Humor kao zaštita od štetne okoline

Film Prasloven je prikazan u subotu, 18. oktobra, u MTS dvorani, a posle predstave, uz Maksimovića i Predina, o filmu su govorili Dejan Cukić, Nikola Čuturilo, Petar Janjatović, Zdenko Kolar, Dragan Kremer, Petar Peca Popović.

...

Daleko od svetlosti pozornica velikih gradova, u Leskovcu, već 19. godina organizuje pisac Saša Stojanović književni festival Think Tank Town. U zemlji razorene javne scene i zgažene kulture bez preterivanja se može reći da je reč o čudu. A čudo u čudu su gosti koji se, bez oklevanja, odazivaju Stojanovićevom pozivu: Zoran Predin tri puta, kao i Boris Dežulović (skoknuo iz obližnjeg Piska pored Omiša) koji je s Predragom Lucićem i otvorio prvo izdanje festivala, a bivali su u Leskovcu Dario Grgić, Teofil Pančić, Dubravka Stojanović, Ivan Čolović… spisak gostiju s prostora zemlje Jugoslavije (i šire), svakom godinom postaje sve impresivniji. U devetnestom svom ukazivanju Think Tank Town ugostio je i slovenačkog filmskog režisera Slobodana Maksimovića s filmom Praslovan (Prasloven), prema naslovu jedne od najslavnijih pesama Zorana Predina i “Lačnog Franza”, što je bila svojevrsna srpska pretpremijera ovog filma koji u Beograd stiže u subotu 18. oktobra (vidi antrfile).

Radna biografija Slobodan Maksimovića impresivna je, kao i broj nagrada za sve što je do sada uradio. Recimo, kratki igrani filmovi 1/2 i AgapE prikazani su na više od trideset međunarodnih festivala u takmičarskoj selekciji i osvojili 14 međunarodnih nagrada. Hvala za Sunderland prvi je Maksimovićev dugometražni igrani film koji je, opet, pokupio silne nagrade. Još bolje je prošao kratki film u jednom kadru The Invisible Hand of Adam Smith. Porodični filmski hit Kapa (2022) u bioskopima je videlo oko 120.000 gledalaca, a mini-serija Primeri inšpektorja Vrenka već treću sezonu je najgledanija serija na RTV Sloveniji u ovom milenijumu. Avgusta 2024. godine, dugmoetražni igrano-dokumentarni film Praslovan premijerno je prikazan na filmkom festivalu u Sarajevu (nagrade se podrazumevaju).

Na pitanje “otkud ideja za film o Predinu?”, odgovara jednostavno: “Nema puno ljudi na svijetu koji su u 45 godina karijere objavili 45 albuma, napisali tri romana, radili muziku za film i pozorište, glumili i ne samo da se nisu zaustavili već još uvijek stvaraju, preispituju sebe i društvo, kritikuju sisteme… Uz sve to Zoran je otac petoro djece. Tu je naravno i moja lična fascinacija tekstovima i muzikom Zorana Predina.” U filmu govore gotovo svi koji su značili, ili koji znače nešto u rok i pop muzici na prostoru Jugoslavije, muzički kritičari, pisci, umetnici koji su na jedan ili drugi način povezani s Predinom.

“VREME”: Po ljudima koji u filmu govore o Predinu znamo da je snimanje trajalo godinama…

SLOBODAN MAKSIMOVIĆ: Film smo snimali pet godina, a montažni proces trajao je oko sedam mjeseci. Glavni sagovornik na tom putu bio mi je, naravno, Zoran. Prije samog snimanja obavio sam nekoliko dužih razgovora sa njim kako bih pokušao shvatiti njegov životni put i od toga napraviti priču. Jako mi je pomogao u odabiru sagovornika. Riječ je o ljudima iz različitih profesija, od kulture, preko sporta, do nauke. Ti ljudi, iz svih dijelova Jugoslavije, Predinovi su savremenici dobro upućeni u razvoj njegove karijere, a poznavali su ga i privatno. Od velike pomoći bila je i njegova mama, koja je vrijedno skupljala sve isječke iz jugoslovenskih novina i slagala ih u albume po dekadama. Nažalost mnogi dragi ljudi iz filma polako nas napuštaju, još za vrijeme snimanja ostali smo bez Balaševića, a nedugo zatim i bez slovenačkog satiričara i intelektualca Saše Hribara, Igora Misdarisa iz grupe “Šukar”, Matije Dedića i Gabi Novak, ali zato imamo taj dokument koji će ih sve sačuvati od zaborava, jer oni to zaslužuju.

Film hronološki prati Predinov život, što je, ako dopustite, izuzetno hrabra odluka. Da li ste odmah znali da ćete praviti film prateći vremenski sled, ili je ideja sazrevala vremenom?

Naravno da bi bilo lakše obuhvatiti samo jedan period Predinove karijere, recimo “Lačni Franz” ili čak samo jedan album, ali od početka smo htjeli prikazati cjelokupnu karijeru jer period “Lačnog Franza” samo je trećina, ili čak četvrtina njegovog bogatog stvaralaštva. Od samog početka scenarij je bio postavljen hronološki, što ne znači da u samom početku nisam pokušavao stvari okrenuti na glavu, ali ubrzo smo se sa montažerom vratili na hronološku naraciju jer je bila najlogičnija za prećenje priče.

U jednom trenutku pribegavate animiranom rešenju, u prikazu jednog krajnje bezobraznog, eksplicitnog i urnebesnog igrokaza Arsena Dedića…

Od samog početka sam znao gdje mora doći ta epizoda i na kakav način je moram prikazati. Na nju sam gledao kao novi dio u muzičkoj kompoziciji, ili kao novi tom u knjizi. Nešto što će razdrmati publiku na pola filma. Priča je sjajna, a za one koji nisu gledali film riječ je o Arsenovom izumu “Perpetuum mobile” koji je on zaista nacrtao na frižideru Zorana Predina. Na ovom mjestu ću se zaustaviti.

Vaš film, između ostalog, razara neke od upornijih predrasuda, recimo predrasudu o suzdržanim Slovencima.

U filmu Boris Dežulović iznosi teoriju po kojoj je Zoran Predin zamijenjen u porodilištu i da zapravo pravi Zoran Predin živi u Živinicama kraj Tuzle i sa skijama za skijaške skokove luta tražeći vastiti identitet. Zašto je to tako najbolje da procijene gledaoci sami nakon što pogledaju film.

Dugo ste već u Sloveniji, ali se s lakoćom krećete po jugoslovenskom prostoru (i vremenu). To vas čini kompetentnim posmatračem i tumačem postjugoslovenskih (ne)prilika.

Rođen sam u Sarajevu, živio sam kraći period u Skoplju, a sada već 25 godina živim u Ljubljani. Na osnovu toga moglo bi se reći da sam kompetentan, ali kompetenciju prepuštam kompetentnijima od mene. Primjećujem da nas definitivno još uvijek spaja nevidljivi prsten kulture i kulinarstva. Kad god bih otišao na neki filmski festival izvan granica bivše domovine, kao magneti bi se zalijepili jedni za druge svi stvaraoci sa ovih prostora. To je nepobitna činjenica. Druga stvar koju primjećujem jeste da nas aktuelna politika zapljuskuje u valovima od sjevera ka jugu. Ono čime se bavila slovenska politika prije nekih desetak godina odjednom se pojavljuje u Hrvatskoj, a onda to stiže u Srbiju i tako dalje. Dakle, moja kompetentnost je više posmatračka. Ono što mislim da mogu učiniti jeste da neka svoja dobronamjerna razmišljanja pretočim u filmski jezik.

Dva sata vašeg filma prolazi zapanjujućom brzinom. Ne morate znati ništa o Zoranu Predinu da biste film gledali otvorenih usta i razrogačenih očiju.

Zaista teško mogu prozrijeti razmišljanja gledalaca, jer ako bih to znao, onda bi svaki moj film dobio Oscara. Na umjetnost gledam kao na nešto što će kod ljudi izazvati emociju, bilo kakvu, gnjev, smijeh, plač. Umjetnost mora dodirnuti ljudsku dušu. Sa Praslovanom nam je to uspjelo. Mnogi ljudi su mi prilazili nakon filma sa osmijehom, istovremeno brišući suze. Mislim da ih dirne to što film obrađuje jednu epohu izuzetnih stvaralaca, koji su neizostavan dio naše zajedničke istorije. Ali nije to slučaj samo sa Zoranovom generacijom, u Sarajevu mi je nakon premijere prišla prijateljica koja je film gledala sa svojom šesnaestogodišnjom kćerkom i rekla da joj se kćer beskrajno zahvaljuje što ju je dovela da pogleda naš film. Nekoliko dana posle toga pisala mi je da kćerka, rođena Sarajka, uči slovenski jezik kako bi bolje razumjela poetiku Zorana Predina. Meni je to sjajno. Većina ljudi nam nakon projekcije kaže: “Mislili smo da znamo sve o Zoranu.” Kada je riječ o montaži ovakvih filmova, to je naravno ključna stvar. Zajedno sa montažerom Jurijem Moškonom praktično smo u hodu gradili priču. Ja sam imao napisan scenarij, ali scenarij za dokumentarni film nije isto što i za igrani film. Puno je tu nepredvidivosti, od sagovornika do arhivskog materijala. Srećom imali smo dosta vremena da u miru sastavimo priču. Ritam se nametnuo sam, moje je bilo samo da ga slušam i da ga slijedim po osjećaju.

Prva verzija je trajala tri i po sata. S kakvim ste se dilemama suočavali u montaži, po kom kriterjumu ste birali motive i šta ćete, najzad, s ovih neobjavljenih sat i po?

Vjerujem da bi se u tri i po sata filma našlo previše informacija koje bi, jednostavno, zatrpale gledaoce. Iskreno ni sam nisam ljubitelj filmova dužih od dva sata, osim ako ih radi Kubrick. Hitchcock je divno rekao “Dužina filma treba biti direktno povezana s izdržljivošću ljudskog mjehura”. U montaži je, naravno, bilo dosta dilema, ali postavio sam si neka pravila:

1. Arhivski i drugi vizualni materijal je osnova za pričanje filmske priče, kako bih izbjegao da film postane skup glava koje govore. 2. Suhoparne statističke podatke, koji su inače bitni za razumjevanje Zorana Predina, prikazaću kroz igrani dio u kojem turistički vodić u šetnji Mariborom i kroz muzej voštanih figura Zorana Predina, turistima saopštava podatke. 3. U filmu neću pustiti niti jednu pjesmu u cjelosti. Pjesme će služiti kao šlagvort za otvaranje novih tema.

Kada sebe na neki način ograničite, onda montažni proces postaje lakši. Da, prva verzija je trajala tri i pol sata, sanjamo o trodjelnoj seriji, ali za to su nam potreba sredstva, jer materijal trebamo ponovno kolorirati i tonski obraditi. Imamo sve spremno pa ćemo vidjeti šta će se desiti.

Prasloven je izrazito duhovit. Kao i sam Predin, uostalom. Duhovitost je, doduše, odlika i vašeg najnagrađenijeg filma Nevidljiva ruka Adama Smitha. Da li možete da zamislite film bez humora?

Ne, ništa ne mogu zamisliti bez humora, pa čak ni film. Humor je sastavni dio života, a ako je film ne neki način projekcija naših života, onda ga mora biti i tamo. Čak i u žanrovskim horor filmovima i teškim životnim dramama ima ga i mora ga biti. Meni je život bez humora nezamisliv, vjerovatno je to neki štit koji me čuva od štetnih utjecaja okoline.