img
Loader
Beograd, 11°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Susreti na “Dezireu” (2): Marko Mandić

Gluma kao put u slobodu

07. децембар 2023, 00:10 Nataša Gvozdenović
foto: peter uhan / sng drama
Copied

“Uvek sam voleo digresije, čini mi se da smo zreli, pogotovo mlada generacija, bar za ovo da otvaraš puno prozora, dolaziš do neke šifre, tražiš tu dalje, pa se vraćaš u osnovnu pripovest. Pošto je život haotičan, postoji potreba za smirenjem koja bi dala (a odatle ta želja i u pozorištu) čisto pripovedanje. Čini mi se da su u porastu čistije forme – priča, povratak realizmu, sklanjamo mikrofone, gradimo, u stvari, scenografiju koja dočarava, zatvara, radi ono što nam radi film”

Marko Mandić je jedan od najznačajnijih, najosebujnijih glumaca ovog dela Evrope. Rođen u Velenju, studirao glumu u Ljubljani, u toku studija odlazi na Institut Li Strazberg u Njujorku i izučava method acting. Prvak je SNG Drame u Ljubljani, a sve vreme je prisutan i na nezavisnoj sceni, isto koliko i u institucijama.

U Subotici, na regionalnom pozorišnom festivalu Desiré central station direktora Andraša Urbana, Mandića smo gledali u predstavi MandićCirkus u režiji Bojana Jablanovca, koja je svojevrstan Mandićev masterklas. Mada je sa Mandićem kao sa Šeherezadom, ne želite da se igra ikada završi.

Za “Vreme” govori o načinu na koji radi, vremenu u kojem smo, a koje je sazrelo za Brehta, o svetu u kojem stalno izbijaju nova ratna žarišta.

“VREME”: Kako je došlo do toga da odeš u Njujork i izučavaš method acting?

MARKO MANDIĆ: Mateja Koležnik, sa kojom sam radio predstavu Indijac želi u Bronks, stalno je govorila: “Morate u inostranstvo, morate raditi još negde”, i onda smo moj kolega Uroš First i ja otišli na Institut Li Strazberg i dobro je što smo otišli pre završetka studija i završili metod akting.

Kako bi nazvao to što radiš?

To je kombinacija više metoda. Pogotovo kad radim sa Janezom Škofom; kada sam bio u srednjoj školi, fascinirala me je predstava Šeherezada Tomaža Pandura, u kojoj je Janez Škof igrao ono što bismo nazvali fizičkim teatrom, telo je tu poezija. Sećam se, išli smo sa školom da gledamo to i Fausta, gde je takođe igrao Škof. Mislim, u srednjoj školi me sport nije nimalo interesovao, profesor fizičkog mi je stalno govorio da ako želim da budem glumac, moram se više baviti sportom. I u pravu je bio. Bitna mi je bila ta Strazbergova metoda, ali i rad sa rediteljima Bojanom Jablanovcem i Ivicom Buljanom. Sa Buljanom sam 2003. godine radio predstavu Medeja materijal, i tu je počelo.

U MandićCirkusu prolaziš kroz devedeset i nešto uloga koje si do sada odigrao, pitam se sve vreme na kom to mestu čovek ide dalje u iskustvu, nakon toliko iskustva?

Ovde, kao i u predstavi Solo koju smo radili sa Ninom Rajić Kranjac prošle godine, imali smo dosta vremena da radimo na materijalu, to su procesi u kojima zapravo stvaraš materijal na probama, zadaš sebi neke gabarite rada, koncept, i onda u tom bazenu tražiš rešenja. U radu sa Jablanovcem, gde je ideja da svakih deset godina nešto stvorimo, pošto su to desetogodišnji preseci mog rada (na Dezireu smo 2011. godine gledali MandićMašinu, prvi deo projekta o kojem Mandić govori, a na ovogodišnjem MandićCirkus, nastavak tog projekta, prim. aut.), čini se da je to mogućnost da napraviš presek, uočiš ono što se ponavlja, geste koje se ponavljaju, rešenja… Možda i više nego kad smo radili MandićMašinu, ali smo u oba projekta imali pristup da nema ograničenja, da imamo materijal i iz njega radimo. Mada, i kada radim klasičnije predstave, ne osećam se sputano, smatram da i tamo ima puno slobode.

U razgovoru sa publikom nakon predstave govorio si o tome koliko je važan prostor u kom se igra, da bi se dobro komuniciralo sa silama od gore i od dole, kako kažeš. Na koji način ti je prostor važan?

Akustika svakog prostora je drugačija, bez veze mi se čini biti frustriran nekom situacijom, potrebno je usmeriti pažnju na ono što daje novi prostor.

Usmeren si na potencijale?

Da, nekako pokušavam da to radim i kad gledam neke druge predstave ili filmove, okej, uvek možeš da kažeš da ništa ne valja, ili možeš da usmeriš pažnju na potencijal. Mislim da u susretu sa nečim više profitiramo kada tražimo potencijale, mesta gde možemo da se spojimo. Tada nešto naučimo ili upotrebimo za to da promenimo nešto što imamo fiksirano kao stav, mišljenje.

Izuzetan si partner na sceni, imam utisak da ćeš uvek podržati partnera, a i čak kada bi on zabrljao, ti bi ga izvukao, saveznik si u najboljem smislu reči. Gledali smo MandićCirkus, to je solo, ali opet, šta bi rekao ti o tome kakav si partner?

Hvala. I kad igram solo, publika mi je partner, ako si u dijalogu sa partnerom ili partnericom i radiš na tom vektoru, tada u stvari sve vreme radiš i sa publikom. Čini mi se da je bitno da u drugome tražiš spas i da guramo jedan drugoga dalje. Uvek sam zadovoljan partnerima. Valjda želiš da te drugi provociraju i inspirišu.

U kritici predstave MandićCirkus pozorišna kritičarka Nataša Govedić kaže da si brehtijanski glumac. Šta ti kažeš, jesi li? Odnosno, kakav si ti glumac?

Baš u poslednje vreme razmišljam o tome, zapravo mi se čini da je ta brehtijanska metoda… da je vreme za to. Sve to što je postdramsko, ono za šta se kaže, pogotovo kod nas u Sloveniji: ah, to je prošlost, nije to više in (smeh). Slažem se, ali od pamtiveka su postojali ovi apartei. Svest publike da se podrazumeva da znaju da su u teatru. Sad, u istoriji pozorišta postojali su periodi koji su još više odvajali publiku od scene, ona je bila još veći voajer. Mene to uvek zanima, stvarati nešto da bude stvarno intimno i kao da publika nije tu. Međutim, čini mi se da je dobro dati taj uvid publici, da glumac totalno uđe u ulogu, a da je opet tu. Moj je utisak da to pravi realizam ili naturalizam čini čak jačim. A čini mi se da to ne treba raditi doslovno kao što su radili u Brehtovo vreme i kako on o tome govori, čini mi se da je u spiralama došlo do novog brehtovskog metoda. Baš sam nedavno gledao film u kojem se u istoj sceni junaci nalaze u potpuno drugačijim zvučnim atmosferama, recimo dva glumca su u automobilu i dok posmatraš jednog od njih, čuješ zvuk automobila, sve je naturalistički, a ona osoba koja je u tom istom automobilu pozadi kao da je iz drugog sveta, sa druge planete. Dojam je bio toliko moćan, zapravo potresan. Smatram da su te metode spajanja različitih nivoa stvaranja delotvorne.

MandićCirkus je građen potpuno u fragmentima, takav je svet u kojem živimo, ponekad se čini da je, upravo zbog velike fragmentisanosti sveta, potrebno posebno se vraćati u kontekst kada se pripoveda, ne toliko linearno, nego, kako kažeš, spiralno. Kako ti razmišljaš o tome?

Uvek sam voleo digresije, čini mi se da smo zreli, pogotovo mlada generacija, bar za ovo da otvaraš puno prozora, dolaziš do neke šifre, tražiš tu dalje, pa se vraćaš u osnovnu pripovest. Pošto je život haotičan, postoji potreba za smirenjem koja bi dala (a odatle ta želja i u pozorištu) čisto pripovedanje. Čini mi se da su u porastu čistije forme – priča, povratak realizmu, sklanjamo mikrofone, gradimo, u stvari, scenografiju koja dočarava, zatvara, radi ono što nam radi film. Mada imam utisak da je još dug put koji treba da pređemo kako bismo došli do naturalizma koji je više od onog što pod njim podrazumevamo u pozorištu. Uvek kada to glumimo, čuju se naše intonacije koje su, po meni, premalo organske. Govorim i o sebi kada tako igram, čini mi se uvek da nisam uspeo reći iz dubine.

Svet u kojem živimo, osim što je u fragmentisanom narativu, vrlo je konzervativan, retrogradan. Ovoliki ratovi, tako blizu da postoji utisak da smo u nekom strašnom krugu koji se sužava. Govorim sve ovo da bih te zamolila za komentar sveta čiji smo deo.

Baš zbog toga su važni poučni Brehtovi komadi, osvešćenje ljudi i u pozorištu, a ne mislim samo na angažovano pozorište, na propovedi sa scene… Ludo je sve ovo što živimo i ta potreba za ratovanjem, potreba za zauzimanjem teritorija za koje mislimo da bi morale biti naše, stvarno mi je to suludo. To da ti, ako živiš u nekoj sredini i ako je ta sredina u opasnosti, da ti moraš da se boriš. Za muškarce se podrazumeva da ginu ako treba. A radi čega? To žele samo neke strukture, radi igre kapitala. Sad, sa strane govoriti je jedno, drugo je biti na ratnom području, ali su te dileme očajne.

Sad sam imao nastup u Velenju, odakle sam. Huiquin Wang, vizuelna umetnica koja živi u Sloveniji od osamdesetih godina prošlog veka, imala je izložbu Totalitarni kolaž i u saradnji sa kustosom Maticom Velerom zamislila je akciju pod nazivom “Put u slobodu”. U okviru njenog rada, a Velenje je rudarski kraj, izlazi se iz jedne gomile rude, ona slika Tita, Mao, Če Gevaru, pionire, radnike, tu ikonografiju koja je bitna za Jugoslaviju, Kinu, a i za Velenje. Planira se da rudnici u Velenju prestanu sa radom 2030. a ljudi žive od toga. Velenje je socijalistički grad, mesto na kom su od sela napravili grad, vizija tih ljudi tokom pedesetih godina jeste bila da za radnika naprave fenomenalne stanove, da se ljudi bave sportom i da prate kulturu. To su pisani planovi koji su sačuvani. Čitali smo i Titove govore iz perioda Nesvrstanih, gde on govori o razoružavanju. Zapanjujuće, to je 1961. To je bila ideja i svet je išao tim putem, a gde smo sad? Tito u tim govorima kaže da se mnogi plaše razoružavanja, ali da, s obzirom na to dokle je nauka stigla, potreba je da industrija stvara nešto drugo, a ne oružje. Misli i ideje mira su stalno na vidiku i ponekad pomislimo da smo skoro tamo, ali opet je tu neko žarište.

Tagovi:

Glumac Intervju Pozorište
Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Kultura
Narodno pozorište u Beogradu

Narodno pozorište

05.октобар 2025. M.S.

Članica Upravnog odbora Narodnog pozorišta Iva Bojović Petković podnela ostavku

Na mesto članice Upravnog odbora Narodnog pozorišta, direktorka Baletske škole „Lujo Davičo“ Iva Bojović Petković, podnela je ostavku

Solidarnost

04.октобар 2025. Sonja Ćirić

Glumci „Ateljea 212“ pozvali u goste kolege iz Narodnog pozorišta

Glumci Narodnog pozorišta, čija je zgrada zatvorena, večeras će publici „Ateljea 212“ preneti svoje zahteve o smeni uprave, Dragoslava Bokana i Nikole Selakovića

Novi Sad

04.октобар 2025. S.Ć.

Sindikat SNP: Kritika koleginicinog pevanja nije govor mržnje

Sindikat umetnika i drugih delatnika Srpskog narodnog pozorišta reagovao je povodom optužbi u tabloidima da sprovode linč operske pevačice Nataše Tasić Knežević

Narodno pozorište

03.октобар 2025. B. B.

Glumci i građani zatražili ostavku Dragoslava Bokana

Deo ansambla Narodnog pozorišta u Beogradu zatražio je smenu predsednika Upravnog odbora Narodnog pozorišta Dragoslava Bokana, pa su u petak uveče organizovali štrajk upozorenja

Narodno pozorište

03.октобар 2025. S.Ć.

Narodno pozorište je od danas delimično zatvoreno

Uprava Narodnog pozorišta i Ministarstvo kulture su odlučili da od 3. oktobra pa naredne tri nedelje zatvore ovu kuću kako bi se ispunile 59 mera Sektora za vanredne situacije

Komentar

Komentar

Koliko nas je?

Bitka između protivnika i pobornika vlasti, pravne države i bezakonja, dobra i zla, svela se na dokazivanje koga ima više. Ne bez razloga

Andrej Ivanji

Komentar

Koliko puta dnevno jede naprednjak?

To što Vučić u činjenici da studenti jedu triput dnevno vidi „obojenu revoluciju“ svedočanstvo je autoprojekcije – on nikad nije iskusio podršku, a da nije plaćena

Nemanja Rujević

Pregled nedelje

Dijalog u skladištu nestalog oružja

Kao što Vučić govori o dijalogu, Dačić i Vasiljević zbore o zakonu, borbi protiv kriminala i policiji od koje „ni jedne nema bolje“. Reč je o čistom fejku, kao što je i sve ostalo pod naprednjačkim režimom

Filip Švarm
Vidi sve
Vreme 1813
Poslednje izdanje

Kriminalni klanovi, tajne službe, režimski batinaši

Ko sve vršlja po Srbiji Pretplati se
Intervju: Stefan Simić, Pokret slobodnih građana

Jedina vizija SNS za Beograd je korupcija

Intervju: Vukašin Milićević, Demokratska stranka

Podrška studentima je jedini put

Istraživanje NSPM – septembar 2025.

Vučićevo pumpanje u probušeni balon

Pozorište

Protiv uskogrudosti i mržnje

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1813 01.10 2025.
Vreme 1812 24.09 2025.
Vreme 1811 17.09 2025.
Vreme 1810 10.09 2025.
Vreme 1809 03.09 2025.
Vreme 1808 28.08 2025.
Vreme 1807 21.08 2025.
Vreme 1806 14.08 2025.
Vreme 1804-1805 31.07 2025.
Vreme 1803 24.07 2025.
Vreme 1802 16.07 2025.
Vreme 1801 09.07 2025.
Povezane vesti

Susreti na “Dezireu”: Anđela Vidović, teatrološkinja

07.новембар Nataša Gvozdenović

Pažljivo s četvrtim zidom!

Jednako je važno da manji gradovi imaju ozbiljne festivale, jer su veliki gradovi zasićeni sadržajem svih vrsta. Ovo što radi Urban sa svojim timom neka potraje. Mesto na granici uvek daje poticaje da se dogode pomaci, pogotovo kada ima tradiciju kao Subotica

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2025 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure