Opšti utisak ovogodišnjeg Bijenala je globalna konfuzija i dominantan prodor digitalnih tehnika koje preoblikuju sve pore života, pa i arhitekturu
U VENECIJANSKOM ARSENALU: Uvodna instalacija, Tamo napolju
Kojim će pravcem arhitektura u svetu, na koji način čovečanstvo u ova turbulentna vremena odgovara na iskonsku želju da gradi udobno i estetski, motivi su koji odvajkada inspirišu ono što nazivamo arhitekturom i koji već godinama zaokupljaju priređivače Venecijanskog bijenala arhitekture. Najprestižnija smotra arhitekture u svetu ove godine se održava jedanaesti put, od 13. septembra do 23. novembra u prostorima venecijanskog Arsenala (starog brodogradilišta) i Đardina (gradskog parka), ali i u brojnim palatama i galerijama u gradu.
Ove godine temu Bijenala zadao je kurator i direktor Aaron Betski iz moderne galerije u Sinsinatiju, SAD, provokativnim naslovom „Tamo napolju: arhitektura više od zgrade“ („Out there – architecture, beyond building“) provocirajući zagonetnost višeznačnom rečju „building“ (imenicom i glagolom = zgradom i građenjem) kao i rečju „beyond“ (iznad, više nego), tako da to što vidite nije tu, već zavisi od nečega drugde. Kurator se usmerio da izađe iz tradicionalnih okvira u otvorena tumačenja konteksta, u ono što čini arhitekturu mimo zgrada i samih autora, kako sam kaže: u onome „kako o arhitekturi mislimo, kako je crtamo, a danas sve više kako je digitalno predstavljamo i šta nam programski softver omogućava“. I to u kontekstu koji čine okolnosti, društvene, tehnološke, istorijske, finansijske, koje kurator naziva kodovima, a koje sputavaju, kontrolišu, usmeravaju, ali i otvaraju nove iskorake u eksperiment, sve više u digitalni svet koji preobraća nauku, proizvodnju, urbanitet i menja oblike društvene odgovornosti, sve teme čije ponavljanje već odzvanja do dosade.
LEPOTA NEZAVRŠENOG: Frenk Geri, Performans građenja
Selekcije kuratora Aarona Betskog, prezentacije i instalacije, nižu se u tridesetak prostora Arsenala, niza dužine 300 metara i visine 10 metara, sa još osam dodatnih soba, u kojima je dat prikaz rada arhitektonskih ateljea koji po njemu, a odlično je informisan i umrežen, najbolje ilustruju vodeće globalne tendencije. Nasuprot arsenalskoj postavci je tridesetak paviljona u Đardinu sa nacionalnim selekcijama odabranim prema različitim kriterijumima i „ključevima“ ministara kulture. Treći vid selekcije je veliki italijanski paviljon sa 56 pozvanih arhitektonskih studija koji je svetska arhitektonska zbivanja prikazao iz sopstvene, opet različite, italijansko-venecijanske perspektive. Brojne galerije u gradu ustupile su prostore nacionalnim selekcijama koje nemaju paviljone u Đardinima.
U ogromnoj konfuznoj produkciji sve videti i zapaziti je nemoguće kako ukazuju i brojni izveštači, te ostaje selektivno detaljno posmatranje po uzorku, uz opšti utisak celine, globalne konfuzije i dominantnog prodora digitalnih tehnika koje preoblikuju sve pore života, pa i arhitekturu.
IGRARIJE: Zaha Hadid, Kuća nameštaj
UARSENALU: Retorikom ere kosmičkih iskoraka odiše predstava globalnih trendova kako ih je predstavio Betski. Putanja kroz prostorije Arsenala započinje instalacijom HilFragmenata grupe David Rokvel, kaleidoskopskom simulacijom sazvežđa na dva sučeljena ekrana gde svetleće zvezdolike tačke promenjivog položaja spojene stvaraju trouglove najrazličitijih boja. Vizuelnu i zvučnu igru podstiču brzina, broj i pravci kretanja posetilaca, kao da se time nagoveštava da oblici dolaze iz međuigre čoveka sa univerzumom, dok se sa donjeg dela instalacije na stotinak malih ekrana odvijaju prizori iz kultnih filmova koji su obeležili epohu: Sever–severozapad, Odisejaizsvemira, ČarobnjakizOza, Uvećanje, Ratzvezda i dr., sa nesumnjivom porukom o stapanju filma i arhitekture. U centralnim delovima globalne postavke sijaju dve zvezde današnjeg arhitektonskog neba, „starovi“ Frank Geri i Zaha Hadid, koji su pored „predavanja majstora“ i sopstvenim instalacijama upotpunili postavku. Geri se opredelio da svoju prepoznatljivost bravurozne prostorne igrarije, čiju je proizvoljnost oblika nemoguće stvoriti bez kompjutera najmoćnijih konfiguracija, a ipak u iskonskim materijalima, glini i drvetu. Tako ukršta mnoštvo glomaznih drvenih greda u vrtoglavi spoj sa valovitim panelima od letava koje se oblažu glinenim pločama pravljenim tu na licu mesta, a nanošenim dok traje izložba. Svojevrstan performans građenja ilustruje Gerijevo uveravanje da su zgrade lepše dok se ne završe, da je akt građenja prijatniji nego mrtve građevine, da je proces važniji od krajnjeg ishoda. Zaha Hadid igrarijom fluidnih oblika od glatkog fiberglasa kombinuje skulpture koje su i kuća i nameštaj, nedefinisani predmeti koji nude osećaj sigurnosti, zaštite i udobnosti. Zapažena je instalacija arhitektonskog ateljea iz Hrvatske: Penezić & Rogina postavljaju ogromnu šahovsku tablu po kojoj se razmešta igra prepozantljivim elementima svakodnevne arhitekture: sudopera od rostfraja, ringle električnih šporeta, klozetske šolje, TV ekrani sa gomilom raznobojnih cevi, šipki, pregrada i podesta, sve u apstraktnom sklopu onoga što obično ne vidimo a deo je svakodnevice.
PRVONAGRAĐENI: Paviljon Poljske
Od postavki u nacionalnim paviljonima, Zlatnog lava dobila je postavka Poljske, dva mlada teoretičara arhitekture, Gržedorž Piatek i Jaroslav Tribus sa 28 i 32 godine. Projekat HotelPolonia je na velikim panoima fotošop-montažom prikazao prestižne objekte u godini 2025, duhovito i distopijski – aerodromska zgrada kao stočna farma, moderni crkveni hol kao zatvoreni populistički akvapark, zgrade sa pesimističkim vizijama sučeljavanja društvo–prostor. Priznanje drugo po rangu dobio je paviljon Belgije, sa visokom ogradom od aluminijumskih ploča oko starog zdanja sa konfetama po podu enterijera, a asociraju na zatvorenu „parti“ atmosferu. Po redosledu priznanja slede Japan, Švajcarska, Irska.
PAVILJONSRBIJE: Za paviljon Srbije se može reći da su stvari najzad na boljem putu od pre dve godine i tadašnje postavke ondašnjeg ministra kulture. Dakle, nova postavka predstavlja iskorak, nazvana je Wohnlich, što je mnogima zvučalo apsurdno, natpis na nemačkom na srpskom paviljonu, u Italiji pod mediteranskim borovima Đardina. Udobno je izvedeno prekrivanjem paviljona ležajevima, kao da podseća na Brojgelovu sliku „zemlja dembelija“ i na ideal seljakovog osećanja udobnosti u ležanju. No s obzirom na to kakvo je stanje u arhitekturi i urbanizmu kod kuće, sve ovo deluje umirujuće, ali ne i u poređenju sa drugima iz regiona. Slovenija je u omanjoj galeriji pored omaža profesoru Ravnikaru i prikazom saobraćajnih rekonstrukcija Ljubljane eksperimentima digitalnih vizuelnih igrarija pokazala da ne zaostaje za najeminentnijima, dok je hrvatski prikaz rive u Zadru pretvarao pulsiranje morskih talasa u svetlosne otkucaje na staklenom pločniku dela zadarske rive – more sunce i ekologija sa natpisom „Zasigurno znamo kako možemo da uništimo svet, ali ne napuštamo ideju da možemo da ga popravimo, skačemo u more i plivamo“. Postavka Crne Gore konvencionalno je bila na panoima dok je Makedonija u zakupljenim prostorima u gradu imala ne baš primećenu postavku. Zapažen je paviljon Letonije u liku velikog cevovoda koji je simbolično prolazio kroz Đardine od ruskog do paviljona zapadnoevropskih zemalja, podsetivši na energetsku zavisnost Starog kontinenta…
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Ivo Andrić je 19. aprila 1939. predao akreditive kao kraljevski poslanik u Nemačkoj, a nekoliko meseci kasnije, 1. septembra, počeo je Drugi svetski rat. Srećom mogao je da se osloni na odličnog vojnog izaslanika, pukovnika Vladimira Vauhnika. Ispostaviće se da je on bio najbolji špijun Kraljevine Jugoslavije
Nedavno je Srbija uzela kredit od Banke Saveta Evrope za rekonstrukciju ustanova kulture, treći od 2021, iako većinu za koje se ranije zadužila još nije realizovala a neke nije ni počela. Obećanih a neostvarenih projekata ima mnogo više od ostvarenih
„Nemogućnost da se izmeni postojeće stanje stvari rađa beznađe i apatiju. Beznađe i apatija jesu jedna konstanta već decenijama. Pogotovo sada, kada savremeni svet zaista pokazuje svoje neverovatno lice destrukcije, razaranja“, kaže rediteljka „Ivanova“, predstave o poraženom intelektualcu, koja se sutra igra 50. put u Narodnom pozorištu
Dok jedni veličaju ovo filmsko ostvarenje, dobar deo publike negoduje i misli da produkcija nije prišla pevačicinoj priči pažljivo, već da na senzacionalistički način pokazuje brojne mračne trenutke preminule umetnice
U Italiji je prošle godine svaka tri dana ubijena jedna žena. Film o femicidu „There’s Still Tomorrow“ Paole Kortelezi pojavio se u Italiji u vreme burnih protesta protiv femicida, i 2023, postao gledaniji i od "Barbi" i "Openhajmera".Ujedno je i najbolje rangirano ostvarenje koje je režirala jedna Italijanka do sada.
Religijski praznici slave gospodara, što je zastrašujuće samo po sebi. Nacionalni praznici slave mitove zajedništva, što nije manje beznadežno. Samo se Prvog maja slavi rad kao uslov slobode, dakle slavi se slobodni građanin koji se ne podaje gospodarima, niti se klanja kumirima nacije. Zato se ovaj praznik u modernim populističkim režimima sistematski obesmišljava
Niko od novih ili starih ministara u Vladi Miloša Vučevića nema političku težinu, niti će kreirati išta važno u svom resoru. Zato valja parafrazirati Radoja Domanovića: Srbija je poznata po pametnim mladim ljudima i ministrima; prve izvozi po cijelom svijetu, a druge – nažalost – ne
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!