Da ne okolišamo: očaravajući su romani španske spisateljice Almudene Grandes. Nema u njima formalnih iskoraka, novih književnih postupaka, jezičkih eksperimenata, ili lavirinata: Almudena Grandes, naprosto, zna da priča priče i ništa je drugo osim pripovedanja ne zanima
U prvom njenom romanu prevedenom na srpski, Frankenštajnova majka (“Vreme”, 14. decembar 2022), u kovitlacu španskog građanskog rata i frankističkom poretku posle njega, susrećemo se s likovima i atmosferom koji podsećaju na filmove Pedra Almodovara, a glavnu junakinju, donja Auroru, ne možemo da zamislimo drugačije do kao Almodovarovu glumicu i manekenku (neodoljivu) Rosi de Palma: sve je za zeru prenaglašeno, likovi kao da su blago odlepljeni od stvarnosti, premda Almudena Grandes vrlo malo izmišlja jer zna, kao što je i Danilo Kiš znao, da ništa nije fantastičnije, luđe i prenaglašenije od stvarnosti. Frankenštajnova majka, napisana 2020. godine, poslednji je roman Almudene Grandes (preminula 2021. godine u 61. godini) i jedan od delova nedovršenog šestoknjižja Epizode beskonačnog rata. Taj beskonačni rat je španski građanski rat (1936–1939), koji se završio porazom Republike, odnosno vojnom pobedom fašističke falange Fransiska Franka, ali završetak frontalnog sukoba nije značio i kraj rata. Sve vreme Frankove vladavine, obeležene najstrašnijim terorom, ubistvima, torturom, mrcvarenjem političkih protivnika i njihovih porodica, postojao je organizovani otpor i tako je bilo sve dok, posle Frankove smrti, nije uspostavljena Treća španska republika.
SLEPA I BEZUSLOVNA LOJALNOST
...…
Čitalac Žila Verna roman je koji se odvija od 1947. do 1949. godine u Andaluziji, u provinciji Haen, u mestu po imenu Fuensanta de Martos, ispod planinskog venca koji je zauzela republikanska gerila. Glavni lik je jedanaestogodišnji Nino, koji, s roditeljima i dvema sestrama, živi u kasarni – njegov otac je žandarm – i koji se, kako odrasta, susreće sa iskušenjima života u neslobodi. Biti dete žandarma tih godina u Španiji nije bilo mnogo lakše nego biti dete uhapšenog ili ubijenog republikanca. Jer, kako je vreme prolazilo a Frankov režim sve dublje upadao u kriminal, kriterijumi za pripadnost žandarmeriji dramatično su se menjali te se, prema rečima Almudene Grandes u belešci na kraju romana, sve svelo na jedan uslov: “Slepa i bezuslovna lojalnost Frankovom režimu. To je bilo dovoljno da, uprkos svim propisima koji su postojali od njenog osnivanja, pojedinci iz svake fele mogu da postanu pripadnici žandarmerije, od nepismenih ljudi (što je po osnivanju žandarmerije 1844. godine bilo nedopustivo) do bivših prestupnika, pod uslovom da su mogli da dokažu privrženost fašističkoj ideologiji. Oni su žandarmeriju, kao nikada pre, pretvorili u malj protiv civilnog stanovništva, u mučitelje i dželate.” Ninov otac je, dakle, pripadao toj i takvoj formaciji koja je nemilice hapsila, ubijala “pri pokušaju bekstva”, mrcvarila ljude u torturama koje su trajale noćima, a Nino i njegove sestre iz noći u noć su slušali krike ljudi kroz porozne zidove kasarne. Danju se o tome šaputalo.
Istovremeno, Ninovo detinjstvo ima i lepu stranu (valjda zbog toga što je detinstvo). Žarka leta on provodi s drugarima u igri, ledene zime (usred Andaluzije) u dugim čitanjima, a poseban kvalitet dobija kada upozna novopridošlicu, šarmantnog i dobroćudnog usamljenika Pepea Portugalca, koji živi u starom mlinu izvan gradića i koji će presudno uticati ne samo na dečakovo detinjstvo već i na čitav njegov život. Kroz priču promiču privlačne devojke, jedna hroma i neodoljiva dama, Pastora (lik koji se pojavljuje i u Frankenštajnovoj majci), supruga najvećeg krvoloka među žandarmima, zatim gerilac Elijas i njegova lepa Filo (Nino će uložiti maksimalan napor kako ne bi odao svoj položaj dok oni, neimajući pojma da je on tu, vode ljubav), legendarni i neuhvatljivi gerilac Sensero koji se podsmeva vlastima, obrazovana donja Elena koja podučava Nina, te čitav niz upečatljivih likova čije priče, krećući se od jednog do drugog, sabira upravo Nino.
PREBRZO SAZREVANJE
Kod velikih spisateljica i velikih pisaca sve počiva, naravno, na dobro postavljenim likovima, a onda je potrebno samo slediti ih i ne mešati im se u živote, ne spasavati ih od njih samih i ne preticati sudbinu: ako pogreše, za grešku će platiti. Platiće i ako ne pogreše, ali pisac tu ne može ništa. Nino je, dakle, dete koje, zbog sklopa u kojem živi, ne može da ne zna ono što deca ne bi smela da znaju. Ne bi, recimo, smeo da zna da su ljudi u stanju da svirepo muče druge ljude zato što ti drugi ljudi imaju drugačije zamisli od ovih prvih, a još manje bi smeo da sluša urlike ljudi kojima žandarmi i batinaši falange lome kosti na samo nekoliko metara od njega (dok on šakama stiska uši mlađe sestre). Ne bi smeo da zna – a ne može da ne zna, jer to je njegova svakodnevica – da su ljudi u stanju da budzašto prodaju druge ljude i da se glava može izgubiti sve i da je najnevinija na svetu. Ne bi smeo da zna ni da njegov otac učestvuje u svemu tome, u onome što se govori upola glasa ili šapatom. A sluti u čemu učestvuje njegov, jedino ne zna u kojoj meri.
Nino se druži s decom drugih žandarma, s njima deli siromaštvo i detinje igre, a kako žandarmi, za razliku od većeg dela stanovništva, od svojih plata još i mogu da žive, muška deca su, po pravilu, bila viđena za službu gotovo po automatizmu, kao da se podrazumeva da će naslediti zanimanje svojih očeva. Nino je, međutim, previše nizak – nadimak mu je Kikirez – što će njegove roditelje navesti da ga upute na druga zanimanja, na sticanje obrazovanja za manje “muške” poslove: otud čitanje, otud Žil Vern, otud, najzad, pronicljivost u susretima i događajima koji, prema formatu, prevazilaze Ninov uzrast. Druženje s obrazovanim svetom potpuno će izmestiti Ninove perspektive. On možda ne razume sve, ali inteligenciji i obrazovanju zahvaljujući razume više nego što iko to može da pretpostavi, pre svega njegovi roditelji. Kopajući, dakle, po predelima u koje njegovi vršnjaci nisu zalazili – nikada, recimo, neće prihvatiti zdravo za gotovo da su republikanci šljam, teroristi, izdajnici i neprijatelji njegove zemlje, njegovog oca, pa i njega samog, iako s vremena na vreme smaknu po nekog žandarma – Nino će (pre)brzo shvatitit šta se događa u njegovom mestu, potom i u čitavoj Španiji, suočiće se sa zastrašujućim dilemama. Njegovo se detinjstvo raspada i iznova sastavlja, a odluke koje bude morao sam da donese – a dvanaest ili trinaest godina života i nije dob u kojem se sakupilo previše iskustva – uticaće na čitav niz događaja.
DOBRO POSTAVLJENE ZAMKE
Gradić Fuensanta de Martos, dakle, kao i čitava pokrajina Haen, nalazi se u neprestanom vanrednom stanju, punom straha, neizvesnosti i nasilja. Smenjuju se policijske i vojne racije i delovanja gerilaca, a grad živi između ubistava i represije, koja se odvija uglavnom noću, i normalnog života, između odvratnih žandarma, koji su najomraženiji likovi, i tihog ali jasnog otpora građana, naročito žena čiji su muškarci ili ubijeni ili su otišli u planinu. Ali u svetu koji Nino upoznaje ništa nije ni lako, ni jasno, ni jednoznačno (osim surovosti Frankove fašističke vlasti i žandarmske torture). Iako vlast svom težinom naleže na život nastojeći da uguši svaku klicu slobode, iz dubina hrabrosti, čestitosti, žudnje za slobodom, najzad iz samih korenova života probijaju se izdanci koje je nemoguće utamaniti. O tim izdancima – a Nino je jedan od njih – piše Almudena Grandes. Čak i kada, posle izvesnog vremena, prozremo odnose koje Nino, zbog svoje mladosti, još uvek ne može da shvati, čak i ako nam se likovi učine do određene mere idealizovanima – svejedno da li je reč o pozitivcima ili negativcima – ovaj roman ne popušta stisak jer nije znanje ono zbog čega čitamo, već pripovedanje samo. Čitamo jer nam je, svireposti uprkos i uprkos scenama od kojih odvraćamo pogled, stalo do priče. I ne samo to. Kvalitetni pripovedači umeju da postavljaju dobro skrivene zamke (jer pripovedanje je igra), pa će se ne jednom dogoditi da se naša pronicljivost okrene protiv nas samih: ostanemo gotovo otvorenih usta kada shvatimo da smo naglavačke upali u dobro postavljenu zamku, te da se ne događa ono što smo bili ubeđeni da se događa, već se događa nešto drugo, što je takođe bilo tu, kraj nas, nama ispred nosa, ali vešta nas je pripovedačica malo povukla za nos, malo se poigrala našim iskustvom i našim očekivanima i uvukla nas u igru dublje nego što smo mislili da je to moguće (jer igre smo prerasli, je l’). Đavolski je dobra pripovedačica Almudena Grandes.
*
Decenije su prolazile od španskog građanskog rata, koji je bio jednako strašan kao i jugoslovenski ratovi, ali španski pisci nisu uspevali da se na pravi način uhvate ukoštac s njim sve dok nisu, poput Havijera Serkasa i Almudene Grandes, pronašli odgovarajuću formu koja je u stanju da se suoči s nečim tako nepojmljivim. Utoliko srpska književnost, uz po koji izuzetak poput izvanrednog Peska pjeskare Milenka Bodirogića, i dalje čeka pisce koji će biti u stanju da se suoče s onim što se dogodilo. Pišući o ratu od pre 90 godina Almudena Grandes nam, zapravo, puno toga kaže i o nama samima, nama ovde i nama sada.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Znam da me dio ljudi politički ne voli zbog mog novinarstva, pa se to s ovom knjigom sigurno neće promijeniti ni nabolje ni nagore. Jedan ekstremni desni nedeljnik prošlog je tjedna objavio naslovnicu sa slikama nas sedam i naslovom: “Sedam novinara batinaša”. Nekako ne vjerujem da jedna knjiga može to puno promijeniti. Ali – imam svoju publiku, i novinsku i knjišku. Knjiga se u Hrvatskoj izvrsno prodaje, što znači da dio ljudi ima potrebu za ovakvim usložnjavanjem stvari
In memoriam: Zdena Salivarová-Škvorecká (1933–2025)
Zdenino najbolje djelo je roman Glupača, u kojem ima autobiografskih elemenata i koji je postao kultnom knjigom mnogih čeških generacija, kako onih u egzilu tako i u domovini, jer se knjiga raznim podzemnim kanalima masovno krijumčarila u Čehoslovačku. Glupača se danas smatra jednom od temeljnih knjiga češke kulture i spada među najbolja prozna ostvarenja češke literature dvadesetog stoljeća
Novac koji država troši na Narodno pozorište da bi ga osigurala od eventualnog požara je pokušaj da se zaustavi jedan drugi požar, onaj koji je moguće sprečiti isključivo ostavkama SNS kadrova na čelu ove kuće
Učešće opozicionih poslanika u radu zakonodavne vlasti u suprotnosti je sa uličnom pobunom protiv bezakonja, daje legitimitet autokratiji Aleksandra Vučića i doprinosi prividu normalnosti. Korist je, sa druge strane, ograničena
Već se nedeljama zna da režim neće dozvoliti još jedno „pumpanje“ sa tribina. Zato se nedeljama zna i da na utakmicu između Srbije i Albanije neće moći da uđe niko ko nije detaljno proveren. Kriterijum jeste bezbednost - ali politička
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!