Bitef teatar osnovanje s ciljem da se u našoj sredini stvore uslovi za razvoj drugačijeg pozorišta – tragalačkog, alternativnog, savremenog, nezavisnog i neverbalnog
„Pasija po telu“
U beogradskom pozorišnom životu kraj kalendarske godine protiče u znaku dinamičnih dešavanja u Bitef teatru. Ono što je vrlo zanimljivo jeste da sve nove predstave, kao i one koje su u poslednjih nekoliko nedelja obnovljene i prilagođene za scenu Bitef teatra (premijerno su izvedene u nekim drugim pozorištima), spadaju u oblast savremenog plesnog pozorišta. Da li iz ovog podatka, a u skladu sa aktuelnim novogodišnjim željama da period koji je pred nama bude bolji i uspešniji, možemo da naslutimo plodonosnu programsku „revoluciju“, i to ne samo u kontekstu aktivnosti Bitef teatra već i u kontekstu našeg celokupnog, generalno konzervativnog pozorišnog života?
Doduše, kada je u pitanju Bitef teatar, ovu naslućenu „revoluciju“ trebalo bi pre odrediti kao „restauraciju“. Naime, kao što je dobro poznato, Bitef teatar je osnovan upravo s ciljem da se u našoj sredini stvore uslovi za razvoj drugačijeg pozorišta – tragalačkog, alternativnog, savremenog, dekonstruktivističkog, demitologizujućeg, nezavisnog, neverbalnog, plesnog – onakvog kakvo je svih ovih godina promovisao festival Bitef. Osim nekih izolovanih i sporadičnih uspeha, ovaj projekt nije se adekvatno ostvario: drvo, zaštitni znak Bitef teatra, nije pustilo korenje. Čak je u određenom periodu, za vreme jedne od prethodnih uprava, došlo do neshvatljivog zaokreta ka zabavljačkom pozorištu (i to lošem), oličenom u predstavama kao što su ZigiStardast ili Uličnipsi. Kada se to ima u vidu, ne čudi što je u jednom nedavnom istraživanju upravo Bitef teatar označen kao jedan od razloga nedovoljnog uticaja Bitefa na naše pozorište.
Podsećanje na neuspeh izvorne ideje Bitef teatra daje nam pravo da aktuelni, novogodišnji zaokret u programskoj orijentaciji ovog pozorišta, oličen u prodoru predstava iz oblasti savremenog plesa, oksimoronski nazovemo revolucionarnomrestauracijom. Pre nego što nešto kažemo o umetničkim dometima tih predstava, treba podsetiti da je simbolični predznak ovog zaokreta bio povratak koreografa i reditelja Sonje Vukićević, nesporno najmarkantnije i najznačajnije figure našeg plesnog, fizičkog, neverbalnog pozorišta (sâma autorka svoj rad naziva „drama u pokretu“), u Bitef teatar, u kome ona s uspehom izvodi svoje stare predstave (u sredini koja ima malobrojnu publiku za ovakvu vrstu pozorišta, višegodišnje održavanje predstava je zaista nesvakidašnji uspeh).
U novoj programskoj orijentaciji Bitef teatra izdvaja se prva produkcija INTRA Contemporary Dance Company, predstava Pasijapotelu u koreografiji Dalije Aćin i u režiji Andreja Aćina. Ono što prvo privlači pažnju jeste celokupan audio-vizuelni „dizajn“ predstave: od minimalističke muzike Andreja Aćina, preko svedenog, geometrijski apstraktnog rešenja prostora Maje Vidaković do odlične postavke svetla. Svojim krajnje svedenim, redukovanim, „asketskim“ rešenjima, koreografska partitura Dalije Aćin, koju pored autorke izvode još i Ana Ignjatović i Predrag Rakić, stilski se uklapa u dizajn cele predstave. Osim stilske koherentnosti, ovakva koreografska rešenja ostvaruju i jedan drugi, praktičniji rezultat: ne iskušavaju preterano tehničke mogućnosti izvođača, za koje, bar kada je Predrag Rakić u pitanju, možemo opravdano sumnjati da nisu baš velike. U takvom, integralno minimalističkom pozorišnom izrazu, Dalija Aćin i njeni saradnici razvijaju i recikliraju – inspirisani tekstovima Denija de Ružmona – večnu, univerzalnu i bolnu temu čovekove beznadežne nemoći da ostvari svoju strasnu čežnju za potpunim stapanjem i prožimanjem s drugim ljudskim telom i drugom ljudskom dušom.
Sasvim drugačiji teatarski izraz i opšti ton nudi nedavno obnovljena predstava Blanko (sada se, logično, zove BlankoII) koreografa Bojane Mladenović koja je premijerno izvedena u KPGT-u Ljubiše Ristića. Koreografski stil joj je eklektičan, raspoloženje narodski veselo, muzička i scenska rešenja dobrim delom utemeljena u etnotradiciji, humor ima značajno mesto u opštoj zamisli. Međutim, cinik bi na kraju rekao da se, usled nedostatka čvršće teatarske strukture i usled krajnje tematske raspršenosti ove predstave, širom otvara prostor i za BlankoIII.
Kada se sada uzmu u obzir njihovi realni umetnički dometi, postavlja se pitanje u kojoj meri ove predstave uspevaju da ostvare nove/stare, smele programske planove Bitef teatra. Ovo je vrlo delikatno pitanje i to iz više razloga. Pre svega, treba jasno naglasiti da bez obzira na definitivan rezultat predstava, koji u konkretnom slučaju uopšte nije beznačajan, ovakav koncepcijski zaokret zaslužuje punu podršku sam po sebi, pogotovu što se ostvaruje u prostoru i ambijentu čija je izvorna misija promovisanje drugačijeg pozorišta. S druge strane, gotovo potpuni nedostatak referentnog okvira koji je kod nas prisutan u oblasti savremenog plesnog pozorišta, u velikoj meri otežava adekvatnu procenu umetničkog dometa. Taj nedostatak referentnog okvira tiče se podjednako i „konzumenata“ savremenog plesa – publike i stručne javnosti (pre svega one iz medija) – i njegovih „proizvođača“, čije se formalno obrazovanje najčešće svodi na igračku školu klasičnog baleta i nekoliko (u najboljem slučaju) međunarodnih radionica iz oblasti savremenog plesa.
Da bi ovaj vrlo značajan poduhvat revolucionarnerestauracije Bitef teatra urodio plodom, čini se da bi bilo nužno da se, paralelno s novom produkcijom, naglasak stavi i na kontinuiranu i adekvatnu obuku u ovoj vrsti pozorišta (predavanja, kursevi, gostovanja stranih trupa). Naravno, ovakvu vrstu obuke treba jasno razgraničiti od bezbrojnih radionica i radioničica za vesele amatere, koje neosporno imaju društveni značaj – kao oblici animiranja mladih ili nekih marginalizovanih društvenih grupa putem kulture – ali koje nemaju umetnički značaj.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Otkazana je i treća predstava očekivana na Bitefu. Selektor ovog festivala Spasoje Ž. Milovanović kaže da sudbina Bitefa ne sme da zavisi od toga ko je trenutno na vlasti. A priča i o pritiscima domaće javnosti na inostrane umetnike da ne dođu na Bitef
„Duplikat“, jedan od četrdesetak filmova „Apollon“ produkcije Željka Mitrovića dokazuje da kinematografija nije fabrika u kojoj je najvažnije koliko je komada izašlo sa trake
Glumci Drame Narodnog pozorišta osudili su postupak uprave svoje kuće da sa Instagrama povuče vest o Zlatnoj areni koju je dobio glumac Vučić Perović na Filmskom festivalu u Puli
Prikazivanje mađarskog filma „Kao kod kuće“, psihološkog trilera sa snažnim elementima horora, u takmičarskom programu Palića je još jedan zanimljiv izbor selektora i svojevrstan otklon od dosadašnje festivalske prakse
Od knjiga edicije „Reč i misao“ koja odavno ne postoji, nastala je velika apstraktna slika u crvenoj boji njenih korica, brišući granicu između umetnosti i umetničkog dela. Izložbom na kojoj je postavljena ova slika Irene Lagator Pejović, otvoren je likovni program Budvanskog leta
Voženo lice Aleksandar Vučić će u predizbornoj kampanji voziti staru škodu. Dok traje odmazda prema svakome ko pisne, paradni deo kampanje biće otužniji nego ikad jer se Vučić obraća svom hardkor biračkom telu
Zlo se zavuklo pod most i tamo, zaklonjeno od svetla, ćutalo i čekalo. Kad je Vladimir Arsenijević izašao iz taksija, nad Beogradom se opet nadvila ona isto neman koja je onemogućavala izložbu Rona Haviva, sprečavala održavanje prve Parade ponosa, palila Bajrakli džamiju i Ambasadu Sjedinjenih Američkih Država i vandalizovala i centar grada tokom Parade ponosa 2010.
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.