Festival začet pod granatama u najgorim danima opsade Sarajeva održava se ove godine po deseti put. Od jedne posve alternativne revije pretvorio se u centralni filmski događaj u regiji. Brojni ugledni gosti, veliki interes publike i pozitivna atmosfera glavni su festivalski aduti
Specijalno za „Vreme“ iz Sarajeva
Sarajlije vole kazati da su festivali ono što njihovom gradu u poslijeratno vrijeme daje „velegradski“ šmek. Misli se ovdje, zapravo, na tri vrlo konkretna festivala: Sarajevo film festival, teatarski festival MESS i festival džez muzike JAZZ fest. Ova tri festivala „strateški“ su smještena od augusta do novembra i u tih nekoliko mjeseci Sarajevom često hode neki od najvećih svjetskih umjetnika. Pridodamo li ovim festivalama i Evropske književne susrete (u organizaciji Francuskog kulturnog centra „Andre Malro“), koji – makar to i te kako zaslužuju – nisu toliko medijski eksponirani, dobit ćemo u stvari kvartet najvećih kulturnih događaja u Sarajevu i Bosni i Hercegovini.
Od svih ovih festivala, međutim, Sarajevo film festival privlači najširu pažnju. Ne znači to da je on bolji od ostalih, više se zapravo radi o savremenoj atraktivnosti filma kao medija i kao umjetnosti, pa i kao biznisa. MESS ima i dužu tradiciju i vjerovatno u teatarskom svijetu znači više nego SFF u filmskom, no film je ipak film. A ne treba zaboraviti ni pravu filmsku euforiju u Bosni i Hercegovini potaknutu ponajviše nedavnim Tanovićevim Oskarom.
JUBILARNO IZDANjE: Još unazad nekoliko godina direktor SFF-a Miro Purivatra je najavljivao kako će deseto izdanje festivala definitivno potvrditi kako je Sarajevo filmski festivalski centar cijelog ovog regiona kojeg čine zemlje bivše SFRJ i ostale balkanske države. To se u dobroj mjeri i potvrdilo. Ta „jubilarna“ brojka dobra je prilika za svojevrsnu rekapitulaciju. Ako je festival u ratnim i prvim poratnim godinama svjetskim filmskim umjetnicima i bio prilika za pokazivanje solidarnosti, to se u posljednje vrijeme ipak promijenilo. Prva asocijacija na Sarajevo više – na svu sreću – nije rat. Kvalitet, atmosfera i ono što organizatori zovu „human size“ sada su najprepoznatljiviji zaštitni znakovi festivala. Njegovoj atraktivnosti pomogao je zasigurno i planetarni Tanovićev uspjeh. Upravo je Danis Tanović i najzaslužniji za dolazak najatraktivnijeg ovogodišnjeg gosta – oskarovca Entonije Mingele (Engleski pacijent). Od ostalih glasovitih gostiju vrijedi izdvojiti Džona Malkoviča, Žerara Depardijea i posebno predsjednika ovogodišnjeg žirija Majka Lija. Tu su i gosti kojima su posvećeni posebni retrospektivni programi: Gaspar Noe i Dušan Makavejev. Iako se koncept samog festivala u odnosu na njegove početke umnogome promijenio, direkcija i dalje insistira na dovođenju atraktivnih i slavnih gostiju. Primjetna je, međutim, i intencija da se rame uz rame sa nespornim svjetskim filmskim velikanima promoviraju i filmski autori iz regije.
BALKAN U CENTRU PAŽNjE: Ono što je prošle godine bila novost na festivalu, ove godine se potvrđuje kao njegova strateška odrednica. Kao glavni takmičarski program festivala profiliran je program dugometražnih igranih filmova iz regije. (vidi antrfile) To, međutim, nije sve. Program „Regional Off“ prikazuje filmove koji su u protekloj godini postigli najveći uspjeh, a treba također istaći i brojne kratke filmove u sklopu regionalnog programa. Festival je i otvorio jedan film iz regije, domaći bosanskohercegovački film Kod amidže Idriza, u režiji prošlogodišnjeg laureata Pjera Žalice. Ovaj je film privukao najveću pažnju publike, makar se prikazuje izvan konkurencije. Nije to ni čudno znamo li da se radi o jedinom bosansko-hercegovačkom dugometražnom igranom filmu koji će na ovogodišnjem SFF-u imati premijeru. Od ostalih filmova najveću su pažnju privukli Farenhajt 9/11 Majkla Mura i Loš odgoj Pedra Almodovara, a njima treba pridodati i film Radivoja Raše Andrića Kad odrastem biću Kengur, čije je prikazivanje upriličeno na gala večeri regionalnog programa, ali izvan konkurencije. Ovaj je film, naime, već bio u konkurenciji Motovunskog filmskog festivala gdje je dobio nagradu „od A do A“, što će reći da je proglašen najboljim filmom od Austrije do Albanije, dakle u jednom programu vrlo sličnom regionalnom programu SFF-a. U devet dana festivala (od dvadesetog do dvadeset i osmog augusta) prikazuje se oko 180 filmova iz četrdesetak zemalja.
ALTERNATIVA ILI MAINSTREAM: Najveća vrijednost ovog festivala ipak je fanatična odanost njegove publike. Najveći dio gledalaca stasavao je zapravo paralelno s festivalom. Klinci koji su se prije pet-šest godina gurali da dođu do ulaznice za neki blokbaster danas će u jednako velikom broju poći gledati film iz neke od zemalja trećeg svijeta. Ne treba zaboraviti da je festival ranijih godina znao podsjetiti na ne pretjerano ambicioznu reviju ljetnih holivudskih hitova, a da je danas profiliran kao najznačajniji regionalni festival koji ipak ne zaboravlja prikazati i zanimljive i dobre filmove iz ostatka svijeta, i to najčešće one koji se neće naći u redovnoj distribuciji. Prosječan posjetilac festivala zna da mu je SFF jedinstvena prilika da neke od ovih filmova vidi, a da će blokbastere kad-tad vidjeti, ako ne u kino-distribuciji, onda na videu. Mirsad Purivatra s pravom kaže da SFF ima publiku koja i svoje godišnje odmore planira prema tajmingu festivala. Neke stvari, međutim, kao da ukazuju da se direkcija po tom pitanju počinje susretati sa problemima. Ja, recimo, poznajem nekoliko Sarajlija i to, da tako kažem, iz kulturnjačkih krugova koji su svoje godišnje odmore tempirali tako da u vrijeme SFF-a ne budu u Sarajevu. Radi se listom o ljudima koji su ranijih godina redovno pratili festival. Direkcija festivala kao da ne primjećuje da potrebno i poželjno „jačanje“ festivala ne mora biti povezano s nekakvim lažnim glamurom neprimjerenim ovom podneblju. Taj nesretni crveni tepih pred Narodnim pozorištem koji to može efektno simbolizirati tu je najmanji problem. Radi se zapravo o udaljavanju festivala od takozvane obične publike, od filmofila, od onih kojima bi i trebao biti namijenjen. Jedna je stvar veliki interes, a sasvim stota kad je do ulaznice gotovo nemoguće doći. To osjećanje najbolje je u svom komentaru sažeo glavni urednik magazina „Dani“ Emir Imamović: „SFF ne nadrasta Sarajevo, nego se udaljava od njega. Sve je to manje onaj veliki i uhodani, relevantni, ali atmosferom topli, neposredni skup ljubitelja (nekomercijalnog) filma, koji su sarajevski festival voljeli ne samo zbog programa već i zbog iluzije kako ipak nije tačno da svi živimo u blatu, a da tek rijetki imaju i malo sreće da iz tog blata gledaju u zvijezde. Odustajanje od festivala postalo je kriterij vlastitog samopoštovanja…“ Komenar završava otprilike ovako: Vidimo se na festivalu i dogodine, ali u Motovunu! A što prije u SFF-u shvate – kao što su u Motovunu shvatili – da je nemoguće na ovim prostorima glumiti Kan, Berlin ili Veneciju – tim bolje. Jer nema nikakve potrebe za tim. Festival za vrijeme svog trajanja daje ritam životu grada: svirke, partiji, promocije – sve to prati SFF. Pozicija margine u odnosu na glamurozne festivalske centre iz bogatih zapadnih zemalja ovdje je jedina moguća. A kad – što bi rekao Vitold Gombrovič – festival bude svjestan svog mjesta u svijetu i svoje situacije, tek tad će biti punovrijedan.
Za glavne festivalske nagrade ove se godine takmiče:
Družba Isusova, Silvije Petranović, Hrvatska
Mila from Mars, Zornitze Sophie, Bugarska
Jesen stiže, dunjo moja, Ljubiša Samardžić, Srbija i Crna Gora
Ta divna splitska noć, Arsen Ostojić, Hrvatska
Faraon, Siniša Dragin, Rumunija
Pod njenim okom, Medot Pevec, Slovenija
Kako sam ubio sveca, Teona Mitevska, Makedonija
Domovinski pokret traži od Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu da skine s repertoara predstavu koja je urađena po kolumnama Viktora Ivančića, a koji je režirao beogradski reditelj Kokan Mladenović
U Zagrebu je, u okviru izložbe o plesu za vreme i nakon Jugoslavije, predstavljen digitalni arhiv savremenog plesa u ovom delu Evrope. Koordinator ovog četvorogodišnjeg projekta je Stanica Servis za savremeni ples iz Beograda
Vlada Srbije je prekršila Ustav, upozorava Evropa Nostra i traži hitnu zaštitu Dobrovićevog kompleksa Generalštaba. Isti zahtev upućen je i iz Društva konzervatora Srbije
Peticiju sa 10.500 potpisa predalo je Bibliotekarsko društvo Srbije nadležnima, nadajući se brzom rešenju koje će ih osloboditi nezakonite odluke po kojoj biblioteke treba da plaćaju nadoknadu za izdate knjige organizaciji OORP
Iranska rediteljka Hodi Taheri neće doći u Beograd da predstavi svoj film „Majka je rođena grešnica“ zato što joj nije dozvoljen ulazak u Srbiju
Studenta Akademije umetnosti Relju Stanojevića su bez ikakve potrebe držali u zatvoru 17 dana. Jesu mu naudili, ali nisu uspeli da ga zastraše
Kako se, na prvi znak da se otpor može organizovati drukčije nego mirnim šetnjicama, sad najednom vlast i njeni telali dosetiše da „batina ima dva kraja“?
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve
