class Blues, recimo, originalno objavljenoj u knjizi iz (daleke) 1964. godine, osjeti se atmosfera koja podsjeća na skoro četrdeset godina kasnije kompozicije grupe Radiohead (recimo, pjesmu No Surprises): „Sat je navijen./ Odnosi su uređeni./ Tanjiri su oprani./ Poslednji autobus upravo prolazi.// Prazan je.// Na šta još čekamo.“

Postoji i jedan tehničko-grafički detalj koji vrijedi istaknuti. Ovaj izbor dobio je naslov po pjesmi Abschiedsgruss an die Astronauten. Astronauti su, dakle, u množini. Tako (ispravno) stoji i na prvoj stranici knjige, i u impresumu, i u CIP katalogizaciji. Na samoj korici, međutim, astronaut je u – jednini; naslov naveden na korici glasi: Poslednji pozdrav astronauta. Iz nekog razloga, ipak, čitalac (barem ovaj) to ne doživljava (isključivo) kao paceraj. Na korici je ilustracija jednog astronauta, pa se odricanje od dativa množine gotovo može čitati kao intencionalan gest, a čak i kad ga (se) doživi kao grešku (što, po svoj prilici, jest), to više podsjeća na one greške koje poštanske marke čine skupljim, negoli na nešto što knjizi čini štetu. To je valjda ta magija poezija i magija dobrog prevoda, to nešto što može neutralisati, barem na estetsko-impresionističkoj ravni, svaki dunđeraj. Ili je to onaj dobri duh Euterpe, o kojem govori Danilo Kiš, zbog kojeg se greška „kao rana, sama od sebe zacelila“.