Sin i ja stvaramo u porodičnoj kući, u našem kućnom studiju, ne sukobljavamo se, imamo blizak i topao odnos. Isto sam to zaključio dok sam čitao knjigu koju je napravio Spenser Tvidi, o ljudima koji prave muziku iz svog “bedroom” studija. Išao je sa drugarima po kućama i gledao kako ljudi snimaju uz pomoć štapa i kanapa
Najbolji su stihijski projekti, koji nastanu bez ikakvog plana, kaže za “Vreme” Milan Glavaški, frontmen novog benda “Vashy”, u kojem stvara zajedno sa svojim sinom Andrejom i čiji se debitantski album zove Dobili ste vaši (Pop Depresija). Glavaški je široj publici poznat kao autor zaraznih pop melodija, kao jedan od osnivača bečejske “Eve Braun”, “Popcycla”, ali i grupe “Rebel Star”. On već 25 godina živi i radi u Sent Andreji, u Mađarskoj, a muzika mu je hobi kojim se neprekidno bavi, donoseći svoj prepoznatljiv senzibilitet. Prvi koncerti grupe “Vashy” održani su krajem prošle godine u Bečeju i Beogradu, u manjim prostorima, za fanove i prijatelje.
...…
“VREME”: Kako je bilo na koncertu u beogradskom klubu “Brod”?
MILAN GLAVAŠKI: Bilo je super, bilo je puno. Mom sinu Andreju (bubanj) i nećaku Relji (bas) ovo je bilo prvo koncertno iskustvo. Pošto imamo devet pesama, spremili smo samo taj materijal sa albuma, oko 45 minuta svirke. Ali ja mislim da je to fenomenalna forma za koncert. Sa “Rebel Starom” nastupao sam sa tridesetak pesama, sa “Evom Braun” čak po 34 pesme… To je preterano. I mi se umorimo i publika se umori. Verovatno je nešto između najbolje. “Vashy” nemaju nikakve obrade, niti sviramo neki moj stari materijal, ali publika je bila prezadovoljna.
Već godinama imaš ozbiljnu fan bazu u Beogradu.
Nije to neki ogroman broj ljudi, to su manji krugovi, ali to je konstantna publika koja prati moj rad i izuzetno sam zahvalan zbog toga. Jako mi je žao što sam toliko malo vremena ovde. Voleo bih da mogu češće da dođem.
Činiš se potpuno neopterećen ovim projektom.
Projekat nije ni bio u planu, sin i ja nismo ni planirali da sviramo zajedno. Prestao sam da radim sa “Rebel Starom” pre godinu dana, bilo je nemoguće izdržati fizički jer je ceo bend bio u Zagrebu, osim mene. Uz to često putujem, radim iz Pariza, jednom mesečno idem u Ameriku…
Između svega toga je muzika. Tada smo videli da sve to sa mojim neprestanim putovanjima više nema smisla. Nakon toga izdržao sam u kući jedno mesec dana da ne sviram, ali onda sam počeo da apgrejdujem svoj kućni studio, da servisiram magnetofone, a moj sin Andrej je vežbao bubanj u podrumu, išao je na časove džez bubnjara i postajao je sve ozbiljniji i bolji. Tada mi je predložio da probamo ovo, ono… I na kraju smo sklopili materijal. Ja sam pevao, svirao sam gitare, bas, sintisajzer, klavir… Sve instrumente, osim bubnjeva.
Šta je drugačije u odnosu na ono što si do sada radio?
Veći deo pesama nastao je na Andrejev ritam, svira nešto, to mu se dopadne, i kaže mi: “Ajde sad ti dodaj nešto novo”. Što je potpuno obrnut proces od onoga kako sam radio do sada. Ranije sam uvek imao neki tekst i melodiju na akustičnoj gitari. Drugo, samim tim što nismo imali nikakav plan, počeo sam da uvodim instrumente koje do sada nisam koristio. Imam puno sintisajzera, na primer. E, sad, kuda će to dalje ići… mislim da će više biti pod uticajem džeza i elektronike, i da ćemo se jako udaljavati od mog prethodnog zvuka. Ali što se tekstova tiče, ne mogu da pobegnem od sebe, od nekog svog senzibiliteta. To je i dalje tu. Neko kaže da je to ista emotivna slika koja me je pratila i u grupi Rebel Star. Ali ima razlike. Na primer, pesma “Slike s plaže” nadahnuta je Andrejevom pričom s letovanja. S druge strane stvar “Na razmeni snova” više je moja, ona govori o ljudima mojih godina koji se bore s depresijom. Mislim da se puno ljudi tako oseća i ova pesma ima neku pozitivnu perspektivu, polu-terapijsku.
...…
Dizajn omota albuma i pratećeg marerijala potpisuje tvoja ćerka Nina, a ti ponovo sarađuješ sa Ivanom Lončarevićem i njegovom izdavačkom kućom Pop Depresija iz Beograda. Kako to ide?
Super je sve, Lonče je neko na koga uvek mogu da se oslonim. Realni smo oko toga šta možemo od ovoga da očekujemo, skromni smo jer sam sad na zemlji. Ja nisam hitmejker. Jedno vreme sam, u poslednjoj fazi sa “Rebel Starom”, malo više gurao, mislio sam da možemo nešto veće da postanemo, ali nije moglo. Pritiskao sam i sebe i druge, ali Lonče me je i tada podržavao.
Da si rođen na drugom mestu, u Americi na primer, bio bi zvezda u svetu alternative. Da li si maštao nekada o tome?
Ne. Ja sam generacija koja je početkom devedestih bila u ranim dvadesetim i tada krenula da se bavi muzikom. Ali znamo svi kakvo je vreme bilo. Morao sam da izgradim oklop, da eliminišem čežnju za tim stvarima. Prioritet je bio da napraviš karijeru, nađeš posao, porodicu… A u muzičkom smislu sam se fokusirao na to da što više stvaram. U jednoj ranijoj fazi Rebel Stara, kada je sa mnom bila inostrana postava u Budimpešti, pisao sam tekstove na engleskom. Ali jednostavno sam mislio da ako hoćeš da napraviš nešto na evropskom ili američkom nivou, to zahteva potpunu posvećenost.
Koliko se poklapaš sa sinom kada je u pitanju muzički ukus?
Poklapamo se puno oko indie muzike, on voli “Band of Horses” i “Wilco” na primer. Voli jako Džonatana Vilsona, nešto od amerikane, malo Nila Janga… To su uglavnom moji uticaji. Ali nikako se ne “kačimo” na brit-popu, na čemu sam ja odrastao. On to uopšte ne može da sluša, ni “Blur”, ni “Oasis”. Ali zato voli hip-hop, pa sam uz njega i ja to počeo da slušam. Na primer, Jay Z i sve to… Uz njega sam počeo da pratim i moderni mađarski džez, mlade bendove. Idemo na koncerte zajedno, to je odlična scena. To je sve on doneo u naš bend, i to se čuje na njegovom bubnju.
Žikica Simić, radio–voditelj i rok kritičar, uporedio vas je s Džefom Tvidijem, frontmenom grupe “Wilco” i njegovim sinom Spenserom, koji imaju sličan odnos kao Andrej i ti.
Veliki sam fan benda “Wilco”. Odnos Džefa i njegovog sina Spensera vrlo je sličan našem odnosu. Nas dvojica stvaramo u porodičnoj kući, u našem kućnom studiju, ne sukobljavamo se, imamo blizak i topao odnos. Isto sam to zaključio dok sam čitao knjigu koju je napisao Spenser Tvidi, o ljudima koji prave muziku iz svog “bedroom” studija. Išao je sa drugarima po kućama i gledao kako ljudi snimaju uz pomoć štapa i kanapa.
Rođeni ste u malom gradu, Bečeju, a to mesto iznedrilo je toliko važnih pop autora. “Evu Braun” sačinjavali su ljudi iz tog grada.
Lenonova smrt je kriva za to. Mi smo u to vreme bili potpuno opčinjeni “Bitlsima”, imali smo 10–11 godina. Sa 14 godina smo već imali bend. Puno su “Bitlsi” uticali na nas, dve-tri godine samo smo njih slušali. Mada, Bečej ima jaku muzičku tradiciju, bilo je sjajnih starih rok bendova. Bila je tu i jaka muzička škola, a i danas je. Ja sam svirao violinu, bio sam drugi na republičkom takmičenju sa osam godina. Ta škola je svakoga dotakla, svi su tu nešto započeli i prošli kroz nju.
Dugo si već u Mađarskoj. Kako ti izgleda Srbija danas kada gledaš sa strane?
Nisam dolazio u Srbiju od juna, tu sam sada samo nekoliko dana. Osećam užasan nemir. Kao da su me rasklopili. Ja sam stalno između Mađarske, Francuske, Amerike i Hrvatske, što poslom, što privatno. Ovde konstatno vidim degradaciju. I u Mađarskoj se dešavaju ogromna sranja, ali gradovi se ne daju. Ima puno otpora, nema tog nemara. I zato me boli što se, pod dugoročnim uticajem ove vlasti, stvorio toliki nemar. A što se protesta tiče, optimista sam, ali mislim da neće ići ni mirno ni lako.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Na nedavnoj premijeri predstave „Samci“ u "Gaveli" u Zagrebu, koju su po jednočinkama Gordana Mihića postavili Bogdan Diklić i Nina Kleflin, otkriveno je da u "Kerempuhu" već 28 godina igraju predstavu po istim tim Mihićevim jednočinkama, samo se zove "Pljuska" i potpisao ju je Nenad Stazić bivši potpredsednik Sabora
Rebalansom budžeta grada Beograda za ovu godinu smanjen je budžet za kulturu za 18 odsto. Gradska sekretarka za kulturu kaže da ustanove to neće osetiti
U jeziku su naše pojedinačne svijesti, u jeziku je sve moje (i tvoje!) ja. Nas samih izvan jezika nema, ili nas ima na onoj razini na kojoj ima virusa i bakterija. Nisam, nažalost, religiozan, ili to nisam do one mjere koja bi mi pružila utjehu, ali bih, recimo, mogao povjerovati da je jezik Bog. Dakle, ne da je jezik od Boga, nego da je baš Bog
Autoput zločina, scenario i režija Bert Lejton, uloge Kris Hemsvort, Hale Beri, Mark Rafalo i Beri Kigan
Je l’ ovo čudo radi?, režija Bredli Kuper, uloge Vil Arnet i Lora Dern
Šta spaja Vučićev let u Kazahstan i obolelog Dačića? Ko i zašto tajno snima dolazak Peconija u advokatsku kancelariju Zdenka Tomanovića? I kuda vode Srbiju podivljale službe i naprednjačke paravojno/propagandne trupe
U Beograd konačno stiže Brent Sadler koga na N1 i Nova TV očekuju kao glavnog cenzora. Da li su dani profesionalnog novinarstva na televizijama koje kidaju živce Vučiću odbrojani
Zašto su naprednjački nasilnički eskadroni tri puta palili cvećaru „Imela“ Jovana Nenadića. Šta im je bio cilj? I zbog čega se ovo nedelo odnosi na sve građane Srbije
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!