Aleksandar Vučić nije pozivao na rat prilikom obilježavanja pada Krajine. U Novom Sadu predsjednik Srbije je po tko zna koji put prao biografiju. Umjesto da ćuti i na koljenima traži oprost zbog uloge u devedesetim godinama prošlog stoljeća, izigrava čovjeka koji nosi sav srpski bol i štiti svoj narod gdje god da živi. Stvarnost, istina i činjenice sa ovim selfmarketingom nemaju dodirnih točaka.
Od 1995. stasala je čitava jedna generacija. Nakon što je proglasio kolektivnu amneziju na uzroke, tok i posljedice jugoslavenskih ratova, naprednjački režim sada kljuka javnost podgrijanom radikalskom retorikom iz 1991. Đukin tvit kako bi Srbija trebala krenuti u „dencifikaciju Balkana“ nije kiks. Riječ je o nepatvorenom izrazu svijesti koju godinama sistematski proizvodiVučić.
Srbi iz Like, Dalmacije, Banije i Korduna etnički su očišćeni u „Oluji“. To je istorijska činjenica. Ali kako su dospjeli u tu sitaciju? I tko ih je vodio? Vučić o tome ne govori, nema on ništa s tim. Naprotiv, ostavlja dojam nekoga tko je u Srbiju došao na traktoru i u prljavoj maskirnoj uniformi, obeznanjen od nespavanja i brige za porodicu. Ispada i da nije 1995. u Glini govorio kako Krajina nikada neće biti Hrvatska, sjeo sa Šešeljem u kola i „zapalio“ za Beograd, a njegovim slušaocima kako bude.
Zaista, što je Vučić radio u „Oluji“? Zna li itko? Govori o svemu i svačemu – i o stradanjima svoje porodice u Čipuljićima – ali ne i na tu temu.
No, ako ga toliko boli što izbjeglim Krajišnicima Slobodan Milošević nije dopustio da se zaustave u Beogradu, zbog čega je godinu i po kasnije ušao u njegovu vladu? I potom – za vrijeme NATO bombardovadonja – kako to da je veselo mahao ključevima stana dobijenog od države dok su izbjeglice o kojim govori pun patetične šmire tavorile u beznađu po kolektivnim smještajima? Njima je 1995. život eksplodirao u lice, a on se cinično peo stepenicama moći. Nikad nije zastao, samo je gazio.
Obilježavanje pada Krajine u režimskoj režiji zato nema nikakve veze sa kulturom sjećanja, ma što Vučić i njegovi trabanti govorili. Još manje pijetetom prema žrtvama. Ništa bolje nije ni u Hrvatskoj. Nalik na navijačko skandiranje, na sceni je podizanje tenzija zarad demagoškog pumpanja rejtinga: kao što se u Zagrebu hadezovci svakog ljeta vraćaju na Tuđmanovo bazično podešavanje, tako u Beogradu naprednjaci padaju u zagrljaj Šešelju.
Koliko, svjedoči Vučićevo izjednačavanje posjeta Jasenovcu sa odlaskom na more, te isčuđavanje Vučevića novosadskog nad 100 000 Srba koji ljetuju u Dalmaciji i Istri. Ovo otvara ozbiljno pitanje. Ako ti turisti iz Srbije ne daju ni pet para za srpske žrtve, kakvi li su tek Srbi koji i dalje žive u Hrvatskoj?
Inače, njihovih političkih predstavnika nije bilo u Novom Sadu. Radikali su ih već jednom branili, zar ne? A kako to završava, Srbi iz Hrvatske najbolje znaju.
Čitajte dnevne vesti, analize, komentare i intervjue na www.vreme.com
English
Deutsch
Русский
Српски језик