

Iz novog broja
Zašto Miljenko Jergović više ne krade knjige
Pisac Miljenko Jergović za „Vreme“ priča o knjizi „1983“ gde se sudara sa 17-godišnjim sobom. I pomalo priča o nama, društvu i politici




Danima sa imao utisak „već viđenog“ dok sam slušao saopštenja TV Pinka o Đilasu i uredništvu „Blica“. Znate, kada se javni medijski prostor privatizuje (a tako se ovde shvata privatni medij), onda ekonomija počinje da utiče na filologiju i jezik komunikacije. Ekonomska baza i u tranziciji uslovljava društvenu a time i medijsku nadgradnju. Pošto je Pink Željkov, onda kapital daje pravo upotrebe „Željkovog jezika“ – privatnog slenga za obračun sa partnerima, konkurencijom, političkim neistomišljenicima (ovo, verujem, najmanje) ili dojučerašnjim klijentima. Zašto mi je onda danima odzvanjao taj poznati stil (babe narikače, Vesa rakija, gorostas iz Kučeva, Điki, smrdljive novine, itd.)?
Verujem da ni druga strana nije nevina u ovom zamazivanju – potezao se Hitler, neisplaćene zarade i ko zna šta još, a ne želim da ovde utvrđujemo ko je prvi počeo. Posledica je katastrofalan pad medijske kulture – jer se ta kakica ravnomerno razmazala i po novinama i po TV ekranu. Pominje se i RRA, porno-kanali za Pink, pa je utisak da je ta krhka korica medijskih pravila i etikecije u Srbiji veoma, veoma tanka. Za čas smo došli na početak raspada, na Odjeke i reagovanja, na Vojka i Savla i slične burleske.
Kad bolje razmislim, od devedesetih naovamo medijski parajezik koji smo prerano zaboravili nije ni nestajao. Od Miloševića, JUL-a, a naročito od Šešelja nasledili smo naviku da se oponenti nazivaju moralnim pigmejima, paramecijumima, drogiranim bojovnicima, silama mraka, a setite se samo naslova Šešeljevih knjiga i sve će vam biti jasno. Sve vrvi od kurvi, lopova, veštica, izdajnika, ustaša… znate dalje, da ne nabrajam. Ličan nivo napada, koji nikada ne mogu zaboraviti, pojavio se i na konferencijama za štampu JUL-a, kada je tema bio nestanak (kasnije utvrđeno, ubistvo) Ivana Stambolića.
Posle 2000, ovaj jezik je u političkoj sferi otišao donekle u ilegalu, ali je u tabloidima pronašao dugoročan i prijatan azil. Kada je politička scena ponovo poljubila tabloide i počela da ih koristi u obračunima, stari izrazi su ponovo na malim ekranima.
Jezik saopštenja Pinka u suštini je isti jezik kojim je, recimo, Vendi u rijaliti programima davala pogrdne nadimke svojim oponentima i „žrtvama“. To su „provaljeni lisac“, „Mario del Tintoreto“ ili ko sve još, samo na nivou medijskih prepucavanja. Tako, recimo, „Kurir“ javno „leči“ od alkoholizma Vladu Georgijeva, koji možda ima problem, a možda i ne, ali to zaista nije tema tabloida. Sličan grč u stomaku mogli ste osetiti kada se u rubrici „Zabava“ u istom tabloidu pojavila vest kako je Goga Sekulić „ožalila muža“.
Kada na Pinku vidimo SMS prepisku i psovke koje se tamo prikazuju, to je logičan nastavak medijske sage o erotskoj SMS prepisci starlete Soraje i njenih ljubavnika.
Bilo da nekog želite da povredite ili vežete za sebe, potrebna vam je kontrola a dobijate je upotrebom privatnosti.
Ne govorimo dakle o medijskom bontonu, kulturi ili profesionalnim standardima, već o jasnoj liniji upotrebe medijskog prostora u privatne svrhe. Od Miloševića naovamo imamo jasnu liniju političkog populizma, koji unosi u dijalog i raspravu ličnu uvredu kao manir. Mediji ne oponiraju javnoj personi, funkciji, potezima i greškama – već za cilj imaju degradaciju ličnosti. Naravno da toga ima svuda u svetu, međutim mi imamo razlog više da ovakvu praksu zaustavimo što pre.
Jedna hajka preko tabloida, ne tako davno, završila se ne samo vređanjem premijera Đinđića – već njegovim ubistvom! Ovo „ubijanje u pojam“ koje naši mediji tako vole, nema tačku zaustavljanja, jer je obe strane koriste i razumeju, nema lozinke kojom se ova perverzija zaustavlja, a naše institucije sistema očigledno nemaju snage da je zaustave jer su odavno postale deo problema umesto deo rešenja.
Iz istog arsenala su bile i kletve koje smo u prošlom sazivu Skupštine Srbije slušali od istaknutih članica SRS-a. Kletva je poruka poslata „žrtvi“ sa ciljem da se obeleži, zastraši, ali i poruka javnosti, zajednici da su dotični ili dotična obeleženi kao meta mržnje. Ova mržnja nema vremensko ograničenje jer komunicira na arhetipskom nivou.
Privatni ton u medijima zato uvek ima istu poruku – pretnju, gde oponentu „dišete za vratom“ i šaljete poruku poput otmičara. To je deo tela, vaše intime, koji će vas naterati da ućutite – što je sinonim za medijsku smrt.


Pisac Miljenko Jergović za „Vreme“ priča o knjizi „1983“ gde se sudara sa 17-godišnjim sobom. I pomalo priča o nama, društvu i politici


Shodno Pravilniku o nagradi „Dr Špiro Matijević“, žiri je naknadno uvrstio u finale četiri knjige među kojima i studiju „Srpska kultura dvadesetog veka“ Petra Pijanovića, koju je i nagradio sa 15.000 evra


Festival dokumentarnog filma DOK je među malobrojnima koji su održani i prošle godine. U ovogodišnjem programu je 19 premijernih filmova, a među njima samo jedan domaći


Vojislav Šešelj je na TV Informer rekao da je Olivera Marković, majka "blokadera" Gorana Markovića, kako je nazvao ovog velikog reditelja, bila ljubavnica gestapovskih oficira. Da li će Narodno pozorište reagovati i odbraniti istoriju srpskog teatra, pita Željko Hubač


Snimanje je bilo kao neki začarani krug, napišete scenario inspirisan stvarnošću, a onda, pokušavajući da je rekonstruišete, ona se prelije u neku novu stvarnost koja se dešava prvi put. Jedno inicira drugo i rađa novi, neponovljivi trenutak
Još jedna zima našeg nezadovoljstva
Studenti između batinaša i opozicije Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve