Cena nepripadanja: kako i zašto odabrati stranu?

Iva Tešić, znanstvena suradnica u beogradskom Institutu za književnost i umetnost, autorica je iznimno interesantne i, usudio bih se reći, u jednoj mjeri i subverzivne knjige Sličnosti, razlike, isključivosti o “hrvatsko-srpskim međuknjiževnim relacijama” (kako zapravo i glasi podnaslov ovog studiozno ispisanog štiva). Knjiga je subverzivna ne samo stoga što je nastala u, blago rečeno, danas traumatičnim i turbulentnim hrvatsko-srpskim odnosima, u velikoj mjeri još uvijek opterećenim ratnim zbivanjima raspada Jugoslavije već i stoga jer se prihvatila kompleksne i zahtjevne zadaće: aktualizirati književno pismo, ali i životne priče Antuna Gustava Matoša, Tina Ujevića, Josipa Kulundžića (na čijem je djelu autorica doktorirala na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu), Miloša Crnjanskog i Vladana Desnice, odnosno obraditi i na novi način artikulirati, sada i ovdje krajnje nepopularne i zazorne teme, imajući prvenstveno u vidu njihov postjugoslavenski interkulturalni i interliterarni sadržaj i značaj.

NACIONALIST NEPOTKUPLJIVOG KOVA

I odmah valja reći: u tomu je i uspjela, iako je, barem po našem skromnom viđenju stvari, trebala s više pozornosti obraditi, recimo, kontradiktornost Matoševa nacionalizma, jer ovaj “bohem i vandrovkaš” nije bio vezan ni za koju kliku, nije pripadao nijednoj interesnoj grupaciji (i upravo se stoga mogao ostrašćeno “zakačiti” i sa autoritetom kakav je u Srbiji recimo bio Jovan Skerlić), tako da je njegov nacionalni naboj bio lišen svakog nacionalističkog resentimenta, odnosno, u najgorem slučaju, bio je “nacionalist nepotkupljivog kova”, ali je vazda i prije svega bio i ostao marginalac, pisac i prognanik. Slično kao i Tin Ujević (u mnogim segmentima njegov se životni i stvaralački put doima kao Matoševa replika), tako da bi u tom zajedničkom osjećaju njihova “nepripadništva”, bijegu od banalne (za)danosti vlastite sredine, trebalo tražiti razloge njihove fascinacije Beogradom, Srbima i srpskom kulturom (u širem smislu Parizom i francuskom kulturom), a kasnije i razočaranja, jer shvatili su da im ni u “tuđoj” kulturi, ma koliko god im ona bila bliska, nije dopušteno ono zarad čega su u vlastitoj domovinu bili anatemizirani, protiv čega su se (po)bunili i morali je napustiti tražeći za sebe i svoju literaturu prostore većih stvaralačkih sloboda. U konačnici i sami takvi kakvi su bili, morali su se međusobno sukobiti. Iako je Tinu Matoš nedvojbeno bio fascinacija, razdvajala ih je neuništivost njihovih taština, ali u velikoj mjeri te je sukobe “oblikovao” i na njih utjecao i raspad njihovih političkih ideala koje su svaki za sebe slijedili. Matoš je bio i ostao vjeran idealima Kroacije (ma što to značilo), koju su upravo “profiteri domoljublja” svojom “ljubavlju” uništili, a Tin isprva žarki zagovornik jugoslavenstva, odmah se osnivanjem Kraljevine SHS “ohladio”, lucidno uviđajući da je nova državna zajednica samo puki privid onoga o čemu je sanjao.

BESKOMPROMISNO NEPRIPADANJE

Ono što je, uvjetno rečeno, “propustila” naglasiti kod Gustla i Tina, autorica je na primjeru Vladana Desnice majstorski poentirala naglašeno inzistirajući na piščevoj dvojnoj pripadnosti, uostalom kao i u slučaju Kulundžića (do 1928. godine živio u Hrvatskoj, nakon čega odlazi u Srbiju i počinje pisati na istočnoj varijanti srpskohrvatskog jezika), tj. autora koji su u takvim slučajevima uvijek “nedovoljno naši, ali ni potpuno njihovi” (Demić). Upravo je zarad toga Desnica bio praktički izopćen na obje strane, a nakon čega je (u odgovoru Ivi Frangešu na postavljeno pitanje “čiji je pisac”) gorko zaključio: “Kad sam rekao da se smatram jugoslavenskim piscem, time sam mislio: u isti mah i hrvatskim i srpskim… strogo alternativno hrvatski ili srpski znači ako hrvatski-onda ne srpski i obratno. A to je upravo ono što stoji u čistoj suprotnosti s mojim stavom.” I stoga ću “mojoj malenkosti” (da se poslužim samoironičnom sintagmom Igora Mandića) u ovom kontekstu dozvoliti i malčice sarkazma referirajući se na Ivu Andrića (Hrvata po rođenju, srpskog pisca po vlastitom odabiru): uz istinsko divljenje prema njegovoj literaturi, njemu je – za razliku od Vladana Desnice – upravo stoga što je bio, ili se znao nametnuti, kao odjek zajedničke ideologije (kako u “karađorđevićevskoj”, tako i u Titovoj Jugoslaviji), bilo “dozvoljeno”, odabrati kome i kako pripada. Andrić je kao dugogodišnji diplomat razradio iznimno osjetljive “senzore prilagodljivosti”. Jednostavno je bio osoba takva kova i stoga mu je kao “zajedničkom jugoslavenskom duhovnom blagu” uspje(va)lo biti “i njihov i naš”, što recimo Desnici, također klasiku hrvatske i srpske, dakle jugoslavenske, ali nedvojbeno i svjetske književnosti, nije bilo dozvoljeno. Dapače, “neopredeljenost” Vladana Desnice (Srbin koji je živio i pisao u Hrvatskoj) učinila ga je pedesetih i šezdesetihih godina “nepodobnim” i na hrvatskoj i na srpskoj strani; ali usprkos svim marginalizacijama i u Beogradu i Zagrebu, kada mu je u pitanje došla čak i egzistencijalna sigurnost (o čemu svjedoči i korespondencija s njegovim prijateljima u Srbiji: Veljkom Petrovićem, Aleksandrom Tišmom ili Draganom Jeremićem), on je upravo snagom svoje umjetnosti, svoje literature, nadišao svaku vrstu ideoloških, jezičnih, nacionalnih, teritorijalnih i inih svojatanja na koja nije prista(ja)o. To je, naravno, imalo (visoku) cijenu za koju Desnica nije mario, niti je kao čovjek mogao prihvatiti, za razliku od Ive Andrića (uz dužno poštovanje prema njegovom stavu prema njemačkoj okupaciji tijekom Drugog svjetsko rata), koji je o tomu uvijek pozorno vodio računa.

PREPLITANJA I RASPLITANJA

U svakom slučaju, knjiga Ive Tešić značajan je prilog, usprkos svim iskušenjima, kritičkom promišljanju višeznačnosti identiteta, naše nedjeljive tradicije. U tom su kontekstu Matoševi tekstovi (boravio je u Beogradu u dva navrata, 1894. kao vojni dezerter i potom 1904. godine), kako kaže autorica, “dragoceno svedočanstvo o dešavanjima ne samo na književnoj i kulturnoj, već i na društvenoj i političkoj sceni Beograda”. Ali on nije bio samo kroničar “jednog vremena”, već je svojom autentičnom subjektivnošću, promoviranjem modernističkih glasova srpske književnosti s početka dvadesetih godina prošlog stoljeća, kao i beskompromisnom kritičnošću i u novoj sredini formulirao “artističke postulate”, braneći pravo na “umetničku autonomiju”, i tako je opet u Beogradu, kao i prethodno u Zagrebu (gdje su ga optuživali kao srbofila), počeo stvarati sebi neprijatelje ratujući sa prenaglašenim moralizmom i utilitarizmom jednog Skerlića, kojeg je na koncu, zajedno s njegovim serklom, imenovao kao glavnog krivca za “izopćenost” i težak materijalni položaj u kojem se našao boraveći “u novostečenoj domovini”, kako je u početku oduševljeno nazivao Srbiju. Autorica je također upozorila i na zanimljive putopisne reportaže Miloša Crnjanskog (objavljivane u Vremenu, Politici itd. sredinom dvadesetih godina minulog stoljeća) o hrvatskom primorju, Istri i Dalmaciji, u kojima bez ogleda na prirodu žanra “ne izneverava sebe kao pisca”; dakle daleko nadilaze puku žurnalistiku, jer ne opisuju samo ono viđeno već pružaju širi i dublji uvid u povijesno-kulturološki kontekst teme kojom se bave.

Ova je knjiga, o čemu uostalom piše i sama autorica, prvenstveno inspirirana “dominantnim prisustvom isključivosti i doslednim prenebregavanjem književnoistorijskih činjenica i u srpskoj i u hrvatskoj sredini, zarad javno prihvatljivih i nacionalno orijentisanih diskursa. Zato je ova knjiga mali prilog komparativnim studijama srpske i hrvatske književnosti”. A kako pisci o kojima piše Tešić “pripadaju književnosti kojoj su imanentne interliterarnost i interkulturalnost”, svako je nasilno “prisvajanje” ili “guranje” takvih autora suprotno imperativima istinske književnosti, odnosno umjetnosti kao takve uopće. I tu svakako ne bi trebalo stati, jer svaka literarna dvojnost veliki je izazov, prava duhovna avantura i gozba za svakog rasnog istraživača, pa tako i istraživača naših tegobnih hrvatsko-srpskih, ne samo povijesnih literarnih i kulturoloških (s)veza. One nisu mrtve, dapače interferencije su i dalje snažne: Mirko Kovač, Dragan Velikić, Bora Ćosić i drugi. Na kraju, zar i prepiska Miljenka Jergovića i Svetislava Basare nije odmotavanje starog klupka naših novodobnih veza i nesporazuma? U tom je kontekstu srpski pisac Đorđe Nešić koji je rođen, živi i radi u Hrvatskoj gotovo paradigmatski primjer; on je veliki pjesnik s granice hrvatskog i srpskog Podunavlja, o čijim je ravnicama, nebeskim visinama, zorama i večerima, kao i ljudima ispjevao najljepše stranice suvremene srpske, ali i hrvatske poezije (u kojoj je posvema ignoriran) i upravo bi adekvatna recepcija njegova bogata i višeznačna djela (u Srbiji je “pokupio” gotova sva značajna priznanja za svoje poetsko djelo, ali ga usprkos tomu tamo nigdje nema), pokazala svekoliku raskoš i značaj “interliterarnosti i interkulturalnosti”. Nije to nikakav žal za Jugoslavijom, o čemu apodiktički trtljaju broji novokomponirani domoljubi i hrvatske i srpske provenijencije, već nasušna potreba naša (samo)spoznavanja, ukoliko stvarno želimo znati tko smo i što smo to mi stvarno, a ne samo što si sami tako, često nepodnošljivom lakoćom licemjerja, bedasto umišljamo da jesmo.