Ljubav prema romanu

Stari francuski roman – čudna mi čuda! Da, istina, osim kad o njemu piše Marjana Đukić, podgorička profesorica francuske književnosti, u svojoj koliko briljantnoj toliko neobičnoj studiji. Zašto neobičnoj? Pa, jednostavno: navikli da stručne knjige iz teorije i historije literature prošlih godina refleksno preskačemo – iz dobrog razloga – naići onda na knjigu koja je najprije pisana fascinantnom sigurnošću ruke i zasluženom samouvjerenošću nekoga tko o svojoj temi zna doslovno sve što treba da se zna, to je već neuobičajena stvar. Ali više od toga. Ono što inače najviše odbija da se posegne za radovima iz slične tematike i polja – ili, češće, da kad se već uzmu, ni najupornijima ne uspijeva pročitati ih do kraja – problem je već odavno uvriježen, do naopake prakse. Problem tojest apsolutno nepodnošljivog domaćeg akademskog štreberluka i sterilnosti, gdje autori svoje buduće nepročitane radove pišu iz svih razloga osim iz osnovnog i ključnog – ljubavi prema književnosti – i gdje im je na nivou teksta i njegove obrade stalo do svega drugog osim do vlastite stilistike.

Marjana Đukić naprotiv ima najrjeđu vrlinu: svoje temeljito poznavanje kako starog francuskog romana tako i historije nacionalne i svjetske književnosti, uspjela je kombinirati sa stilom lakim, veselim gotovo – uzorno francuskim, kad smo kod toga – ne gubeći pritom ništa od akademske odgovornosti, ozbiljnosti i marljivosti, kao što ni tema nije izgubila na opsegu i u kontinuitetu fascinaciji – širina, bogatstvo, dugotrajnost i tradicija francuske književnosti naime, refleksno će u čitatelju izazvati teška pitanja o našoj pak civilizaciji, književnom razvoju, rupama i nedostacima uslijed historijsko-kulturnih nesreća.

Od naslova knjige, igre pojmom i citatom-parafrazom, koje je autorica postavila u duhovitom, gotovo „teleološkom“ ključu: poanta bez bukvalnog objašnjavanja jest dakako u tome da od geneze književnog žanra koji se zove roman a koji je, nota bene, ogromnim dijelom francuski patent, golema rijeka frankofone književnosti neprekidno teče ka samoj kulminaciji forme – Prustovom magnum opusu, naravno, i to nevjerojatnih sedam stoljeća od etabliranja pojma (i da se ne pogriješi pritom – samo pojma, ne i žanra). Od toga naslova, jedna profinjena analitička ruka, sitnim, diskretnim duhovitostima i retorikom kao i, čini se neiscrpnim, entuzijazmom ispisuje historiju romana u kojoj svakom stranicom čitatelj natrči na nešto interesantno, podsjeti se ili nauči.

Uopće, ako čovjek i nema interesa za staru francusku književnost, ova knjiga će mu zatrebati iz drugih razloga – ona je kompedij svih važnih tokova, formi i žanrova literature prije modernog doba, a za one koji se bave književnošću i vrlo praktičan i razvidan podsjetnik o genezi literarnog žanra, razvoju i putu koji je prevalio od jedne manjinske, marginalne i elitne književne forme do centralnog mjesta u književnosti, glavnog načina literarnog izražavanja i oblikovanja svijeta, dotle da je u generalnoj percepciji sva literatura (nažalost) postala gotovo jednaka s romanom. Žanr romana nastao je u stihu, da se podsjetimo, što je ironično svjedočanstvo o promjeni i fluidnosti termina i forme, iz čega će se „shizma“ između dvoje razviti u temeljni sukob, „rat“ dva teško pomirljiva senzibiliteta, između dvije sorte pisaca – pjesnika naspram romanopisca. U tom smislu, a baš kao što dobar pisac uvijek kroz sebe otkriva drugog pisca, taj je jaz ovdje sretno premošćen, sasvim zaobilazno: primjeri romana i stiha u knjizi dati su u istinski čarobnim prijevodima Kolje Mićevića.

Još nešto je tu zanimljivo također, što tjera na preispitivanje: čitajući o starim, slabo znanim ili zaboravljenim francuskim piscima, i kroz to nanovo stječući svijest i o naročitoj nacionalnoj literarnoj tradiciji i samom njenom shvaćanju literature, postaje nam sve jasnije koliko smo potpuno impregnirani i do koje mjere pod utjecajem anglosaksonske književno-kulturne paradigme. I za razmišljanje o tome i za moguće revalorizacije, makar lične, mogla bi nam valjati ova sjajna studija.