Uz neke pametnije poteze i prekrajanja, mogao je ovo biti znatno bolji film. Ali njegova derivativnost i potreba da se “zakači” za slavne uzore toliko je velika da ubija svaku mogućnost da dobijemo nešto što je bar delimično originalno
Ispostavilo se da je tuđin iz Osmog putnika neuništiv. Malo, malo pa uskrsne. Od prvog filma iz 1979. prošlo je četiri i po decenije, a od tada do danas snimljeno je ukupno devet filmova u kojima se pojavljuje famozni ksenomorf, a u pripremi je i televizijska serija Tuđin: Zemlja čija se premijera očekuje 2025. godine. Prva dva filma, izvorni, u režiji Ridlija Skota, i prvi nastavak iz 1986, koji potpisuje Džejms Kameron, smatraju se ne samo klasicima žanra, već i remek-delima sedme umetnosti. Osmi putnik i Osmi putnik 2 ostvarenja su koja se i dan-danas drže podjednako dobro kao i na dan premijere, vreme ih nije okrnjilo.
...…
Nakon ovih vrhunaca, serijal je zapao u krizu. Dejvid Finčer je, suočavajući se sa mnoštvom problema, režirao treći deo 1992. godine, da bi pet godina kasnije Žan-Pjer Žene snimio film Osmi putnik: Uskrsnuće – ovi nastavci po kvalitetu ne uspevaju da se približe onom što su ponudili Skot i Kameron mada nije sporno da imaju i svojih aduta, čak bi se moglo tvrditi da su sa protokom vremena dobili na značaju. U oba glumi izvanredna Sigorni Viver, koja je blistala i u prva dva filma kao neustrašiva Helen Ripli, a autore treba pohvaliti i što su publici ponudili nešto novo – nisu se zadovoljili pukim kopiranjem izvornika, već su insistirali na nadogradnji i varijaciji.
Serijal je dotakao dno sa dva filma u kojima su se tuđini sukobili sa predatorima (2004, 2007), da bi se Ridli Skot vratio serijalu i režirao Prometeja (2012) i Kovenant (2017), visokobudžetne prednastavke izvornog filma koji su podelili poklonike serijala. Skot je trebalo da režira još jedan film u nizu, što je poremetila nedovoljno dobra zarada Kovenanta, a otkazan je i film koji je trebalo da režira Nil Blomkamp. Sada je priliku da zapleše sa tuđinom dobio Federiko Fede Alvarez, urugvajski reditelj na stalnom radu u Holivudu.
Alvarez je postao prepoznatljiv zahvaljujući svojim prethodnim režijama, horor rimejku Zla smrt (2013) i trileru Ne diši (2016). Oba ova filma su bila finansijski uspešna i hvaljena, u međuvremenu su dobila i nastavke (koje nije režirao Alvarez), što je perspektivnom reditelju prokrčilo put u “višu ligu”. Alvarez je 2018. režirao akcioni triler Ono što nas ne ubije (poznat i pod naslovom Devojka u paukovoj mreži), adaptaciju nastavka trilogije Milenijum, film koji nije bio onoliko dobro primljen koliko se očekivalo, ali koji ipak nije Alvarezu “stavio granu na put”, već ga je samo usporio.
Sada, šest godina kasnije, u bioskopima je četvrta Alvarezova dugometražna režija. Priča Romula prati grupu mladih svemirskih kolonizatora koji se, dok pretražuju napuštenu svemirsku stanicu, “suočavaju sa najstrašnijim oblikom života u univerzumu”. Radnja je smeštena u 2142. godinu, dve decenije nakon događaja opisanih u izvornom Osmom putniku, i zaplet se upravo i nadovezuje na taj film. Po konceptu, i ako se izuzme prvih dvadesetak minuta u kojima se prikazuje težak život u rudarskoj koloniji, Romul kopira izvornik u svim ključnim aspektima: na meti ksenomorfa je petoro ljudi i jedan android, postavka je kamerna i svedena, čak i previše svedena… Alvarez, koji je sa Rodom Sajagesom napisao scenario, nadahnjuje se scenarijem Dena O’Benona mada su i te kako primetni i drugi uticaji. Romul kopira Konačni horizont (1997) Pola V. S. Andersona, pa i danas zaboravjen B film Stvorenje (1985) Vilijama Melouna, dok kraj “pozajmljuje” od Ženeovog Uskrsnuća.
Osmi putnik: Romul dobro izgleda, novca i umeća je bilo da se napravi vizuelno atraktivan bioskopski film, s tim što Alvarez ovde ne nudi mnogo više od dva sata omaža, posvete, pastiša… Kako radnja odmiče, sve je očiglednije da Romul nema da ponudi ništa originalno, da je u pitanju još jedan suštinski bespotreban nastavak. Fede Alvarez je, nije sporno, veliki poklonik serijala Osmi putnik, trudio se da ponudi što kvalitetniji film, da ne razočara, ali je evidentno da on nije reditelj u rangu Skota i Kamerona, pa ni Finčera i Ženea. To jednostavno nije ta klasa.
Kejli Spejni, posetiocima bioskopa poznata po svežim naslovima Prisila Sofije Kopole i Građanski rat Aleksa Garlanda, ubedljivo je najbolja glumica u podeli, vidi se da joj se smeši zvezdana budućnost. Izabela Mersed i Dejvid Džonson nisu loši, vidi se njihov glumački potencijal, mada ih sputava način na koji su napisane uloge, dok su Arči Reno, Spajk Ferm i Ejlin Vu krajnje bledi i nezanimljivi, svedeni na “meso za ksenomorfa”. Mladi glumci su tu da, pretpostavljam, privuku mladu publiku, a tu su i “mamci” za posvećenike koji već decenijama prate serijal. Alvarez je “vaskrsao” jednog od glumaca iz izvornog Osmog putnika i dao mu “ulogu” u svom filmu, s tim da je to bilo potpuno nepotrebno, a i realizovano je na krajnje problematičan i neuverljiv način.
Uz neke pametnije poteze i prekrajanja, mogao je ovo biti znatno bolji film. Ali njegova derivativnost i potreba da se “zakači” za slavne uzore toliko je velika da ubija svaku mogućnost da dobijemo nešto što je bar delimično originalno. Alvarez je posvećen imitator, on predano i neposredno podražava i omažira. Ima primetne ljubavi i truda u tom njegovom nastojanju, s tim da to nije stvaranje – to je podražavanje. Uostalom, ne treba smetnuti s uma jednu veliku istinu: najbolja kopija je i dalje samo kopija. Osmi putnik: Romul je lišen rizika i originalnosti, i to ovaj film ubija, podjednako nemilosredno kao što ksenomorf i kompanija tamane Alvarezove mlade junake.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Čujemo, kao, bila je loša pozorišna sezona u Srbiji i sad se samo to mora govoriti. Ja, recimo, mislim da smo u “Novosadskom” imali dobru sezonu. Zašto prećutati sve što je dobro? Naivno je misliti da ćemo naštetiti vlasti ako govorimo samo o onome što je loše. Ne, njima to dobro dođe. Mislim da je dobro funkcionisanje vrsta dobrog otpora
Ako se rad “Ispovedaonica” nalazi u crkvi, onda prelazi u primenjenu umetnost, u smislu da je neko samo redizajnirao ispovedaonicu. Ako se rad prebaci u galeriju, onda postaje skulptura. Međutim, čak i u galeriji, ljudi su želeli sednu i pričaju međusobno kroz te rupice, da skulpturu zapravo koriste na tradicionalan način. Bilo je redova za ulazak u “Ispovedaonicu”
Javni sastanci i postrojavanje potčinjenih su uobičajni rituali lojalnosti diktatorima. A što se Aleksandra Vučića tiče: videla žaba da se konj potkiva, pa i ona digla nogu. Ili što bi rekli stari Latini: Što je dopušteno Jupiteru, nije dopušteno volu
Postavka o Jasenovcu u holu Narodne skupštine kao dobrodošlica evroposlaniku Toninu Piculi i ostalim evroposlanicima je na nivou Vučićevog videa na mreži X u kome elaborira kvalitet svog smeštaja u Davosu. Tamo mu je bio kratak krevet, ovde mu je kratka pamet
Zašto je dekan Milivoj Alanović isti kao šovinisti koji su huškali na ratove devedesetih? Zbog čega režimlije ne smeju ni pred sudiju za prekršaje, a kamoli pred Viši sud? I šta je ključni razlog za Vučićev rat protiv naroda i države
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!