Ova dva filma spaja taj iskonski poriv za odmeravanjem snaga sa disproporcionalno znatno jačim neprijateljem: okrutnim državnim aparatom i/ili jednako rigidnim čuvarima sna o evropskoj kasi
U segmentu Ideologije i državnih ideoloških aparata (Karpos, 2015) Luj Altiser, polemišući sa Marksovom Nemačkom ideologijom izvodi i sledeće zaključke: „Ideologija nije ništa jer je čist san (stvorena od strane ko zna koje sile: ako ne od strane otuđene podele rada, a i to je negativno određenje); ideologija nema istoriju, što ne znači da nema istorije u njoj (naprotiv, ona je samo bledi, prazni i izokrenuti odraz realne istorije), već da ona nema svoju sopstvenu istoriju.“
I ovi zaključci su, naravno, otvoreni i podatni za polemiku, a kako je ideologija, sve i da je, poput Altisera, odredimo i označimo upravo kao izokrenuti odraz realne istorije, sveprisutna, pa i tokom ovih hiperideologizovanih dana pandemije, mogli bismo da odmerimo i kako u svojstvu motiva i dramskih i dramaturških zamajaca funkcioniše ideologija u novim filmovima dvojice autora koji od takvih izazova nikada nisu bežali – Koste Gavrasa i Olivijea Asajasa. Prirodno im je mesto pod krovom zbirne kritike jer obojica preispituju pozicije i mogućnosti smislenije, iskrenije i nekompromitovane levice u današnjem trenutku ili skorijoj prošlosti. A, osim toga, oba ova filma (Ponašajte se kao odrasli i Osinja mreža) istražuju i vazda privlačnu pogibeljnost individualnih nastojanja unutar sukoba sa vidno nadmoćnijima, što ih na empatijskom nivou svakako čini dodatno zanimljivim filmskoj publici koja i dalje mari za barem privid pravednijeg odmeravanja snaga ili kamikaznog srljanja u izvesnu propast, ali sa ličnim integritetom kao ipak prioritetom svih prioriteta.
Mnogozaslužni veteran i perjanica neprikriveno ideološki obojenih filmova, Kosta Gavras, ovog puta se bavio recentnijom epizodom iz društvenog, političkog, ekonomskog… pa i identitetskog života Grčke – konkretno, sada već donkihotovski zaludnom borbom Janisa Varufakisa protiv briselske i srodnih birokratija i bankarskih dželata tokom grčke dužničke krize (koja se brzo iznedrila i preobrazila u novu turu dužničkog ropstva). Ovo je sasvim opravdan i mudar odabir, jer ova priča već na tim polaznim osnovama očitava dosta toga potentnog – prepoznatljive i značajne događaje, dimenziju univerzalnosti, prominentnog glavnog junaka, jasan antagonizam, motiv nepravične a nužne borbe, jasan ideološki štih, mogućnost dodatnih iščitavanja u širem i ne striktno filmskom smislu…
Sve pobrojano je tu i film u zadovoljavajućoj meri ispunjava sve od tih narečenih inicijalnih potencijala; ipak, iako film na dovoljno česte mahove ostavlja utisak dinamičnosti, nevolja po ovo ostvarenje u celini gledano stiže iz nekoliko drugih pravaca – naime, primenjeni izraz je dominatno televizijski i u tom pogledu Ponašajte se kao odrasli vidno zaostaje za većim delom Gavrasovog opusa. Osim toga, priča ubrzo postaje odveć klišeizirana i zapada u repetitivnost, gde nove epizode ponovnih rundi pregovora suštinski ipak donose tek manje ili više domišljatu varijaciju na ono što smo već pogledali samo frtalj sata ranije. Posledično, i Janis Varufakis kao centralni lik priče na kraju biva sveden tek na par posve jasnih dimenzija – nepokolebljivog levičara, borca zavidne kondicije i mačistički drčnog alfa-mužjaka mediteranskog podtipa. Naravno, problem je što je krajnji ishod te njegove borbe iz stvarnosne dimenzije života dobro poznat iole upućenijima. Gavras, naglasimo i to, zadivljujuće autorski vitalan za čoveka tih godina, toga jeste bio svestan, te nam završnica donosi i najzanimljiviji ali i metaforički previše brzopotezan deo filma – onaj u kome gledamo koreografisanu plesnu tačku „sukoba“ grčkih jurišnika i glavešina EU birokratija, kojima je pobeda i na tom suštinski marginalnom frontu stvar ličnog dostojanstva. Nažalost, u tom trenutku previše je kasno za ovaj film da se izvuče iz minskog polja niza uslovnosti u koje je dosta brzo ušetao.
Osinja mreža
I Olivije Asajas, znameniti francuski sineasta, opredelio se za društvenu hroniku prilično evidentnog televizijskog profila kao okvirni izraz za svoju povremeno naglašeno napetu dramu o kubanskim prebezima u Ameriku. Ovim svojim filmom Asajas se zapravo naslanja ne samo na očigledne stilske trendove, a do čega je dovela sada već decenijska dominacija serijskog (televizijskog) izraza u odnosu na ranije najčešće prestižniji filmski medij, već na svoju mini-seriju Karlos iz 2010, a sa kojom Osinja mreža ima još jednu važnu kariku – uvek pouzdanog i dovoljno osobenog Edgara Ramiresa u glavnoj ulozi. Nasuprot 334 minuta trajanja Karlosa, u Osinjoj mreži imamo dva sata efektivne radnje, što je dovelo do vidno ekonomičnijeg pristupa u naraciji i oslikavanju i predočavanju atmosfere i prekopotrebnog neposrednog društvenog konteksta u kome je jedna ovakva priča i moguća i uverljiva. Po toj osnovi, Osinja mreža nadahnuće iznalazi u brojnim studioznim američkim televizijskim filmovima zasnovanim na stvarnim, važnim, istinitim događajima, a kakvih je bilo mnogo s kraja osamdesetih i u prvoj polovini devedesetih godina prošlog veka.
Naravno, ako ne ranije, već tu se sasvim prirodno nameće pitanje da li se od autora takvog renomea i ogromnih kreativnih potencijala, čak i na friškijem uzorku nekoliko prethodnih godina i poslednjih par filmova, očekuje nešto zahtevnije i autorski nadahnutije. Osinja mreža je, da zabune ne bude, film sasvim na svom mestu, ali koji dosta brzo kao poražen izlazi iz poređenja sa Asajasovim krunskim delima – odličnim intelektualističkim melodramama (Hladna voda, Irma Vep, Krajem avgusta, početkom septembra, Sudbine, Demonlover, Letnji sati, Nešto je u vazduhu…, uključujući Oblake Zils Marije, Ličnog kupca i Dvostruke živote, kao najrecentnija ostvarenja i postignuća). Na drugom tasu, Osinja mreža nudi dinamično izlaganje, zanimljive likove u neobičnim okolnostima, naglašeniji filmski pristup nego što je to slučaj kod Gavrasa, vrlo dobru glumu i ostalih – Penelope Krus, Valtera Moure, Ane de Armas, Gaela Garsije Bernala, Leonarda Sbaralje… kao i neočekivano raznovrstan muzički skor Eduarda Krusa.
Na sve to, Asajasu je (i ovog puta) srce na pravom mestu, jer on svoje junake nedvosmisleno pozicionira kao preduzetne sanjare, one koji u sebi brižljivo gaje veru da je bolji svet ipak nekako i u što doglednijoj budućnosti moguć, a do čega se, kanda, može stići jedino kroz čeoni i odrešit sukob sa izvorima i perjanicama nikada poraženog ili istrebljenog totalitarizma, pa stizao on i vidu velikih i bučno proklamovanih ideja o svekolikom zajedništvu i jednakosti. I u toj svojoj dimenziji, ovaj film se da povezati sa Gavrasovim ostvarenjem Ponašajte se kao odrasli, a spaja ih i taj iskonski poriv za odmeravanjem snaga sa disproporcionalno znatno jačim neprijateljem (okrutnim državnim aparatom i/ili jednako rigidnim čuvarima sna o evropskoj kasi). To je univerzani damar u ljudskoj srži koji nije moguće kvantifikovati, te neće biti da je samo do temperamenta, udara jakog sunca i grčkih ili kubanskih krajolika.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Zadužbina Milana Mladenovića sprema tužbu protiv vlasnika TV Pink jer neovlašćeno „obrađuje“ pesme kultne Ekatarine Velike. Kažu, hteo je da kupi prava, ali njima ne pada na pamet da to dopuste
Zgrada Narodnog pozorišta u Subotici, čija rekontrukcija je trajala dve decenije, poredila se sa „Skadrom na Bojani”. Završena je nakon sedamnaest godina, a plaćena je pola milijarde dinara više nego što je predviđeno
Izložba radova koje su naši umetnici prošlog veka naslikali zbog Pariza i o Parizu, istovremeno govoreći i o njihovim danima provedenim u gradu za koji Cuca Sokić kaže da mu je „svaka fleka, nekako na svom mestu“
„Novi narativ“, teatrološka studija Marine Milivojević Mađarev ispituje kako dramski pisci, pišući o prošlosti, utiču na promenu njene percepcije u sadašnjosti, a time posredno i same sadašnjosti stvarajući nov narativ
Ako u pravednom gnevu na zlo uzvratimo zlim, ako se i sami prihvatimo silničkih metoda razumljivih vladajućoj sili, čini se da ćemo naškoditi samo prethodnim zlikovcima, ali ne i zlu samom – jedna je od niza tema o kojoj mislite nakon predstave „Mihael Kolhas“
Ovih dana na društvenim mrežama u toku je rat polova. Ništa novo, reći će neko. Ovog puta, međutim, stvar je malo neobičnija nego inače. Jedni protiv drugih ne bore se muškarci i žene, nego – muškarci i medvedi
Religijski praznici slave gospodara, što je zastrašujuće samo po sebi. Nacionalni praznici slave mitove zajedništva, što nije manje beznadežno. Samo se Prvog maja slavi rad kao uslov slobode, dakle slavi se slobodni građanin koji se ne podaje gospodarima, niti se klanja kumirima nacije. Zato se ovaj praznik u modernim populističkim režimima sistematski obesmišljava
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!