Početni zaplet Svetskog rata Z, novog filma Marka Forstera (dosad najpoznatijeg po oskarovskom Balu čudovišta, ekraniziranom bestseleru Lovac na zmajeve, petarpanovskoj filmskoj bajci Nedođija te džemsbondovskom Zrnu utehe) ne razlikuje se previše od cijelog niza filmova katastrofe i apokalipse kakvi se frekventno snimaju posljednjih godina (vidi „Vreme“ broj 985, Propadosmo načisto). Bred Pit glumi Gerija Lejna, nekadašnjeg službenika Ujedinjenih nacija, ne službenika u smislu kafkijanskog činovnika-birokrate, nego u vidu neustrašivog terenskog radnika, koji je napustio posao „s beneficiranim radnim stažom“ da bi više vremena provodio s porodicom, ženom Kerin (Mirej Eno) i dvije kćerkice. Sretnu porodicu zatičemo za doručkom, čini se kako im počinje jedan običan dan. Razvozeći žene svog života na posao i u školu, Geri upada u saobraćajnu gužvu. Zatim, baš tu, usred saobraćajne gužve, počinje igranka. Ljudi zaraženi nepoznatim virusom grizu sve što im se nađe na putu, a svi koji budu ugriženi i sami postaju zaraženi zombiji. Usred najveće frke, jedna Lejnova kćerkica dobiva, naravno, napad astme, ali četveročlana porodica ipak uspjeva pobjeći.
NOJEVA BARKA: Lejn stupa u kontakt sa kolegom s kojim je nekoć radio, a ovaj njemu i njegovoj porodici šalje helikopter koji će ih prebaciti na brod na kojem se okupljaju izabrani među preživjelima, na neku vrstu (elitne) Nojeve barke, dakle. Lejnu i familiji u međuvremenu pomaže porodica siromašnih, a poštenih useljenika. Kad cijelu porodicu, osim jednog dječaka, takođe pohara zombi viroza, Lejn, šta će, usvaja dječaka. Na brodu shvata da je zombi viroza globalna pojava, da je cijeli svijet ugrožen. Po nekim informacijama, prvi zaraženi su se pojavili u Južnoj Koreji. Genijalni mladi biolog s Harvarda biće dio tima koji odlazi u Južnu Koreju u misiji čiji je krajnji cilj saznati nešto više o virusu, a u svrhu stvaranja seruma, lijeka ili vakcine. Od Lejna traže da prevodi tim, on se nećka sve dok mu ne zaprijete da ni njemu ni porodici neće biti mjesta na brodu ako ne pristane. U avionu koji ih vodi ka Južnoj Koreji, Lejn i biolog imaju jedan od onih razgovora koji prizivaju čehovljevsku frazu o pušci u prvom i trećem činu; svakom je gledaocu, naime, jasno da će morati doći trenutak u kojem će se dio tog razgovora vrtiti u flešbeku.
ZUB ZA ZUB: U Južnoj Koreji Lejn otkriva da se Sjeverna Koreja odbranila od virusa tako što je vlast organizovala da se svim stanovnicima, u najkraćem mogućem roku, povade svi zubi. Izrael se pak brani potpunim zatvaranjem granica. Posebna je, međutim, priča otkud Izraelcima unaprijed informacija zbog koje su spremni na tako radikalnu mjeru. Lejn odlazi da istražuje, a kad dođe trenutak da ode iz Izraela, u vrijeme kad već danima u Americi i najvećem dijelu Evrope nema nikakvog saobraćaja, putnički avion koji, eto, skoro normalno kreće ka svojoj destinaciji pripada – bjeloruskoj avio-kompaniji! (Vrijedi, barem usput, pomenuti – kopilota bjeloruskog aviona glumi Nikola Đuričko.) Logična je, znači, pretpostavka da se od zombi viroze Bjelorusija brani bolje i uspješnije nego najrazvijenije zemlje svijeta. Na indirektan i prilično suptilan način, Forsterov film je kritičan spram oduševljenja ekstazom komunikacije. Ne samo da se najzatvorenije zemlje najbolje brane, nego je i momenat kad Lejnu zazvoni mobilni telefon takođe i momenat koji i njega i sve u blizini dovodi u smrtnu opasnost.
ŽIVOT–U–SMRTI: Naposljetku, valja kazati nešto o ključnoj figuri straha u ovom filmu, figuri zombija. Šta je to u zombijima (i vampirima) što izaziva strah, što je, naročito danas, reklo bi se, strah nad strahovima? Ima u Kolridžovoj Baladi o Starom Mornaru ona strašna scena kad se za duše posade broda kockaju Smrt i Život-u-Smrti, pa Smrt osvoji duše svih članova posade, osim Starog Mornara kojeg osvaja Život-u-Smrti. Ta slika iz preko dvije stotine godina stare pjesme, pjesme napisane u osvit romantizma, slika po kojoj je Život-u-Smrti strašniji od Smrti same, snažno odjekuje u našem vremenu. Otkad više (gotovo) niko ne vjeruje u život poslije smrti, još je mnogo važnije postalo živjeti zaista prije smrti. Najveći strah zato biva to: da se, kao, živi, a da se zapravo ne živi. Ideja da zbilja postoji takav život-koji-nije-život (Život-u-Smrti) i da on može da se širi kao zaraza, veliki je dio užasa koji stoji iza figure zombija. Kako to biva sa ovakvim filmovima, i Svetski rat Z završava optimističnom notom. Ne završava, međutim, trijumfalno. U pronađenom modusu borbe protiv opakog virusa ima nečeg što vuče na orijentalne narodne priče, na motiv sticanja snage iz slabosti; sve kao po onom Lao-Ceovom receptu koji je volio Bela Hamvaš: „Slabiji pobijedi jakog,/ Mekani pobijedi tvrdog./ Svi to znaju na zemlji,/ Ali se ne usude po tome postupiti.“ Dok se jedan ipak ne usudi…
