Foto: Nenad Mihajlović/Tanjug
Slušajući sinoć Vučića u Novom Sadu, čovek stiče utisak da je u Srbiju došao na traktoru obeznanjen od brige za porodicu. Ispada i da nije 1995. u Glini rekao da Krajina nikada neće biti Hrvatska, seo sa Šešeljem u kola i „zapalio“ za Beograd, a njegovim slušaocima kako bude
Aleksandar Vučić nije pozivao na rat prilikom obilježavanja pada Krajine. U Novom Sadu predsjednik Srbije je po tko zna koji put prao biografiju. Umjesto da ćuti i na koljenima traži oprost zbog uloge u devedesetim godinama prošlog stoljeća, izigrava čovjeka koji nosi sav srpski bol i štiti svoj narod gdje god da živi. Stvarnost, istina i činjenice sa ovim selfmarketingom nemaju dodirnih točaka.
Od 1995. stasala je čitava jedna generacija. Nakon što je proglasio kolektivnu amneziju na uzroke, tok i posljedice jugoslavenskih ratova, naprednjački režim sada kljuka javnost podgrijanom radikalskom retorikom iz 1991. Đukin tvit kako bi Srbija trebala krenuti u „dencifikaciju Balkana“ nije kiks. Riječ je o nepatvorenom izrazu svijesti koju godinama sistematski proizvodiVučić.
Srbi iz Like, Dalmacije, Banije i Korduna etnički su očišćeni u „Oluji“. To je istorijska činjenica. Ali kako su dospjeli u tu sitaciju? I tko ih je vodio? Vučić o tome ne govori, nema on ništa s tim. Naprotiv, ostavlja dojam nekoga tko je u Srbiju došao na traktoru i u prljavoj maskirnoj uniformi, obeznanjen od nespavanja i brige za porodicu. Ispada i da nije 1995. u Glini govorio kako Krajina nikada neće biti Hrvatska, sjeo sa Šešeljem u kola i „zapalio“ za Beograd, a njegovim slušaocima kako bude.
Zaista, što je Vučić radio u „Oluji“? Zna li itko? Govori o svemu i svačemu – i o stradanjima svoje porodice u Čipuljićima – ali ne i na tu temu.
No, ako ga toliko boli što izbjeglim Krajišnicima Slobodan Milošević nije dopustio da se zaustave u Beogradu, zbog čega je godinu i po kasnije ušao u njegovu vladu? I potom – za vrijeme NATO bombardovadonja – kako to da je veselo mahao ključevima stana dobijenog od države dok su izbjeglice o kojim govori pun patetične šmire tavorile u beznađu po kolektivnim smještajima? Njima je 1995. život eksplodirao u lice, a on se cinično peo stepenicama moći. Nikad nije zastao, samo je gazio.
Obilježavanje pada Krajine u režimskoj režiji zato nema nikakve veze sa kulturom sjećanja, ma što Vučić i njegovi trabanti govorili. Još manje pijetetom prema žrtvama. Ništa bolje nije ni u Hrvatskoj. Nalik na navijačko skandiranje, na sceni je podizanje tenzija zarad demagoškog pumpanja rejtinga: kao što se u Zagrebu hadezovci svakog ljeta vraćaju na Tuđmanovo bazično podešavanje, tako u Beogradu naprednjaci padaju u zagrljaj Šešelju.
Koliko, svjedoči Vučićevo izjednačavanje posjeta Jasenovcu sa odlaskom na more, te isčuđavanje Vučevića novosadskog nad 100 000 Srba koji ljetuju u Dalmaciji i Istri. Ovo otvara ozbiljno pitanje. Ako ti turisti iz Srbije ne daju ni pet para za srpske žrtve, kakvi li su tek Srbi koji i dalje žive u Hrvatskoj?
Inače, njihovih političkih predstavnika nije bilo u Novom Sadu. Radikali su ih već jednom branili, zar ne? A kako to završava, Srbi iz Hrvatske najbolje znaju.
Čitajte dnevne vesti, analize, komentare i intervjue na www.vreme.com
„Vlasti se sad hvale time što smo izgubili kao zemlja šest meseci sa tim preganjanjem sa Venecijanskom komisijom“, kaže nekadašnji šef Misije Srbije u EU Duško Lopandić
„Mi kao proevropska stranka i grupacija koja se koncentriše sada sa namerom da izađe na izbore, smatramo da neko kao Milo Lompar ne može da bude predsednik Srbije, uprkos onome - ili Srbija ili mafija“, ističe Marinika Tepić
„Uplašena konstantnim padom svog rejtinga, i uporednim rastom studentskog pokreta, vlast bi da proglasi studente za terorističku organizaciju i spreči njihovo učešće na izborima“, kaže redovni član SANU i profesor Hemijskog fakulteta Univerziteta u Beogradu Radomir Saičić
Primeri Crne Gore i Albanije pokazuju na koji način se komunicira u javnosti onda kada zemlja zaista želi da uđe u Evropsku uniju, kaže novinarka portala Savremena politika Sofija Popović
Jerg Heskens je podržavao projekat „Jadar“, čak i kada su pojedinci iz nemačke ambasade u Beogradu ukazivali na to da Nemačka ne bi trebalo da ga forsira zbog protivljenja građana, piše BIRN
Manje je važno šta će pisati u službenim beleškama sa saslušanja Aleksandra Radića. Mnogo je važnije šta će večeras prolaziti kroz glave hiljada ljudi koji su o „zvučnom topu" govorili, pisali, svedočili ili tražili pomoć. Ako je odgovor: „Bože, samo da ne dođu i po mene", onda je cilj postignut
Kako je priznavši ubistvo Aleksandra Nešovića, Saša Vuković Boske vratio pažnju javnosti na Veselina Milića? Šta još upada u oči u njegovom iskazu
Ubistvo Aleksandra Nešovića u restoranu „27“ pretvara se kriminalističku misteriju koju bi mogao da reši samo Herkul Poaro
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve
