

Heklaj, Viktore, nek’ crknu dušmani!
Frustrirane budale na internetu nisu mogle da zaobiđu ni Viktora Mitića, dečaka od jedanaest godina koji hekla. To je vrli novi svet


Sto hiljada puta mi je milija i draža čak i najinfamnija javna ličnost od najpametnijeg veb-komentatora, sve sa njegovim usr... "nadimkom"
Ima jedan beogradski dnevnik tabloidnog žanra koji u svakom nedeljnom broju objavljuje nešto što se zove „kolumna poznatih“. Tako je, recimo, u najnovijem broju tu štafetnu kolumnu pisala stanovita Jelena Tomašević. Ko je, hebote, Jelena Tomašević?! Nemam pojma. Ali, važno da je ona, čedo moje, „poznata“, pa je otuda i red da nam kroz kolumnu, bog te mazo, objasni svoje viđenje sveta & vremena.
Za razliku od te istaknute građanke, čiji smo srećni i počastvovani savremenici, dr Danica Popović nije „poznata ličnost“. Ona je tek tamo neka profesorka Ekonomskog fakulteta u Beogradu i članica Centra za liberalno-demokratske studije. Oh da, još nešto: po mom relativno skromnom i apsolutno laičkom mišljenju, Danica Popović ume najbolje i najzanimljivije da piše za novine o ekonomskim temama. Setićete se, pisala je povremeno i za „Vreme“. Uostalom, ako sam duduk za ekonomiju, ponešto se ipak razumem u medije, i stojim vam dobar da malo koji profesionalni novinar ima takav spisateljski „osećaj za filing“ kakav ima profesorka D. P. Elem, u poslednje se vreme narečena autorka javljala mesečnom kolumnom u „Politici“, da bi se u najnovijem izdanju rubrike (v. broj od 10. 7. 2007) demonstrativno oprostila od tog lista, objasnivši zašto više neće da se igra, bar ne tamo i ne po tim pravilima. Uh, mora da je u pitanju neki mračni pokušaj cenzure? Ma jok, ni nalik. Problem je druge vrste: Danica P. ima čudnu naviku da prati internet izdanje „Politike“ (šta li će joj to čudo pored živih novina?!), pa se, čitajući to, strašno nasekirala zbog uvredljivih i u svakom smislu – intelektualnom naročito – skarednih komentara kojekakvih anonimnih veb-smarača; prvo ju je potreslo ono što su takvi pisali na račun Vladimira Gligorova, a posle bogme i na njen. Znate već kako to ide: gore tekst relevantnog autora, a dole beskrajni fri-džez komentari i sma(t)ranja Marka i Janka, Buvara i Pekišea i ostale probrane ekipe s Koca i Konopca. Pokušala je Danica P. da interveniše kod uredništva da se te bljuvotine ne objavljuju, ali bez uspeha. Te je, smatrajući da u takvom okruženju nema uslova za normalnu komunikaciju na nekom elementarno pristojnom nivou, rešila da pokupi pinkle iliti zatvori kolumnistički dućan.
U potpunosti razumem Danicu Popović, ali se bojim da je u silnoj zabludi ako misli da je to problem tek jednog lista – ih, to bi bar bilo lako: promeniš list – ili makar i čitavog srpskog novinarstva (koje se i bez dežurnih sajber-idiota guši u smradu vlastitog prostakluka). Hoću da kažem: bojim se da je ovo s čime se razložno iznervirana Profesorka suočila globalni problem epohe; e sad, druga je stvar što i on, kao i toliki drugi, u ovdašnjem okruženju dodatno dobija na prazilučkoj koloritnosti… Belaj je, dakle, u tome što globalna novinska industrija „kao takva“ još nije uistinu smislila šta da radi i kako da se, na duži rok, bori s pošašću interneta, koji joj na hiljade raznih načina radi o glavi. Uglavnom se svi slažu da tu igračku ne vredi ignorisati, nego je treba nekako zauzdati i upregnuti na sopstvenu korist: tako danas više gotovo da i nema novina koje nemaju veb-sajt, a na njemu razne, blago nama, „dodatne sadržaje“, one koji sadržinski ili tehnički nisu pogodni za klasično, štampano izdanje. Ali se zato mogu do mile komodati po neizmernom i blaženo „demokratskom“ sajber-prostoru… Tako se, dakle, i svaki tekst pisan za novine, a dostupan na veb-sajtu, može jednim klikom „miša“ slobodno komentarisati, i tom izazovu će malo koje zazjavalo koje obožava da Ima Mišljenje odoleti… Obaška su tu i famozni veb-forumi, koji su registrovana okupljališta, vrvežni debatni klubovi tih zazjavala… Uostalom, ideologija „interaktivnosti“ je ta sveta mantra medijskog Novog Doba; Ameli Notomb je ubola u srce problema kada se se upravo njoj tako snažno i tako mračno podsmehnula u Sumpornoj kiselini.
Pa dobro, reći će neko, nije li sve to samo neka vrsta kompjuterizovane ekstenzije „pisama čitalaca“, jedne par exellence klasične forme koja postoji tako reći još od Gutenbergovih vremena? Ne, nije. Njena prava preteča – primetila je to i Danica P. – jesu nebulozna Mišljenja i Smatranja anonimnih gledalaca i slušalaca u kojekakvim radio i TV pričaonicama. Veb forumi i komentari su gigantski korak dalje u tom pravcu: oni su čak inaugurisali posve nov jezik i nov kodeks ponašanja, u kojem je pravilo – a ne tek izuzetak, kao u „klasičnoj“ štampi – da je „komentator“ savršeno nepoznat, anoniman, da umesto njegovog imena i drugih značajki „trodimenzionalnog“ identiteta imamo samo nick (nadimak), dočim o njemu ili njoj ne znamo ama baš ništa drugo. Ako, ne daj bože, umre, mogao bi ga legitimno naslediti neko ko nekim slučajem zna njegov password, a mi ne bismo imali pojma… Sve nevolje sa forumima i komentarima potiču odatle: kodifikovana anonimnost njegovih autora naprosto je neodoljiv lepak za psihopate i morone svih vrsta. Okej, ali zašto se takva iskakanja nekako ne „cenzurišu“? Tja, svi nešto kao pokušavaju u tom, moderirajućem pravcu, ali svi to rade vrlo bojažljivo i nedosledno, samo u krajnjoj nuždi, jer se manje-više svaka intervencija u veb-spejs tumači kao „cenzura“, a to je, jelte, diktatorska odlika tih mrskih „starih“ medija sa njihovim glupim urednicima i ostalim Reliktima Prošlosti, a mi smo ovde svoji na svome, živela sloboda…
Biću sasvim iskren: sto hiljada puta mi je milija i draža i najinfamnija javna ličnost, neko poput, štajaznam… Isidore Bjelice ili tako nekoga, čak i od najpametnijeg veb-komentatora, sve s njegovim usranim nickom. Jer kakva je da je, ona iza toga u šta veruje stoji svojim imenom, likom i (ne)delom. Defanzivna, a korporativizovana novinska industrija, zarad silnog straha od gubitka publike, pretvara autora u kombinaciju bakalina („mušterija je uvek u pravu“) i gladijatora. Danica Popović ne živi od pisanja, pa može lako da siđe s tog voza; nekome poput mene to je mnogo teže, čak nemoguće. Ali, možemo makar to da se ne pravimo da uživamo u svakodnevnom javnom silovanju iz mraka.
Komentari: Nebojša Krstić, Miloš Stanojević


Frustrirane budale na internetu nisu mogle da zaobiđu ni Viktora Mitića, dečaka od jedanaest godina koji hekla. To je vrli novi svet


Pred opozicijom je teška odluka. Izići na izbore i rizikovati još jedan poraz ili podržati studente u stvaranju referendumske atmosfere. Šta nam govore rezultati nedavnog glasanja u Mađarskoj


Ministar kulture Nikola Selaković nasred Skupštine poručuje opoziciji da može da ga “povuče za Generalštab”. To je ispod zdravog razuma, pristojnosti, a pre svega časti


Kako se na vatri podmetnute paljevine ocrtala mafijaška priroda vlasti? I zbog čega ne prestaje režimska odmazda nad Milomirom Jaćimovićem


Pobeda Tise Petera Mađara prevazilazi granice malene Mađarske. Ona se preliva i na susednu Srbiju kao noćna mora za Aleksandra Vučića i motivacija za sve one koji žele da mu vide leđa
Represija i dirigovana anarhija u Vučićevoj Srbiji
Koliko živ čovek može da podnese Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve