Dva glavna lika su dva mala robota na napuštenoj planeti Zemlji koji od jezika poseduju samo sposobnost da distorzirano izgovore svoja imena. Sve ostalo je čist gest i čista emocija. Animirani film Voli spada u jedno od najboljih ostvarenja koje potpisuje studio za animaciju Piksar
LJUDSKIJI OD LJUDI: Junaci animiranog filma Voli
Te 2001. godine svet se, pored ostalog, delio na ljude koji su više voleli Šreka i na one koji su preferirali Udruženjemonstruma, ostvarenje studija za animaciju Piksar, koji stoji iza filma Voli koji možete pogledati i u nekom od naših bioskopa. Oskar za najbolji animirani film koji je dodeljen Šreku obeležio je pravac kojim se filmska industrija za najmlađe kretala od tada. Bajku u klasičnom smislu te reči zamenila je neka vrsta holivudske autoironije, mešavina avanture, parodije, slepstika i sitkoma. Ukratko, bajka je izgubila nevinost. No, pošto je tradicionalni domen bajke ovim kontaminiran, a kraljevstvo far, far, away postalo animirana verzija Los Anđelesa, za bajkovitim pričama moralo se tragati na neuobičajenim mestima. Autori koji stoje iza Piksara su ih tražili u elektroprivredi grada monstruma i svetovima u kome žive samo automobili. Za romansu nisu koristili princeze i vitezove, već insekte i robote, heroji im nisu bili kraljevi i čarobnjaci već miševi koji sanjaju da postanu kuvari, oživele igračke i akvarijumske ribice… Paradoksalno, izlazeći iz sveta bajki oni su je sačuvali. Upravo su dugometražni crtaći studia Piksar čuvarivatre klasičnih vrednosti pripovesti za decu, ali takvih da i roditelji mogu da ih gledaju.
Zanimljiv deo istorije Piksara počinje 1993. godine kada sklapaju sa kompanijom Dizni ugovor vredan 26 miliona dolara za tri dugometražna filma. Prvi od njih je sad već legendarna Pričaoigračkama. Od tada je odnos Piksara i Diznija obeležen nezadovoljstvom, nesporazumima, preteškim pregovorima, napuštanjem pregovora i vraćanjem za sto, da bi konačno 2006. godine Dizni kupio Piksar za 7,4 milijarde dolara! Bitnije od toga je da je od te 1993. godine do danas Piksar za svoje filmove osvojio čak 13 Oskara, tri Zlatna globusa i jedan Gremi i, što je još važnije, kreirao nekolicinu malih remek-dela kao što su, pored pomenutih, UpotrazizaNemom, Mućkalica (Ratatouille) ili Neviđeni (Incredibles)…
Što se Volija tiče, već sada možemo slobodno reći da spada u jedno od Piksarovih najboljih ostvarenja. Tim reditelja i koscenariste Andrjua Stantona pomerio je granice onoga što se može ispričati najelementarnijim sredstvima. Naime, dva glavna lika su dva mala robota na napuštenoj planeti Zemlji koji od jezika poseduju samo sposobnost da distorzirano izgovore svoja imena. Sve ostalo je čist gest i čista emocija. Od početka do kraja Voli je pun gegova, robotskog slapsticka, držanja za ruke (ili šta god da roboti imaju umesto ruku), neustrašivosti i požrtvovanja. Sve same beskrajno jednostavne i univerzalno prepoznatljive stvari. A tu vrstu jednostavnosti je najteže dosegnuti. Na nešto apstraktnijem planu Voli je kritika konzumerizma i promocija ekološke odgovornosti. Robot Voli je, naime, nakon što su ljudi napustili Zemlju na velikom svemirskom brodu, jedini ostao da počisti sve đubre koje se nagomilalo i prekrilo planetu čineći je nenastanjivom. Dakle, i na nivou ideološkog opravdanja to je jedna zicer pozicija oko koje se nije teško složiti. Nešto dublje ne možete očekivati od dečjeg filma. Ono što Volija čini emotivno prijemčivim za publiku jeste upravo inverzija uloga između čoveka i mašine. Ljudska bića su prikazana kao debele, bezdušne gromade sala koje sve vreme provode na plutajućim krevetima i nikada ne skreću pogled od ekrana ispred njih. Voli je, s druge strane, stvorenje koje oseća usamljenost, gleda romantične mjuzikle, spontano sklapa prijateljstva i zaljubljuje se. Ukratko, ljudski rod ponovo se uči ljudskosti od jednog robota, koji je, zapravo, malo unapređena kanta za đubre.
Postmoderna bajka je oksimoron. Ako je proterate iz pastorale ona će pobeći u melodramu, ako se sprdate s njom, ona će pobeći u komediju, ali nikada neće promeniti svoju suštinu – prenošenje iskustva nemogućeg. Nama kao deci potrebno je da gledamo heroje koji prevazilaze sebe, izlaze iz okvira svojih mogućnosti i postaju neko drugi; bolji, jači, hrabriji nego što jesu. Heroji se bore za princeze, ideale ili slavu. Iskustvo bajke nam govori da nam je potrebno da verujemo da te stvari postoje.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Na 69. Sajmu knjiga u Beogradu najmanje je izdavača, a najviše državnih ustanova, eparhija, manastira, nepoznatih učesnika i praznog prostora. S obzirom da je zakazan u vreme izbora, očekuje se da neće biti ni publike
Intervju: Igor Burić, pozorišni kritičar i muzičar
Često vežbom i srčanošću nadomestimo to što nismo profesionalni muzičari. Jedno je kad si profesionalni muzičar... To je kao kad igraš fudbal ispred zgrade, a ne na Vembliju. Mnogo je siroviji, življi, energičniji ispred zgrade, ima više grešaka, nije prefinjen ni matematički precizan. Međutim, to mu daje ono bez čega ne bi bilo fudbala
Jasno je da su 59. Bitef i drugi Ne: Bitef dva pristupa pitanju kako ovaj festival može ići dalje, ali oba su teško održiva na duge staze. Bitef bez umetnika značajnih u svetskom kontekstu i sa polupraznim salama ne može biti festival od najvećeg evropskog značaja. S druge strane, veliki međunarodni festival bez finansiranja teško može da opstane. Možda se nalazimo na korak od gubitka Bitefa. To bi bila ogromna šteta i nepravda prema budućim generacijama naših gledalaca i umetnika, koji treba na domaćim scenama da vide najbolje od najboljeg u evropskoj i svetskoj produkciji
Nove ploče: Neil Young and The Chrome Hearts, Second Song
Pedeseti album Neila Younga nastavlja tragovima nekih od njegovih najboljih i najuspešnijih izdanja – akustičnih remek-dela Harvest i Harvest Moon – nudeći dirljivo sročen epilog jedne neverovatne karijere
Pokušaj debate Ane Brnabić i prof. Mirjane Nikolić na TV N1 pokazao je još jednom ono, što se slutilo: funkcioneri SNS-a ne žele, ili nisu sposobni da vode civilizovan dijalog
Kako su studenti od „izdajnika“ i „terorista“ već na početku zvanične naprednjačke predizborne kampanje postali „silovatelji“? Hoće li do 25. oktobra biti preimenovani u pedofile i ubice, recimo?
Zbog čega bi za Milenka Jovanova ispalo bolje da je u Kragujevcu klečao i tihovao kao onomad direktor Jovine gimnazije u Novom Sadu nego što je govorio o dijalogu i programima? I zašto mu ne veruje ni poslednji crnokapuljaš
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.