img
Loader
Beograd, 21°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Pavel Vilikovski, klasik slovačke i srednjoevropske književnosti

Ono što (ne)možemo (sa)znati o čovjeku

22. april 2026, 23:33 Jaroslav Pecnik
...
Copied

Zadatak je književnosti – ako ona uopšte i ima bilo kakav zadatak – uhvatiti se ukoštac sa prividima, propitati ne samo smisao života i čovekovog bivanja već smisao kao takav, samu “prirodu” smisla, odnosno odgovoriti na pitanje: kako doći do spoznaje? To je ključna ideja literature koju, uveren je Vilikovski, mora, daleko više od same priče, zanimati čin “pripovedanja priče”. U tomu se i kriju (s)misao i tajna ljepote i umjetnosti

...
…

Minule 2025. godine beogradski izdavač “Arhipelag” objavio je dvije kraće ali iznimno interesantne knjige proze Pavela Vilikovskog – Letimičan sneg i Iščezla strast, prevod sa slovačkog Mihal Harpanj – danas već kultnog slovačkog spisatelja kojeg mnogi kritičari (M. Hamada, P. Darovec, V. Mikula i drugi) uspoređuju sa Milanom Kunderom i(li) Bohumilom Hrabalom i svrstavaju u sam vrh novodobne srednjoeuropske literature, naglašavajući da se radi o autoru koji se odlikuje “dirljivom ironijom, melankolijom, briljantnim stilom i jasnim, rijetko preciznim jezikom”. I uistinu, svekoliko bogato i razgranato prozno pismo svojevrsna je igra, karneval u kojem slovački autor majstorski parodira i ujedno funkcionalno rabi mnoštvo semantički ispražnjenih jezičnih ideologema, te nas kroz kompozicijski gotovo savršena rješenja upozorava da se “važne stvari krajnje rijetko odigravaju u središtu pozornosti, već se izrazi stvarnog života najbolje i najprije otkrivaju na marginama naše uobičajene svakodnevice”, te da takozvani istinski, autentičan život i nije ništa drugo do naš intimni, “puki osjećaj stvarnosti” kojoj sami dajemo značenje. Tu stvarnost grčevito držimo istinitom, jer svaka priča o drugome i drugima uvijek je prije svega priča o nama samima i svaki put kada je mi ili drugi dovodimo u pitanje, ruši se svijet iluzija kojima dajemo realno značenje, po mjeri naših zabluda, stereoptipa, predrasuda… Stoga, zadaća je literature – ako ona uopće i ima bilo kakvu zadaću – uhvatiti se ukoštac sa svim tim prividima, propitati ne samo smisao života i čovjekova bivanja, već smisao kao takav, samu “prirodu” smisla, odnosno odgovoriti na pitanje: kako doći do spoznaje? To je ključna ideja literature koju, uvjeren je Vilikovski, mora daleko više od same priče interesirati čin “pripovijedanja priče”. U tomu se i kriju (s)misao i tajna ljepote i umjetnosti.

IZVAN JAVNOSTI

Pavel Vikovski (Vilikovský) (1941–2020), uz Ladislava Mnjačka (Mňačka) i Dominika Tatarku, najprevođeniji je i najpoznatiji slovački pisac izvan granica svoje zemlje. Međutim, za razliku od spomenute dvojice istinskih velikana disidentske i egzilne slovačke literature, nije se izravno politički angažirao uoči i tijekom Praškog proljeća 1968, a nakon sovjetske vojne intervencije u kolovozu iste godine, tokom takozvane (neo)staljinske normalizacije čehoslovačkog društva pod kontrolom Kremlja i ortodoksnih komunista koji su sa Gustavom Husakom došli na čelo KPČ nakon smijene Aleksandra Dubčeka i njegove ekipe, uglavnom se prihvatio činovničkog, odnosno uredničkog posla u bratislavskim kulturnim časopisima i(li) izdavačkim kućama, dok se na autorskom planu bavio prevođenjem angloameričkih pisaca (najviše Konrada, Eliota i Foknera) i važio je za jednog od najboljih znalaca engleskog jezika unutar tamošnjeg intelektualnog i kulturnjačkog kruga. Istina, javljao se povremeno književnim kritikama i manjim publicističkim radovima, ali je intenzivno pisao “za ladicu”, dakle za sebe i najuži krug prijatelja, ne želeći se javno eksponirati na aktualnoj “ideološki zagađenoj kulturnoj sceni”, ali jednako tako zazirao je i od disidentskih krugova (koji su usput rečeno u Slovačkoj bili daleko slabiji i malobrojniji no oni u Pragu), smatrajući da im je u fokusu politika, a književnost, umjetnost, uopće kultura tek sredstvo u borbi za ostvarivanje političkih ciljeva. Iako je simpatizirao disidente i disidentski pokret kao takav, nije se želio lišiti svoje “književne autonomije” i taj i takav stav branio je uporno sve do kraja života. Mnogi ga nisu razumjeli, čak su ga nazivali i kukavicom, ali Vilikovski se na te i takve objede nije obazirao, a rijetki su tek znali koliko je potajno pomagao (i materijalno i kao urednik) zabranjene pisce i omogućavao im da pod tuđim imenima nešto objave i zarade i tako barem privremeno olakšaju oskudicu na koju su bili osuđeni kao “neprijatelji države i komunističkog režima”.

Kao i većina čeških i slovačkih pisaca svoje generacije, Vilikovski je počeo objavljivati u časopisu Mlada tvorba, gdje se 1961. godine pojavio odmah zapaženom pripovijetkom “Više nego ikada”, u kojoj je u lirskoj formi izrazio osjećaje i nastojanja mladog čovjeka da se (s)nađe na životnom putu i pronađe svoje mjesto u društvu. Nakon četiri godine (1965) objavio je Sentimentalni odgoj u martu, svoju prvu knjigu novela, s jasnom, čak strasno izraženom željom “shvatiti kompleksnost svijeta, ali i vlastite osjećaje”. Već prvom knjigom Vilikovski je pokazao svekoliku raskoš svog rukopisa, trajno stvaralački uokvirenu “metodskom skepsom” kojom nadvladava puki pesimizam i(li) nihilizam. Iako je većina pripovijedaka njegove prve knjige naglašeno ekspresivna i bavi se, za vrijeme kada su bile objavljene, krajnje “nezgodnim” temama (abortus, silovanje, različiti oblici iracionalnog nasilja, seksualno motivirano ubojstvo, suicid mlade djevojke, homoseksualnost), Vilikovski nije želio biti samo promatrač tih nemilih zbivanja koja su u “socijalističkom svijetu” pokušavali “pomesti pod tepih”, odnosno koje iz političkih i ideoloških razloga nije uputno javno problematizirati, već je nastupao i kao tumač, kritičar te i takve realnosti, koju je još detaljnije “obradio” u svojoj drugoj knjizi novela Prva rečenica sna, objavljenoj 1983. Žanrovski napisana u formi detektivskih priča (metodologijom kojom se često služio i Jozef Škvorecki, inače u mnogočemu veliki uzor Pavelu Vilikovskom), u kojima glavni junak, kriminalist, pokušava riješiti ubojstvo mlade djevojke Marije B. u jednom malom slovačkom gradu. I do pada Berlinskog zida 1989. godine to je bilo zapravo sve što je Vilikovski kao autor objavio, iako je naravno bio prisutan kao prevoditelji, urednik časopisa za kulturu i književnost. Ali uoči i neposredno nakon Baršunaste revolucije, te prijelomne 1989. godine za čehoslovačko društvo, Vilikovski je objavio tri knjige, (na)pisane tijekom “normalizacije komunističkog režima”. Prva od njih, Eskalacija osjećaja, prepuna je bravuroznih p(r)oigravanja literarnim konvencijama. U toj knjizi on virtuozno skida pozlatu sa nacionalnih mitova i tabu tema i demistificira tradiciju, ismijavajući ne toliko “likove” koliko same fenomene i našu potrebu da na njih dragovoljno pristajemo. Druga knjiga, Vječno je zelen, predstavlja burlesknu ali i grotesknu persiflažu kojom je sjajno dekonstruirao, zapravo “razvalio” ideološki ustrojen, dakle neautentični jezik i govor, dok je treća knjiga, Konj na katu, slijepac u Vrablima, svojevrsna postmodernistička igra intertekstualnosti, odnosno “poruka je teksta skrivena u igri konteksta”, pri čemu je autor kroz priču o čedomorstvu s puno takta i osjećaja problematizirao “nejednoznačnost ljudskih motivacija i činova”.

PROTIV BANALNOSTI

...
…

U noveli Pješačka priča (1992), koju pojedini kritičari nazivaju i “sažetim” romanom, Vilikovski se vratio detektivskom žanru, nastojeći iznova elaborirati temu koja ga je sustavno provocirala: pojasniti iritantnu banalnost motivacija neshvatljivosti naših činova. Zbirka pripovijedaka Okrutan strojovođa (1996) u dobroj je mjeri posvećena provjeravanju mogućnosti jezika kao oruđa mišljenja i komunikacije, i upravo se stoga kreće na granici raznih žanrova, prije svega eseja i novele. Na sličan je način strukturiran i njegov najobimniji tekst, roman Poslednji konj Pompeja (2001), u kojem je na zanimljiv način obrazložio zašto u svojim pričama daje prednost intimnom nad društvenim, zašto ne vjeruje u svijet velikih, povijesnih priča, već daje prednost “mikrosvijetu detalja i suptilnih iskaza života”.

Posebnu vrijednost u njegovom stvaralaštvu zauzimaju prozni zapisi sakupljeni u knjizi Čarobni papagaj i preostali kič (2005), kojima je na duboko osoban način obrazložio zašto je “istinski život” za njega “već odavno istoznačan sa osjećajem”. U nizu brojnih eseja i novela koje je Vilikovski objavio u razdoblju 2000–2020 svakako važno mjesto zauzimaju knjiga novela Letimičan sneg (2014) i proznih zapisa Iščezla strast (2018), dakle djela koja je prošle godine objavio ugledni beogradski izdavač “Arhipelag”. Odmah valja naglasiti da se tematski i stilski naslanjaju na ranije rukopise, ali uz jednu novu ali bitnu odrednicu; naime Vilikovski kao da se vratio svojoj prvoj ljubavi, filmu (jedno je vrijeme, od 1958. do 1960. u Pragu studirao na čuvenom FAMU), jer je oba rukopisa posložio koristeći se filmskom montažom, kratkim, naizgled nepovezanim kadrovima, ali koji se, kako se priča razvija, slažu i povezuju. U Letimičnom snegu Vilikovski gorko konstatira: “Tako je to, moje ime mi više ništa ne govori… Iza istog imena se kriju razni adresati, a meni je već dosadilo da igram kako nekom padne na um da svira… Ime služi da bismo znali gde čoveka da gurnemo. Život je tako jednostavniji”. Ali srećom tu je moćna književnost briljantnog i nesumnjivo originalnog slovačkog autora, da nas razuvjeri u smisao tih samo naizgled jednostavnih formula, jer kako je zapisao u Iščezloj strasti: radi se tomu kako preživjeti običan dan; tu nije riječ o vremenu, još manje povijesti, već o životu sa svim onim što nam na “dnevnoj bazi” (do)nosi, a sa čime ni u snu nismo računali.

 

Pravo novinarstvo košta, a mi nećemo da nas kupe tajkuni i korporacije. Podržite nas jednokratnom ili mesečnom donacijom. Vreme za to je sada!

Tagovi:

Izdavač Arhipelag Pavel Vilikovski Književnost
Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Kultura

Glumački festival

30.avgust 2026. S. Ć.

Niš je dobio pravi filmski festival, a glumci su se opet vratili u taj grad

Otvoren je Niški filmski festival, sa glumačkim zvezdama domaćeg filma, publikom koja je kupila karte, uz radost Tanje Bošković, i uzvik „Od vode do slobode“

Festival u Nišu

29.avgust 2026. S. Ć.

Iako bez struje, Niški filmski festival počeće po planu

Niški filmski festival koji organizuju glumci, počeće večeras uz pomoć agregata, zato što im Elektrodistribucija nije dala struju. Otvaranje prate ekipe brojnih medija

Festival

29.avgust 2026. S. Ć.

Festival u Herceg Novom završen kako je i počeo: sa Draganom Mićanovićem i Srbijom

Na zatvaranju Filmskog festivala u Herceg Novom ipak se čulo ono zbog čega su organizatori Demokratske Crne Gore onemogućili Draganu Mićanoviću da ga otvori

Slučaj Generalštab

28.avgust 2026. S. Ć.

Estela Radonjić Živkov: Potrebno je da budem uhapšena kako ne bih svedočila protiv Selakovića

Svedok u procesu Generalštab protiv ministra Selakovića, Estela Radonjić Živkov i njeni advokati, ocenjuju da je postupak protiv nje pokušaj uklanjanja smetnje koja stoji pred već unapred dogovoreno oslobađanje Selakovića

Crna Gora

28.avgust 2026. Sonja Ćirić

Kako je politika potisnula film sa Festivala u Herceg Novom

Na ovogodišnjem Filmskom festivalu u Herceg Novom kao da nije bilo filmova – govorilo se samo o novom dokazu uticaja srpske vlasti na Crnu Goru

Komentar
Vojska Republike Srpske

Pregled nedelje

Ratko Mladić i njegovi mladići

Dobar deo režima rehabilitira Mladića zbog rehabilitacije vlastitog ratnog i političkog puta. Pogani mit o junačkom generalu potreban im je kako bi predstavili čitav srpski narod kao njegove i svoje saučesnike

Filip Švarm

Komentar

Srpsko društvo nije podeljeno, nego neslobodno

Jednu „stranu“ sačinjavaju pripadnici režima, korumpirani policajci, kupljeni i ucenjeni kriminalci, te bogataši kojima je režim omogućio da se obogate, dok drugu stranu čine građani koji se okupljaju oko ideje slobode. Takva raspodela snaga ipak nije dovoljna da bi se srpsko društvo nazvalo podeljenim

Ivan Milenković
Aleksandar Vučić i Siniša Mali

Komentar

„Vučićevih“ 6.000 dinara: Ako vam se gade, darujete ih studentima

Pod parolom „od njih mi ništa ne treba“, mnogi kažu da neće uzeti 6.000 dinara koje Vučić i Mali "daruju" narodu iz Akcionarskog fonda. Od takvog vida protesta je, međutim, slaba vajda

Marija L. Janković
Vidi sve
Vreme 1860
Poslednje izdanje

Dosije “Vremena”: Deliblatska peščara

Gospodar vatre i njegove sluge Pretplati se
Pred prvi septembar: Osnovno obrazovanje u Srbiji

Ako vam je to u redu, onda ništa

Kultura sećanja: 26 godina od ubistva bivšeg predsednika Predsedništva Srbije

Patika Ivana Stambolića

Srbija i Izrael

Mojsije je Mojsije, a biznis je biznis

Pola veka od smrti Mao Cedunga (1)

Otac, Sin i Sveti duh

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1860 26.08 2026.
Vreme 1859 19.08 2026.
Vreme 1858 12.08 2026.
Vreme 1856-1857 29.07 2026.
Vreme 1855 22.07 2026.
Vreme 1854 15.07 2026.
Vreme 1853 08.07 2026.
Vreme 1852 02.07 2026.
Vreme 1851 25.06 2026.
Vreme 1850 17.06 2026.
Vreme 1849 10.06 2026.
Vreme 1848 03.06 2026.
Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2026 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure