Dok još nije bilo nikakvih naznaka o tome šta će iduće Tarantino da snimi, u jednom prikazu njegovog filma Prokletnici (Inglorious Basterds) iz 2009. godine zapisano je kako se taj film „prema historijskom Drugom svjetskom ratu odnosi zapravo onako kako se prema američkoj povijesti u devetnaestom vijeku odnose špageti-vesterni“ (vidi „Vreme“ broj 974). Tri godine kasnije Tarantino će da napravi upravo to, snimiće špageti-vestern Đangova osveta (Django Unchained), koji se prema američkoj povijesti u devetnaestom vijeku odnosi onako kako se prema historijskom Drugom svjetskom ratu odnose Prokletnici. Ključna sličnost ova dva filma tiče se Tarantinove potrebe da unutar umjetničkog djela ispravi istorijsku nepravdu, da baš ne kažem krivu Drinu. Ono što je u Prokletnicima bio holokaust, u Đangovoj osveti je ropstvo. U Prokletnicima se Jevreji unutar filmskog univerzuma pošteno osvete Nijemcima, a u Đangovoj osveti se ista stvar desi između crnaca i bijelaca.
BELI OČNJAK: Osim samog Tarantina, ova dva filma imaju još jednu jaku personalnu vezu. Austrijski glumac Kristof Volc u Prokletnicima glumi SS pukovnika Hansa Landu, a u Đangovoj osveti zubara i lovca na ucjene – Dr Kinga Šulca. Doktor Šulc je Nijemac, a u ovakvoj priči to se, između ostalog, može čitati i kao mali omaž za Karla Maja. Film počinje susretom dvojice glavnih junaka: naslovnog Đanga (glumi ga Džejmi Foks) i pomenutog Šulca. Susret se zbiva u šumi, usred mraka. Đango je jedan od nekoliko robova kojeg sprovode bijeli trgovci robljem, a njihov mali karavan presreće neobična kočija s trodimenzionalnom zubnom reklamom na krovu; kočijom upravlja doktor King Šulc. Slijedi briljantan tarantinovski dijalog, a prolog završava formiranjem para, združivanjem Đanga i Šulca. Isprva ih povezuje zajednički interes: Đango zna kako izgledaju braća Britl, zlikovci za kojima Šulc traga; stoga između njih pada ovakav dogovor – Đango će na stanovitoj plantaži prepoznati braću Britl i pokazati ih Šulcu, a Šulc će njemu zauzvrat pokloniti slobodu. Ispostaviće se, međutim, da će se u teškom poslu lova na ucijenjene glave Đango pokazati kao više nego dobar šegrt, pa će mu Šulc ponuditi neku vrstu partnerstva, makar privremenog. Bizarna kočija sa ukrasom u vidu bijelog očnjaka (ili kutnjaka) eksplodiraće u najboljem mogućem trenutku, a dvojica jahača provešće zimu uspješno likvidirajući kriminalce koje je država oglasila traženim u legalnoj sezoni lova. Šulcov i Đangov interni dogovor, u međuvremenu, stiče i amandman: kad dođe proljeće, Šulc će pomoći Đangu da pronađe svoju ženu, Brunhildu fon Šaft (glumi je Keri Vašington). Unutar filmske priče, Tarantino kreira uvjerljiv kontekst činjenici da se crna robinja zove tako kako se zove i pravi efektan vagnerovski link; izvan same priče pak je ideja da su Đango i Brunhilda zapravo preci harlemskog privatnog detektiva (i heroja popularne kulture dvadesetog vijeka) po imenu Džon Šaft, o kojem će filmove snimati Gordon Parks. Bilo kako bilo, Brunhilda je robinja na imanju Kelvina Kendija (fenomenalna orsonvelsovska uloga Leonarda Di Kaprija), a Đango i Šulc će u svrhu njenog oslobađanja spremiti efektan i komplikovan plan. Ključni dio filma tiče se zapravo realizacije tog plana. Na Kendijevoj plantaži našem će dvojcu najveće probleme praviti Stiven (fantastična rola Semjuela L. Džeksona), autokolonizovani crni rob. Ipak, Brunhilda je pronađena, a zbog nje – kao zbog Helene kod Homera – vrijedi povesti svaku bitku…
POVRATAK: Dio tajne Tarantinove filmske magije krije se u njegovoj sposobnosti da uz svu svoju postmodernost uvijek ipak napravi film s čijim se junacima gledalac može onako klinački identifikovati. Možda mu to zapravo i nigdje drugdje nije uspjelo tako dobro kao u Đangovoj osveti. Pomalo je i logično da se to desi baš u žanru vesterna. Đangova osveta je zapravo kao skupi rimejk davnog jeftinog vesterna, nova verzija nepretencioznog B-filma, napravljena sa umjetničkim pretenzijama. Svi koji su kao dječaci zimska popodneva ponekad provodili uz televizor, zagledani u kakav zaboravljeni vestern, ne neki klasik s Džonom Vejnom, nego nešto čemu nijedna televizija i ne bi dala udarni večernji termin, već jedva i popodnevni, s Đangovom osvetom se mogu vratiti u djetinjstvo. Ipak, to je povratak nalik na one koje nam omogućavaju dobre knjige o djetinjstvu koje nisu dječije, povratak uz svijest o vremenu koje je prošlo, povratak s naknadnim saznanjem o vrijednosti i ljepoti djetinjstva, povratak s refleksijom. Ovaj film, međutim, gledaju i današnji dječaci, oni u čijem sentimentalnom prtljagu nema iskustva gledanja tih davnih vesterna; njima će zato, bez problema, Đangova osveta postati taj neki reper prema kojem će se, za par decenija, određivati spram nekog budućeg (post)postmodernog vesterna. Kao i prethodnim Tarantinovim filmovima, i Đangova osveta je prepuna malih posveta koje za uživanje u filmu i nije nužno „pohvatati“, ali koje definitivno uživanju daju dodatni intenzitet; tu spada, recimo, mala uloga Franka Nera kao poveznica sa Korbučijevim Đangom (iz 1966. godine). I muzika i špica također rekreiraju svijet starih špageti vesterna. Cijela priča pak o liku Kelvina Kendija – od njegove okrutnosti do poluincestuoznog odnosa sa sestrom kao da je derivat širokog kompleksa južnjačkih stereotipa, od onih iz visoke kulture, foknerovskih, dakle, do bezbrojnih primjera iz tzv. trivijalnih žanrova. Kendijeva sestra Lara (glumi je Lora Kajet) u jednoj sceni svira Betovenovu Za Elizu. Ta jednostavna i prepoznatljiva melodija asocira na lakoću s kojom Tarantino pravi filmove što su istovremeno i katarzična umjetnost i vrhunska zabava.
EMANCIPACIJA: Mnogo je pisano o Tarantinovoj sklonosti za spajanje nasilja i humora. Taj spoj je karakterističan i za Đangovu osvetu. Ipak, barokna pretjeranost tarantinovskog nasilja odmaknuta je od realnosti i više podsjeća na balet ili operu negoli na dokumentarac. U načinu na koji u Đangovoj osveti šiklja krv ili se proliva po bijelom cvijeću nema glorifikacije nasilja. Iako je američka premijera filma odgođena zbog masakra u Konektikatu, teško je o ovom filmu razmišljati u kontekstu debate koja savremeni film i popularnu kulturu optužuje za stvaranje „kulture nasilja“. U svojim predavanjima o Don Kihotu, Nabokov je Servantesu zamjerao netačnost tvrdeći da u ovom romanu Sančo Pansa izgubi više od trideset i dva zuba. Samo se uz sličnu (svjesno izabranu) uskost vizure Tarantino može optužiti za propagandu nasilja. Kad je o humoru riječ, najurnebesnija scena iz ovog filma tiče se ad hoc formirane prethodnice Kju Kluks Klana. Razgovor o loše napravljenim bijelim kukuljicama kao da je izvučen iz nekog montipajtonovskog filma. (U toj sceni i segmentu filma koji joj neposredno prethodi, značajno mjesto ima Don Džonson, poslije Poroka Majamija zaboravljen skoro kao Džon Travolta petnaest godina nakon Briljantina.) Na kraju, ali nikako ne i najmanje važno, Đangova osveta je i film o emancipaciji, o osvajanju slobode. U prvoj sceni Đango je okovani rob, u posljednjoj – slobodan čovjek. Katalizator oslobođenja je doktor Šulc te je ovaj film, između ostalog, i oda (muškom) prijateljstvu. U sceni u kojoj Šulc (indirektno) posljednji put spašava Đanga, režiser Tarantinu je i samom sebi (hičkokovski) dodijelio malu glumačku rolu. Govoreći o pjesniku Odnu, Josif Brodski u jednom eseju piše, parafraziram, kako je u ugledanju na bolje od sebe suština civilizacije i prijateljstva. Ta scena s Tarantinom, predfinalna, rimuje se sa prvom, u njoj Tarantino, slijedeći na svoj način ono o čemu govori Brodski, pokazuje kako se Đango ugleda na Šulca. Preostaje samo lirsko Auf Wiedersehen te zabavno i katarzično finale, krvavocrveno kao kečap prosut po špagetama.
