Kako čovjek odrasta i stari sve više biva iskustveno svjestan istinitosti one ideje na koju se često nailazi što u esejima i dnevničkim bilješkama pisaca i mislilaca što u kafanskim solilokvijima slučajnih sudrugova sa šanka, ideje da knjige, pjesme i filmovi koji su nam u određenom periodu života bili važni i značajni, u nekom kasnijem periodu mogu da izgube svu svoju čar, kao što mogu i da ostanu važni i značajni, ali ovoga puta na neki novi način. Poznajem ljude koji, recimo, čitaju Majstora i Margaritu svakih pet godina i tvrde da je iskustvo uvijek i novo i otkrivalačko. Neki drugi opet čitaju neke druge knjige u nekim drugim (kraćim ili dužim) intervalima. Ne znam zašto, no meni ima nečeg odbojnog u tako planiranom i redovnom suočavanju s konkretnim umjetničkim djelom. Dragoj knjizi ili filmu najbolje se vratiti slučajno, kad te nešto neplanirano podsjeti na davni doživljaj nekog bivšeg tebe. Često mi je posljednjih mjeseci, raznim povodima i u raznim situacijama, padao na pamet film Reality Bites. Gledao sam ga samo jednom, zapravo vjerovatno ipak ne samo jednom, nego dva ili tri puta, ali sve to u dva ili tri dana, te 1994. godine kad se film i pojavio, prije pola života što se kaže. A onda sam ga, prije dva mjeseca, ponovo pogledao.
DVA GLEDANJA: Dobre knjige i filmovi imaju moć da stvore auru čiji je dio i pamćenje okolnosti u kojima smo ih čitali ili gledali, konkretnog mjesta, konkretnih zvukova i mirisa, cijelog konteksta. (Na prvi pogled to može da zvuči paradoksalno, jer knjiga i film bi nas, kao, trebali prebaciti u neki drugi svijet, ali je ipak tako: dobre knjige i filmovi čine da smo svjesniji stvarnog svijeta oko nas, ne samo dugoročno, nego i u trenutku dok ih konzumiramo.) Te 1994. sam imao sedamnaest godina i gledao sam Reality Bites sa piratske VHS kasete, iza ponoći, jer je iza ponoći bilo struje i jer sam u to vrijeme mogao imati televizor i video samo za sebe. (Čitam, evo, prethodnu rečenicu i čini mi se kako se njeno davno prošlo vrijeme više tiče svijeta nego mene, danas kad su VHS kasete mrtvije od gramofonskih ploča i kad je video-rekorder, nekoć simbol više srednje klase, a kasnije privilegovani ratni plijen, postao starudija nekorisnija od pokvarene pisaće mašine, nezanimljiva i kao antikvitet. Da i ne govorim o cijelom tom ratnom okviru, toliko simplifikovanom i zloupotrebljavanom u kasnijim pseudomemoarskim svjedočenjima raznih publicista. Ima, međutim, nečeg znakovitog u činjenici da su se kroz cijeli rat, zajedno s cigaretama, uljem i šećerom, preko linija fronta švercovale i piratske VHS kasete za videoteke u gradovima pod opsadom i pod redukcijama struje.) Ono što me onomad vjerovatno navelo da uopšte i gledam Reality Bites bila je Vinona Rajder. Već par godina, još od Sirena te Dobrodošla kući, Roksi Karmajkl, Vinona Rajder je bila the femme fatale svakom tinejdžeru s bilo kakvim umjetničkim pretenzijama. U Reality Bites je dobila ulogu dostojnu svoje reputacije. Slatka umjetnica u ljubavnom trouglu između bogatog zgodnog japija i načitanog rokera-klošara koji puši Kamel i sklon je filozofskim monolozima o smislu života, naposljetku, naravno, bira drugog. Drugog glumi Itan Houk. Da prvog glumi Ben Stiler, prije svoje komičarske slave, to sam bio zaboravio. Nisam takođe znao ni da je Stiler i režiser filma. Gledao sam, kažem, Reality Bites ponovo prije dva mjeseca, na velikom platnu putujućeg Filmstreet bioskopa, na Dorćolu. Kad ga gledaš starijim i drukčijim očima lako je ovom filmu naći mane, ali emocija koju kreira ostaje jaka i sugestivna. Ostaje prepoznavanje situacije kad se tinejdžerskim prijateljstvom prikriva već proklijala ljubav, ostaje uživljavanje u romansu u kojoj je srodnost duša onih što bi da ostanu vječno mladi snažnija od zakona odraslog svijeta.
AKO ZNAŠ BILO ŠTO: Na imaginarnim policama uma, knjige i filmovi imaju svoje idealno okruženje i susjedstvo, pa se knjiga naslanja na sličnu knjigu, a film na sličan film, s tim da je ta sličnost rijetko samo objektivna, a puno češće plod posve subjektivnih okolnosti. Nakon prvog gledanja filma Pre svitanja Ričarda Linklejtera, dok pojma nisam imao da će se nekad u budućnosti snimati nastavci ovog filma, u glavi sam ga naslonio na Reality Bites. S jedne strane, u oba glavnu mušku ulogu igra Itan Houk. S druge, tu je hronološki argument. Pre svitanja je snimljen samo nekoliko mjeseci poslije Reality Bites, pa sam i njega gledao na isti način i u istim okolnostima. S treće pak, najvažnije strane, koliko god na prvi pogled bile različite situacije koje ovi filmovi opisuju, radi se o vrlo sličnim filozofijama ljubavi. Jer obe konstelacije su ponešto arhetipske: dugogodišnje blisko poznanstvo i prijateljstvo koje skoro neprimijetno prerasta u ljubav, odnosno ljubav na prvi pogled, prvi razgovor i prvi susret. Kao u tekstovima narodnjačkih pjesama, to su iskustva koja svako ima, makar djelomično, makar u tragovima, iskustva koja je, u najmanju ruku, svako želio da ima, iskustva koja može živo i vjerno da zamisli. Okvir je, naime, jednostavan: u vozu Budimpešta–Beč susreću se mladi Amerikanac Džesi (Itan Houk) i mlada Francuskinja Selin (Žuli Delpi). On se vraća kući u Ameriku, ona se vraća kući u Pariz. Prije povratka oni će u Beču zajedno provesti popodne, veče i noć. U tih nekoliko sati staće iskustvo što je omeđeno s jedne strane Bodlerovom pjesmom Jednoj prolaznici, a s druge Štulićevom Ako znaš bilo što; od svijesti, dakle, da ona koju si samo jednom vidio i možda nikad više je ona koju si mogao da voliš do brzinskog razumijevanja (da ne kažem bondovanja) s nekom kojoj ćeš poslije samo nekoliko sati da pričaš o slobodi, da se glupiraš, da joj kažeš oh ti ludo jedna. Gledaš taj film sa osamnaest godina, gledaš na ekranu taj Beč što je od tebe teoretski daleko jedan sat avionskog leta, a praktično ti je nedostižan i u hipu u tom filmu prepoznaješ nastanak kulta i ljubavnog klasika devedesetih. U nekoj potpuno privatnoj i subjektivnoj ad hoc top listi najboljih ljubavnih filmova po dekadama, četrdesete predstavlja Kazablanka, pedesete Div, šezdesete Doktor Živago, sedamdesete Eni Hol, osamdesete Pariz,Teksas, devedesete Pre svitanja, dok prvu deceniju dvadeset i prvog stoljeća u tom smislu dobro simbolizuje Sve zbog ljubavi Tomasa Vinterberga, ljubavna priča u kontekstu apokalipse. (Pričam s prijateljem o ovoj listi i ponegdje se slažemo, ponegdje se ne slažemo, no on najveći problem ima upravo s devedesetim. Kaže da za njega amblematičan ljubavni film devedesetih nije Pre svitanja nego Mostovi okruga Medison. Meni, kažem, Mostovi okruga Medison nisu čak ni najbolji Istvudov ljubavni film iz devedesetih. Jer, u jednom svom sloju, Unforgiven je veliki ljubavni film, naročito u kontekstu prologa i epiloga njegovog. Cijeli film zapravo predstavlja, između ostalog, odgovor na pitanje gospođe Feders, majke Klaudije Feders, pokojne žene Vilijama Manija, zašto se zaboga njena kćerka zaljubila u tog tipa, poznatog lopova i ubicu, zloglasnog zbog svoje opake i neumjerene ćudi.)
BUDUĆNOST JE POČELA: Dok se na kraju Pre svitanja opraštaju, Džesi i Selin ne razmijenjuju adrese ni brojeve telefona, samo se dogovaraju da se vide na istom mjestu za šest mjeseci. Sredina je devedesetih, nema i-mejl adresa, Gugla i Fejsbuka, lociranje osobe kojoj znaš ime i prezime te kako izgleda još nije odviše jednostavno. Kad se poslije šest mjeseci promaše, Džesi i Selin neće se vidjeti idućih devet godina. Pre sumraka iz 2004. godine je, dakle, film o njihovom drugom susretu. Džesi je pisac čiji roman je nadahnut bečkim susretom sa Selin, ona dolazi na njegovo čitanje u Parizu. Iste te večeri on ima zakazan let. Ponovo, dakle, otkucava sat, kao u šahovskoj partiji,ponovo vrijeme upravlja njihovim životima. Stariji su, međutim, bogatiji i iskusniji, spremniji da jedno drugom daju dužu šansu. Pre svitanja nipošto nije tipičan film za kakav se unaprijed zna da će imati nastavke. U tom smislu, Linklejter je imao zavodljiv, ali i riskantan zadatak, svjestan da će svi fanovi jedva dočekati nastavak, ali svjestan takođe da lako mogu da se razočaraju. Uspio je da napravi dobar film, slabiji od Pre svitanja, ali samo onoliko koliko je bilo nužno da bude slabiji. Džesi i Selin više nemaju sve vrijeme ovog svijeta, pa i film mora da bude vidno kraći. (Traje jedva osamdeset minuta.) Kraj je, kao, otvoren, ali se ishod jasno naslućuje. Već i zbog te izvjesnosti Pre sumraka nije i ne može biti ono što je desetak godina ranije bilo Pre svitanja. Ipak, i Pre svitanja i Pre sumraka bile su bajkovite priče o muškarcu i ženi koji jedno drugom daju samo ono najbolje što imaju u sebi, priče o muškarcu i ženi koji zajedno sveukupno nisu proveli ni dvadeset i četiri sata. Pre ponoći već i naslovom sugeriše kraj bajke. Džesi i Selin sada su par, žive zajedno i roditelji su dvjema djevojčicama-bliznakinjama. Budućnost se desila i više nema snova, barem onih međusobno isključivih kakvi u mladenačkim projekcijama budućnosti usprkos svemu mogu paralelno da koegzistiraju. Zajedno su došli do one tačke iz jedne od najslavnijih fraza Meše Selimovića, one o četrdesetoj godini života. Gledaš taj film tako u trideset i nekoj, gledaš ga i dopada ti se, ali ne onako kao onomad Pre svitanja, nikako ne onako, i pitaš se zapravo kako bi bilo gledati Pre ponoći kao tinejdžer, uz svijest da postoje neki stari filmovi o tim istim ljudima, ali da ih nisi gledao. Da li bi ti život tih matoraca bio život kakvim bi želio da živiš? (Drugo je pitanje, postoje li na početku dvadesetih uopšte poželjne četrdesete.) Gledaš te ljude, te karaktere, slušaš ih kako razgovaraju i znaš da dok god slušaju jedno drugo, dok god imaju šta da kažu jedno drugom, dok god da se razumiju, imaju na šta da se oslone. Kako ono reče Kami u eseju o Don Žuanu: Svaka ljubav se sastoji iz želje, nježnosti i razumijevanja, ali su omjeri uvijek drukčiji, pa je i svaka ljubav drukčija. Džesi i Selin će nas podsjetiti da isto važi i za svaku ljubav između istih ljudi, samo ako potraje; omjeri su i tu uvijek drukčiji. Pitanje je, reći će neko, jesu li i ljudi isti? Jesu, ako se sjećaju.
