
Jubilej
Dragan Bjelogrlić: Vreme je da „Let“ ode, a da sloboda dođe
Dragan Bjelogrlić će sutra poslednji put odigrati Makmarfija u „Letu iznad kukavičjeg. Kaže, pojavili su se neki novi Makmarfiji koji šire glas slobode

Nina Like, Nismo ovde da bismo se zabavljali; prevod s norveškog Radoš Kosović; Geopoetika, Beograd 2024.
Kada se na jednoj moćnoj, u ovom slučaju norveškoj književnoj sceni, pojavi spisateljica poput Nine Like, odveć hitar čitalac mogao bi da je smesti u drugi red, iza Juna Fosea, Karla-Uvea Knausgora, Pera Petešuna, Jensa Bjernebuea ili Meret Linstrem (da pomenemo samo zvučnija imena), ali takav odabir mesta ne bi bio sasvim opravdan. Zapravo, ne bi uopšte bio opravdan. Odveć brzog čitaoca mogao bi da zavara pre svega odabir tema, prozirnost izraza, izražen humor. U određenoj meri – pomislio bi, možda, srpski čitalac – Nina Like bi se dala uporediti sa Momom Kaporom u vreme kada su srpskom književnom scenom, u jugoslovenskom korpusu, vladali Mirko Kovač, Borislav Pekić, Danilo Kiš, Dragoslav Mihailović, Aleksandar Tišma: odličan pisac (dok nije otkrio srpstvo), vrlo značajan kamen u tom neprevaziđenom sklopu srpske (jugoslovenske) književnosti, ali koji ipak ne može da stane uz njih. Takvo poređenje je, uprkos izvesnim sličnostim, ipak neodrživo. Nina Like, naime, uočava pukotine na zdanju sveta tamo gde ih drugi ne vide, ili, ako ih i vide, oni te pukotine ostavljaju na miru: jeste malo napuklo, ali nije strašno, neće se, zbog toga, građevina srušiti. I verovatno su u pravu, osim što, ako se pita Nina Like, nisu.

Glavni junak romana Knut A. Petešen je pisac, bliži je starosti nego srednjem dobu, oličenje je neuspeha i, što je još gore, ogorčene nemoći. Živi sam, nema para – pa je s vremena na vreme prinuđen da nešto i radi osim da neprestano kukumavči nad sobom i mrzi čitav svet koji ne rezume njegovu genijalnost – sporadično se opija sa svojim komšijom homoseksualcem nesrećno zaljubljenim u oženjenog muškarca, i dalje voli svoju bivšu ženu, a sa sinom ne uspeva da uspostavi nikakav kontakt jer, u osnovi, isuviše je opsednut sobom da bi tu bilo mesta za bilo koga drugog. Doduše, još uvek ga prate pramenovi slave iz vremena kada je napisao dobar i veoma čitan roman, ženama se oduvek dopadao i oduvek su mu prilazile, a on sam je, ipak, dovoljno samoironičan da ne spada baš u najveće daveže. Sve u svemu jedan prilično porušen život, o kojem se ne bi imalo šta reći da se Knut nije našao usred neprijatnog skandala. Naime, pošto je mlađa njegova koleginica frontalno nasrnula na njegovu mušku osobu (sela mu je u krilo, na primer), kojom prilikom ju je propisno ispipao (nije se bunila), te osetila njegovu erekciju (nije se pobunila ni tada, naprotiv), ipak se povukla, što je on (a kako drugačije) sportski prihvatio. Problem je, međutim, što je ona tu epizodu ubacila u novu svoju knjigu, jedino što je Knutu, imenom i prezimenom, dodelila ulogu matorog pohotnika i seksualnog predatora, dočim je sebe opisala kao mešavinu Crvenkape i Snežane i sedam patuljaka. Da stvar bude komplikovanija i neprijatnija, Knut je pozvan na književni festival u Lilehameru, na kojem bi trebalo da učestvuje na istoj književnoj večeri s njom. Razume se da je prvi impuls bio da odbije, ali su honorar i to što nema ni prebijene pare bili ubedljiviji argumenti. Nastaće džumbus kojim Nina Like upravlja zadivljujućim umećem.
Knut je, dakle, prilično oštećen čovek sklon samozavaravanju i blažim oblicima hipohondrije, ali i odveć inteligentan da bi samoobmana bila uspešna. Na granici je alkoholizma, ali granicu još nije prešao. Zapravo, on se već predao, ali ipak pruža izvestan otpor sebi samom, makar u onoj meri u kojoj ne prestaje da posmatra i, relativno lucidno, tumači svet. Međutim, mira mu ne da to što nije jasno do koje se mere i zbog čega može trpeti problematično žensko ponašanje, a u ime političke korektnosti. Taj problem se, opet, meša s književnim motivom koji ga i lično pogađa: da li je moguće baš sve u književnosti proglasiti fikcijom? Da li je dovoljno na početak romana staviti kako je sve što se u knjizi događa izmišljeno, te je svaka sličnost sa stvarnim događajima i stvarnim ljudima slučajna? Ako se u romanu navede pravo ime, a onda, kada se imenovani pobuni, sve to proglasi fikcijom – da li je to dovoljno da bi se stvarnost suspendovala?
Zapravo, Nina Like ne trpi opšta mesta, pa ih razgrađuje strpljivo i s puno humora, ne pokazujući nikakvo sažaljenje prema likovima koji se, u svojoj nemoći, uvrću poput crva. U romanu Poodmaklo (“Vreme”, br. 1599) nije ni prstom mrdnula za svoju junakinju, tako da je ova morala sama da shvati u čemu je problem i da se, jednako sama, iz problema izmigolji. Ali pre svega, norveška spisateljica vlada jezikom na impresivan način (uz jednako impresivan prevod Radoša Kosovića). Nema u njenim rečenicama metafizičkih bludnji, nedovršenih zapitanosti, praznog hoda. Sve je usmereno na pronalaženje razloga čak i kod olupanih likova poput Knuta, s tim što nije reč o filozofskoj, već o književnoj potrazi kroz dobro postavljene likove koji se, ako ne umeju drugačije, vrlo bolno sudaraju s tvrdim zidovima.
No, šta se, posle svega, dogodilo Knutu? Ishod je verovatno manje važan od Knutovih suočavanja sa slabostima (strah od javnog nastupa) i kukavičlucima (iako sve shvata, naročito besmisao, ne pada mu na pamet da se pobuni), sa iluzijama i samozavaravanjima, sa pasivnošću, sitnim izdajama (sebe i drugih) i svešću o sopstvenim nedostacima. Prolazi Knut kroz nekoliko impresivnih epizoda – razgovor s dve gimnazijalke koje žele da pišu o njegovom romanu i njihovom profesorkom norveškog jezika – potpuno je briljantna književna igra. Kada izađe iz samosažaljenja i istinski pobesni, ume da kaže i više nego što je verovao. Da bi, najzad, shvatio da stvarnost kao takva nije data – ni u životu ni u književnosti – već da za nju mora da se izbori, a možda je i stvori.

Dragan Bjelogrlić će sutra poslednji put odigrati Makmarfija u „Letu iznad kukavičjeg. Kaže, pojavili su se neki novi Makmarfiji koji šire glas slobode

Monografiju o Goranki Matić proglasio je ULUPUDS izdavačkim poduhvatom godine. Osim toga, ova monografija je i sveobuhvatan omaž životu, radu i nasleđu ove autentične umetnice

Lex specialis o Gerneralštabu potpuno suspenduje Zakon o planiranju i izgradnji i omogućava njegovo rušenje bez građevinske dozvole, ukazuje odbornica ZLF. ICOMOS i potpisnici Deklaracije za spas Sajma i Generalštaba uputili javno pismo Vladi Srbije, zaposleni u Gradskom i Republičkom zavodu traže od poslanika da ne glasaju za lex specialis

Upravni odbor Narodnog pozorišta kome predsedava Dragoslav Bokan trenutno nema legitimitet, zato što nema člana iz redova zaposlenih. Sindikat „Nezavisnost“ kaže da neće predložiti novog, dok god je tu Bokan

U javnom pismu Vladi Srbije, potpisnici Deklaracije o sudbini Beogradskog Sajma i Generalštaba traže da se hitno povuče predlog leks specijalisa za Generalštab zato što, između ostalog, nije poštovana procedura a traje i istražni postupak u TOK-u
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve