Festival
Ženski strit-art: Galerija na otvorenom
Završen je peti “All Girls Graffiti Jam”, festival strit-arta umetnica jedinstven na Balkanu. Poruka učesnica iz Evrope je solidarnost i podrška ženama u umetničkoj zajednici
Udario snobizam na kemp, udario hit na autorski nerv...
Priča o onome što nam i na značenjskoj i na kvalitativnoj ravni donosi sada već uveliko potvrđeni letnji hit (zarada je u SAD tokom prvog vikenda stigla već do 155 miliona dolara, a odlično je krenuo i kod nas) Barbi mogla bi da krene od, recimo, osvrta na snobizam. I zaista – snobizam je sveprisutan kad je ova Barbi (i pristup onome što je taj film zbilja i ponudio) u pitanju; snobizam je vidljiv u, naravno, ishitreno neiskrenim reakcijama onih koji odbacuju spoj kvaliteta i repertoarskog hita, ma ko i ma šta da je u pitanju, snobizam je potom vidljiv u przničastoj reakciji na činjenicu da je kraljica indi filma Greta Gervig, nakon sijaset uloga ponajpre u gotovo bezbudžetski mamblkor ostvarenjima, te dve visokoligaške i silno hvaljene i nagrađivane filmske režije (Bubamara i Male žene), izabrala da nas i sebe možebiti zamajava sada filmskom pričom o najčuveniojoj (dečjoj) lutki na svetu svih vremena, snobizma dakako ima i u insistiranju na toj, sva je prilika, lažnoj i prvenstveno marketinškoj oprečnosti Barbi Grete Gervig i Openhajmera Kristofera Nolana, a snobizam je lako uočljiva konstanta i u razmišljanju da se film ipak ne može praviti od ama baš svega što nekome dovoljno dokonom, a u isti mah i na poziciji da svoje maštarije sprovede u delo na nekako uvek više-manje skupoj javi, padne na pamet. Snobizam je, međutim, moguć i u početnim namerama Grete Gervig da novostečene pozicije sopstvene moći makar delimično utroši (možda i dodatno unovči/monetizuje) pričom o Barbi koja se iznenada nađe u kovitlacu njoj isprva mrske identitetske emancipacije, pa još u doba iznova razgoropađene političke korektnosti, gde se, povrh svega drugog, nužna ravnopravnost polova uporno iscrpljuje insistiranjem na birokratskim kvotama i prebrojavanjima. A o snobizmu je znameniti Lešek Kolakovski u svom mikroeseju “Pohvala snobizmu” (esej je deo zbirke Ulaz i izlaz i druga dela opomene i zabave radi, u izboru i prevodu Biserke Rajčić, u izdanju Trećeg trga i Srebrnog drveta) napisao i ove retke: “Snobizam, naravno, nije sredstvo kulturnog stvaralaštva, premda je najmoćnije sredstvo širenja kulture u svim njenim delovima. Smemo da lamentiramo, ako želimo, nad ljudskom prirodom, koja je uboga, iako nam ne nalaže da se zahvaljujući samim čarima savršenstva usavršavamo, već zahvaljujući snobističkom oponašanju”.
I, eto, uz pomoć smernice Lešeka Kolakovskog stižemo do prvog osnova za pohvalu na račun Grete Gervig kao ključne autorke ove istinske ekstravagance (pomenimo tu i njenog partnera i saradnika, koscenaristu konkretno ovog filma – glasovitog američkog sineastu Nou Baumbaha) – njena Barbi nije plod pukog oponašanja tog, kako se na više pogleda činilo, ne previše filmičnog sveta; jednostavno, Barbi u viđenju Grete Gervig nedvojbeno je veoma propulzivna i živopisna satira u kojoj je Matelova lutka poslužila kao okvir za postmoderno poigravanje sa opšteprihvaćenim i ikoničnim delom baštine popularne kulture decenijama i decenijama unazad, a nesmanjenim žarom, evo i ovih dana. Naprosto, Greta Gervig je, ostavimo li po strani posve očekivani pun pogodak najvišeg sjaja u domenu estetizacije i stilizacije, izvojevala možda i najznačajniju bitku – uspela je da ovaj film snažno postavi i do samog kraja održi na temelju upečatljive satire, koja pod znak pitanja, a na podlozi šarma sigurnog letnjeg hita za znatno šire krugove nego što bi se to na nestrpljivija omeravanja tih potencijala ovog filma moglo činiti, stavi dosta toga što žulja sve iole misleće ljude kojima u oči istrajno pada rigidnost koja sada stiže pod krinkom liberalne misli. Pojednostavljeno rečeno – u filmu je sve u jednakoj meri predmet benevolentnog podsmeha – i Wokeovska mahnitost, i rigidnost mačizma koji vreba svaku iole ubedljivu priliku da sa navodnih kolena podigne u biti neugroženi patrijarhat, i konzumerizam koji u svojoj beskrupuloznosti ne mari za finese, barem ne do tačke kada se i to nekako može unovčiti, a isto se odnosi i na samu mitopoetiku o Barbi, Kenu i ostalim neznatnim pratiocima (tu je nepogrešivo osamljeni Alan, a tu i je urnebesno podsećanje na brojne, često i apsurdne i bizarne Matelove pokušaje na polju rebrendinga i usiljenog proširenja ionako tražene ponude).
Završen je peti “All Girls Graffiti Jam”, festival strit-arta umetnica jedinstven na Balkanu. Poruka učesnica iz Evrope je solidarnost i podrška ženama u umetničkoj zajednici
Prvi korak su obavezne dvoazbučne tastature, drugi se odnosi na izdavače a tiče se njihovog ekonomskog opstanka, a treći najavljuje nove ćirilične fontove. Najavio ih je ministar kulture Nikola Selaković, kao sredstva u borbi za očuvanje ćirilice
Omladinsko pozorište „Patos“, jedino u Smederevo, predstavom u kojoj su bela boja i čist vazduh zaboravljeni, osvojili su nagradu žirija na Juventafestu u Sarajevu
Pozorišna sezona počinje u nedelju, premijerom. Do kraja meseca biće ih četiri: od forenzike kolektivnog sećanja u detektivskoj priči u „Ateljeu 212“, preko „Pokondirene tikve“, i predstave u kojoj svako igra sam sebe u „Buhi“, do Krleže u Beogradskom dramskom
Članovi komisije FCS-a koji su glasali da „Ruski konzul“, film o Kosovu sedamdesetih, bude kandidat Srbije za Oskara, ne kriju da u njemu vide mogućnost da svet sazna drugu stranu priče srpsko-albanskih odnosa. Osim ovog, put Holivuda kreće još jedan film u kome je učestvovala Srbija
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve