U knjizi Ko je ko u Jugoslaviji i šire, privatnoj zafrkanciji Đorđa Sudarskog Reda, u odrednici Tolnai, Oto stoji sledeće: “Književnik mađarskog govornog područja. Izvanredan pisac. I čovek. Pored Domonkoša za mene najveći u srednjoj generaciji. Naveo me je na pisanje proze i zahvalan sam mu zbog toga. Kada mi je počeo da izlazi Dnevnik ratnog stanja u Poljskoj, on me je sreo kod bivšeg Uzora, tačno preko puta Tanurdžićeve palate, deset metara od pešačkog prelaza i pitao zašto ja to ne proširim. Ja sam ga poslušao, i kad god prođem pored tog mesta, setim se da sam tu postao prozni pisac.”
foto: branko lučićOto Tolnai
Kada sam se ja sreo sa Otom Tolnaijem, 2018, slučajno, ispred beogradske kafane “Galerija”, prišao sam mu i rekao: “Vi ste Oto Tolnai?” Odgovorio je “jesam”, i u naredna tri sata, u šetnji, podrobno mi obrazložio šta to znači biti Oto Tolnai. Već u razgovoru, ispresecanom bezbrojnim digresijama, ušao sam u Tolnaijev referentni sistem, ili kako bi on rekao “Novi Tolnaijev leksikon”. Bilo mi je već tom prilikom dato da shvatim da je ovaj čovek, koga sam dotada znao kao pesnika i esejistu, zapravo pre i posle svega sagovornik.
Pokušaću da se prisetim delova tog razgovora, ne da bih privatizovao ovaj zapis, već zato što smatram da je razgovor kao takav bio važan medij i podstrek za njegovu poeziju. Još nismo mrdnuli od izloga “Galerije”, Oto je prvo spomenuo Danijela Dragojevića, nedavno preminulog hrvatskog i jugoslovenskog pesnika. Odlazeći u Zagreb, grad koji ga je formirao, Oto je stalno sanjario o tome kako će u šetnji slučajno sresti Dragojevića i zamišljao šta bi ga pitao. Tom prilikom je spomenuo nekakve cipele. Ovih dana, podsećajući se njegovih pesama, otvorio sam knjigu najskorijih pesama Scandal (objavio KOV), u prevodu Draginje Ramadanski. U pesmi “Jabuka sa jabukom”, naišao sam na sledeće stihove:
mnogo sam premišljao kad bismo se sreli o čemu bih pričao sa danijelom dragojevićem
(za mene najvažnijim pesnikom) ćutali bismo poput kejdžovih muzičara tek kasnije posle više godina postaće jasno pričali bismo o cipelama dinka šimunovića
Je li to bila puka samozaljubljenost? Da li to znači, što bi svako pomislio, da Oto-sagovornik neprekidno prepričava Ota-pesnika? Ne. Ovaj se fenomen može shvatiti i ovako: ako zaboravite o čemu ste pričali sa Otom, otvorite njegove pesme, njegov leksikon: on ih piše upravo da bi vas podsetio na detalje vašeg razgovora. Jer, ubrzo ćete uvideti, ako ste pažljivi, da je Tolnaijev referentni sistem veoma pouzdan, da po njegovoj poeziji možete plivati žmureći, kao po Ljudskoj komediji. Oto je pesnik opsesivnih ponavljanja. Dugoročni motivi obeležavaju njegovu poeziju koja je, uvidećete, ujedno i njegova biografija. Od prve do poslednje knjige, učestalo ćete nailaziti na aluziju na Dorin (fatalnu Indonežanku u koju se zaljubio u Ljubljani), dizalo u zagrebačkoj čitaonici (za koje kaže da je rodno mesto njegove poezije), zatim na karfiol, krompire, zoo-vrt, golubove, samoubice (obeležja Subotice i Palića), a da ne govorimo o figurama mađarskih pisaca (Kostolanjija, Geze Čata …) i likovnih umetnika (Ota Diksa, Save Šumanovića…) koji su postali stalni likovi njegovih pesama. Svi ti punktovi s vremenom postaju prisni rekviziti za čitaoca koji ih očekuje iza svakog ćoška. I sve je to izvedeno hibridnom formom između poezije i eseja, kako sam kaže u tekstu o Konjoviću, “moj kombinovan način koji ponekad i gadljiv biva”.
Ako bismo rekli da je Tolnai pesnik anegdote, onda moramo precizirati da ta anegdota nije vic koji se jednom ispriča i istroši. Njegove pesme su nizovi sitnih tračeva koji se međusobno dozivaju, od jedne do druge asocijacije. Ni erudicija kojom se vodi nije puko naglabanje i prozivanje imena iza kojih se kao pesnik krije. Intenzivnost njegovih pesama pokazuje da je Oto pesnik koji čeka pravi trenutak za pesmu. Za njega se pesma zasniva na bujici izbačenoj u pogodnoj prilici, bez retuširanja, bez rada na stihu, jednokratno, kao što se svira na džez-sešnu. Dužnost pesnika je, to nam saopštava između bujica, da bude porozan.
Neverovatan je – i zvanično neizmeren – doprinos jugoslovenskoj kulturi koji je Oto Tolnai dao kao urednik časopisa Uj Simpozion (osnovan 1965), zajedno sa Ištvanom Domonkošem, Ištvanom Koncem i Kalmanom Feherom. A onda je 1971, u 77. broju objavljena “Pesma o filmu” Miroslava Mandića, u prevodu Katalin Ladik. Ocenjeno je da tekst nanosi “povredu časti i ugleda predsednika Republike, naroda i države SFRJ”. Simpozion je privremeno zabranjen, Mandić je osuđen na zatvorsku kaznu, a Tolnai kao urednik na uslovnu.
Bilo je to prvo otrežnjenje. Od njega se Ištvan Domonkoš, pesnik Havarije, nije oporavio, odlučio je da se iseli u Upsalu i da više ne objavljuje. (I on je preminuo nedavno, u novembru 2024.) Otovo razočaranje je, međutim, našlo svoju artikulaciju. Godinama kasnije, 1988, u jednom obraćanju “O moru, morama i moranjima”, koje je napisao direktno na srpskohrvatskom, Tolnai pokušava da definiše “snagu manjine” unutar jugoslovenskog konteksta. “Vredelo bi da su jugoslovenske literature studirale dimenziju manjinskih književnosti, saznale bi mnogo o sebi samima.” U nastavku artikuliše jednu od najubedljivih dijagnoza jugoslovenske propasti, na način koji odaje da je u jugoslovenstvo istinski verovao: “Da li je to duhovno jugoslovenstvo, koje se još i pojačavalo u zrcalu manjinskih literatura, bilo samo iluzija? Ne znam. Nekad mislim da nisu dovoljni samo otpori, nisu dovoljne revolucije. Treba još i ono posle, to je čak i važnije, treba raditi. Nekad mislim da smo mi to čudo duhovnog jugoslovenstva stvorili kao neki luksuz, suvišni luksuz na kredit.”
O čemu mi je još pričao Oto kada smo se sreli? Negde na Terazijama, plačući od smeha, prepričavao mi je Krasnahorkaijevu priču “Tezejeva konstanta”. Iz istih stopa rešio je da me povede u knjižaru kod SKC da mi kupi tu knjigu, Ide svet (u prevodu Marka Čudića). Na kasi, kad mu je radnica saopštila da još nije izašla, nije mogao da se načudi. Ali zato me je spremno uputio na knjigu Pesnik od svinjske masti, pokušaj prepisa višednevnog razgovora sa novinarem Lajošem Parti Nađem (u prevodu Marka Čudića, naravno).
Još jednu stvar sam tada shvatio, dok smo se razilazili: Oto je pesnik susreta. Dok sam ga pratio na stanicu, predložio sam mu da, u čast susreta, svako za sebe rekonstruiše putanju koja nas je dovela ispred “Galerije”. Oto je oduševljeno reagovao na moj predlog. Iste večeri sam otkucao i poslao mu Kuda sam išao ja a kuda Oto da bismo se sreli. Do zaključenja ovog broja prepis svoje putanje Oto nije dostavio.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Ta Slavkina izjava da su muškarci jači fizički... Slavka bar s tim nikad nije imala problem – znala je da patosira momke koji joj dobacuju, ako smem da otkrijem porodične priče. Slavka u toj rečenici misli prvenstveno na uslove u sportu – ona se aktivno zalagala da se ženski fudbal profesionalizuje po uzoru na muški
Dokazujući da umetnost ne treba da bude ni sentimentalni odraz doživljaja interpretatora niti dražesna zvučna igra, već u prvom redu istinita i tačna u sublimaciji života, Brendel je koliko na koncertima, toliko i na brojnim nosačima zvuka, možda više nego bilo koji pijanista pre njega, otkrio svu kompleksnost klasične muzike kao živog ogledala evropske istorije i kulture
Određeni su dobitnici nagrada na 32. Festivalu evropskog filma Palić. Zlatni toranj za najbolji film žiri je dodelio ostvarenju „Dva tužioca“, reditelja Sergeja Loznice
Snežana C. je posle povređivanja nožem profesorke Natalije Jovanović dokazala da je upila teoriju i praksu Vučića i Informera. Ukratko – kada napadaš izigravaj žrtvu i nikada nemoj priznati ličnu odgovornost. Sada kaže da joj je žao zbog svega
Umesto da se okome na obolele ćelije, odbrambene ćelije srpskog organizma su se okrenule protiv zdravih ćelija. Lek je počeo da kola krvotokom, ali je proces ozdravljenja dug i neizvestan
Mitropolit žički Justin otvoreno je stao na stranu studenata i upozorio vlast da “moć nije data radi nasilja, nego radi služenja“. Šta je to trebalo arhijereju poznatom po tome da se kloni sukoba
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Preveo Arpad Vicko, Studije o karfiolu, Zavod za kulturu Vojvodine, Novi Sad, 2014
Međuvreme
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!