
Dan prijateljstva
Dan za bliskost među ljudima
Dan prijateljstva koji se u svetu obeležava 30. jula, promoviše bliskost među ljudima, državama, kulturama, različitostima. Srbija koju su pokrenuli studenti, zaslužuje da ga slavi
U filmu svoje kćeri Džejn Mensfild prvi put dobija šansu da bude viđena kao stvarna žena od krvi i mesa, sa svim vrlinama i manama, a ne puka projekcija muških seksualnih fantazija o nezasitoj prsatoj plavuši. S druge strane, Ešli Ejpril i Amanda Lir na scenu izvode svoje višesmislene identitete, prihvatajući ih i odbacujući ih. Zapravo, poigravajući se njima
Iako je iz godine u godinu sve više dokumentarnih filmova, posebno onih koji potpadaju pod odrednicu biografskih – pri čemu dobacuju i do šire publike, a ne samo one festivalske – kao nekakav “jednorog” opstaju filmska ostvarenja relevantna za trenutak u kome se pojavljuju. I to je očigledno. Doprinos tom metaforičnom lovu na jednoroge upravo je dao istrajan i učinkovit HBO Max: pred pretplatnike (i one druge) stigla su dva biografska dokumentarca lako uočljivog popkulturnog profila – Moja majka i Enigma, oba s pravom ukorenjena u savremeni mit o identitetskoj usložnjenosti koja se, uz pomoć faktografije i usredsređenosti, ipak da dešifrovati, razložiti i pojasniti.
MOJA MAMA DŽEJN
Famozna Džejn Mensfild (1933–1967), platinasta seks-bomba Holivuda, zablistala je kratko, u drugoj polovini pedesetih godina prošloga veka, a zatim skliznula u opskurnost B produkcije, da bi život tragično okončala u saobraćajnoj nesreći sa samo 33 godine. Danas se često posmatra kao bleđa kopija Merilin Monro, što u velikoj meri i jeste bila, bar kada je reč o njenoj javnoj osobi. Ipak, slika se menja kad se zagrebe ispod površine.
Mariška Hargitej, poslednjih decenija jedna od najcenjenijih i najbolje plaćenih TV glumica, imala je samo tri godine kada je izgubila majku. Sećanja su izbledela pre nego što su stigla da se formiraju, ali trag koji je Džejn ostavila – u kulturi, medijima i porodičnoj istoriji – oblikovao je Mariškin život. U dokumentarcu Moja mama Džejn (My Mom Jayne), Hargitej gotovo šest decenija kasnije pokušava da razume ženu koju nije upoznala, oživljavajući njenu priču s nežnošću, iskrenošću i nezaobilaznom dozom nostalgije i bola.
Saobraćajna nesreća iz 1967. ostaje jedna od najjezivijih u istoriji američkog šoubiznisa. U automobilu su, osim Džejn, bili i njeni sinovi Zoltan i Mikloš, kao i mala Mariška – troje dece koja su, uprkos svemu, preživela bez težih povreda. U to vreme Džejn se već nalazila na silaznoj putanji: karijera je posustajala, filmske ponude su presahle, a privatni život postajao haotičan. U automobilu smrti uz Džejn su živote izgubili i vozač Roni Harison te glumičin tadašnji ljubavnik i pravni zastupnik Sam Brodi, koji je u filmu prikazan – to sa punim pravom – u izrazito negativnom svetlu.
Mariška se godinama trudila da se distancira od majčinog imidža “glupe” plavuše i da izgradi karijeru zasnovanu na suprotnim vrednostima – ozbiljnosti, empatiji i integritetu. No, kako su godine prolazile, javila se potreba da pronađe pravu Džejn – ženu ispod perike i ružičaste čipke. Tako je nastao ovaj dokumentarac. Kroz iskaze Džejnine dece (a rodila ih je petoro) i onih koji su je poznavali, uz obilje arhivskog materijala, film slaže portret žene daleko složenije od njene medijske karikature. Džejn svakako nije bila svetica, ali jeste bila ranjiva, inteligentna i višeslojna ličnost, zarobljena u vremenu koje nije praštalo ambicioznim ženama i očigledno nedovoljno svesna svoje vrednosti i posebnosti. Najveće otkriće u filmu jeste da Miki Hargitej, muškarac koji je odgajio Marišku, nije njen biološki otac, već da je ona dete zabavljača Nelsona Sardelija, sa kojim je Džejn bila u kratkoj vezi posle razvoda od Mikija. Mariška je za to saznala tek sa 25 godina, sasvim slučajno, kada joj je predsednik fan kluba njene majke pomenuo Sardelijevo ime misleći da ona već zna za njega. U želji da zaštiti Mikija, koji je tu temu doživljavao kao tabu, nikada ga nije pitala ništa više o tome. Godinama kasnije upoznala je Sardelija i njegovu decu – polusestre koje su ubrzo postale deo njenog života, a film govori i o tom “proširenju porodice”.
Moja mama Džejn nije sentimentalizovana biografija niti pokušaj glorifikacije posrnule dive. Mariška iz pijeteta izostavlja neke mračne epizode (poput Džejninog sukoba sa najstarijom ćerkom ili koketiranja sa satanističkom crkvom), ali to je i očekivano pošto srž priče nije u senzacionalizmu. Ovo je pre svega film o porodici, traženju identiteta i pokušaju da se pronađe balans i sklad, čak i kada se temelji pomere. Kritičari s pravom upoređuju ovaj film sa sjajnim Pričama koje pričamo (Stories We Tell, 2012) glumice i rediteljke Sare Poli – oba ova dokumentarna filma bave se porodičnim mitovima, biološkim očinstvom i krhkošću sećanja. Iako dokumentarac Mariške Hargitej nije formalno ni smeo ni složen kao onaj koji je potpisala Sara Poli, on ipak nosi snažnu emociju i autentičnost. U pitanju je film u kojem Džejn Mensfild, zahvaljujući ćerki, prvi put dobija šansu da bude viđena kao stvarna žena od krvi i mesa, sa svim vrlinama i manama, a ne puka projekcija muških seksualnih fantazija o nezasitoj prsatoj plavuši.
U središtu svega jeste ljubav – nesavršena, zbunjujuća, ali trajna. Ljubav koja istrajava i kojoj ni smrt ne može ništa, ljubav majke prema deci i deci prema majci. Ovaj dokumentarac podseća da porodica nije definisana krvlju ili dokumentima, već vezama koje gradimo, istinama koje otkrivamo i spremnošću da oprostimo onima koje volimo. Kada vetar duva najjače, naši koreni nas čuvaju da ne nestanemo. Moja mama Džejn upravo to pokazuje – i to s toplinom, tugom i nežnom snagom koja prožima ovo ostvarenje od prvog do poslednjeg kadra.
ENIGMA
I dok se Mariška Hargitej u filmu Moja mama Džejn držala konvencionalne “mustre”, s ciljem stvaranja preglednog porodičnog porterta, u slučaju filma Enigma, a opet u saglasju sa suštinom teme i akterki, autorka Zakari Draker kreće put pitkog dokumentarnog izraza, ali zahtevnijeg, u kreativnom smislu ambicioznijeg i šarolikijeg, pa, u krajnjem zbiru, i filmičnijeg. Enigma se bavi životnim putevima i povremenim sudbinskim ukrštanjima dve amblematične pojave trans pokreta u poratnoj Evropi – Britanke Ejpril Ešli i sveopšte poznate Amande Lir. Ejpril Ešli je postala prepoznatljiva figura britanskog javnog života još dok je homoseksualni čin na tom ostrvu i zakonski bio zabranjen i kažnjavan, a ona je sve do smrti javno govorila da je Amandu Lir poznavala još iz mladih dana, dok je Lir bila mladi slikar i transvestitska starleta u pokušaju pod imenom Piki D’Oslo. Amanda Lir se ubrzo probila u svet poznatih i bezbrižnijih (drugovala je Salvadorom Dalijem i bila njegova muza, pa s Dejvidom Bouvijem…), da bi ubrzo postala i zvezda evropskog disko zvuka, a svih tih decenija i sve do dana današnjih poricala je ne samo da je rođena kao muškarac i da je nekada bila muško, nego i da uopšte ne poznaje svoju nekadašnju prijateljicu i mentorku Ejpril Ešli. Tako manje-više zvuči osnovna premisa, uz par važnih ograda i dodataka – Ejpril Ešli je preminula 2021. (u 86. godini), dok je Amanda Lir i dalje živa, te je i ovaj svojevrstan dokumentaristički diptih (urađen u vidu “pletenice”, odnosno smene segmenata o obema zabavljačicama) određen i tom činjencom – Ejpril Ešli je prisutna kroz arhivske video-snimke televizijskih nastupa i izražajno čitane odeljke iz dnevničkih zapisa, dok Lir svoju verziju priča u sadašnjosti, iz udobnosti svog doma.
To, međutim, nije jedina oprečnost na kojoj Draker gradi ovu krajnje sugestivnu priču o neutaživoj višesmislenosti trans i srodnih identiteta i samoizabranih uloga u društvenom kontekstu. Naime, Ejpril Ešli je silom životnih i sudbinskih prilika postala i do kraja života ostala istrajna borkinja za prava kvir “zajednice”, dok je Lir dobar deo svoje javne persone izgradila upravo na poricanju možda i očiglednog (u nekoliko navrata je i kroz svoje pesme zadirkivala neutaživo radoznalu javnost koju je mučilo ko je i šta je nekada bila – recimo, kao kada je nazvala jednu od svojih pesama I’m a MISTERy – napisano upravo tako ili, pak, samim izborom estradnog imena, Amanda, a man (muškarac). Istinoljubivost je, dakle, na strani Ejpril Ešli, dok je Lir u javnom prostoru anticipirala ono što je, recimo, Paulo Koeljo proklamovao kao jedan od ciljeva novodobovske životne filozofije: živeti vlastitu legendu, s tim da je Lir na tom putu i sama postala živa legenda. Dobra je stvar da ove dve dive, mimo te navodne ili stvarne zajedničke predistorije, u analogiju dovodi i neodoljiva i tokom decenija fino izbrušena žovijalnost u nastupu, iz čega autorka ovog filma crpe osnovu za dinamičnost ove identitetske duodrame. Štaviše, na tragu upravo iznete tvrdnje može se otići i koji korak dalje, sve do zaključka da suštinski male razlike Ešli i Lir, uz podosta očiglednog narcisizma, mogu da posluže i kao zgodne ilustracije pojmova i značenja kempa, čemu je, kao apsolutnoj meri, ipak bila bliža Ejpril Ešli. U tom pogledu Enigma je dinamična, nadahnuta i zabavna naporedna pričaonica, raskošno montirana, uz obilje arhivskih dodataka i uz učešće na sreću još živih svedoka tog rivaliteta i te nesvakidašnje borbe za vlastitu samobitnost u društvu koje je i tada silno zaziralo od nesvakidašnjeg, polemičkog i provokativnog. Ono što Enigmi dopušta da izbegne zamke priča o “sporovima na javnoj sceni” jeste i dubina mudro pozicioniranog kadra koji ostaje jasan i rečit, kao i detaljima bogat prikaz stasavanja kvir zajednice u okruženju koje tada nije bilo spremno da pojmi, a onda ni da prihvati drugost kao jednu od opcija prava na život i postojanje. Možda to nije ni danas.
Kroz zabavnu i na mahove čak i napetu priču o oprečnim životnim putevima naoko možda i previše sličnih sudbina izranja svest o istinskim izazovima i užasima života pod stegom kriptičnog identiteta i straha od odbačenosti. To Enigmi pruža punoću biografskog dokumentarca relevantnog i za prelaz u drugu četvrtinu 21. veka, a bilo bi dovoljno već i to što su nam autori ovde predočili i darovali filmski iznimno upečatljivo podsećanje na osobenost i značaj javnih pojava i delovanja Ejpril Ešli i Amande Lir.
Dan prijateljstva koji se u svetu obeležava 30. jula, promoviše bliskost među ljudima, državama, kulturama, različitostima. Srbija koju su pokrenuli studenti, zaslužuje da ga slavi
Kao i investitorski urbanizam koji je porušio pola Srbije, i advokatsko planiranje deluje protiv gradova i njihovih stanovnika, samo sve po zakonu
Zakon o udžbenicima predviđa da „Službeni glasnik“ i Zavod za udžbenike sarađuju na objavljivanju nacionalnih udžbenika. Da li je to najava njihovog spajanja o kome se priča više od dve godine
Ta Slavkina izjava da su muškarci jači fizički... Slavka bar s tim nikad nije imala problem – znala je da patosira momke koji joj dobacuju, ako smem da otkrijem porodične priče. Slavka u toj rečenici misli prvenstveno na uslove u sportu – ona se aktivno zalagala da se ženski fudbal profesionalizuje po uzoru na muški
Istraživanje NSPM: Većina Srbije protiv Vučićevog režima (1)
Najgore je iza nas Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve