Naprednjačka 1948.

Ni Titovo “ne” Moskvi 1948. nije došlo preko noći. Naprotiv, poduže se krčkalo, komunisti iz Jugoslavije pokušavali su neko vrijeme uvjeriti Staljina da je u zabludi i krivo informiran, dokazati svoju pravovjernost… Nije pomoglo, raskid je bio neminovan.

Nešto slično vrijedi i za Aleksandra Vučića. Iako i dalje govori o tradicionalnim vezama i bratstvu srpskog i ruskog naroda, glasanja Srbije u Ujedinjenim nacijama ukazuju na sve veću distancu spram Putina. Razgovor dvojice predsjednika poslije izbora, ništa nije promijenio. U politici, kao i u životu, određene postupke diktira viša sila.

Raskid Tita i drugova sa Sovjetskim Savezom posljedica je njihovog otpora dominaciji Moskve. Vučićeva situacija sasvim je drugačija: nema on što prigovoriti Putinu i Šojguu bez obzira na Marijupolj i Ukrajinu cijelu, ali ga Brisel i Vašington žestoko pritišću da im zahvali na družbi. Goli otok svjedoči da ovaj tip zaokreta nije bio jednostavan 1948, a neće biti ni danas.

Mada je na vlast došao uz podršku Zapada, Vučić je moć cementirao na bazi lekcija iz Putinove visoke škole vlasti. Na drugoj strani, držao se maksimalne kooperativnosti u vezi s važnim evropskim problemima poput izbjegličke krize 2015. Tako mu je i prolazila putinofilska propaganda kojom je učvršćivao svoj kult ličnosti – na Zapadu je tretirana kao neželjena nuspojava koja ne mijenja mnogo na stvari. Da li je u Mađarskoj, članici Evropske unije, možda bolje?

A onda se 24. februara sve promijenilo. Pitanje glasi – kuda sad?

Činjenica je da bez Vučića i SNS a danas nije moguće sastaviti nikakvu vladu u Srbiji. No, postoji problem. Na prethodnim izborima dio naprednjačkog biračkog tijela glasao je za Socijalističku partiju Srbije, ali i stranke desnice. Mogu Vučić i ekipa biti ljuti na Ivicu Dačića koliko god žele, ali on u kampanji nije radio ništa što naprednjaci prethodno nisu. Naprotiv, bio je vrlo prjamoljinjejši. Držeći se zubima i noktima za vlast, Dačić bi otpjevao i My Way sve u obradi Sex Pistolsa samo da ostane u vladi.

Ali, to mu slabo pomaže. Ako Dačić s punim pravom upita Vučića kakva je razlika između njega i Vulina ili Đuke, najgore što može čuti jeste istinit odgovor – nikakva. Pored toga i sva pojačanja SNS a koja nemaju radikalsku prošlost i čiji je zadatak bio da koliko-toliko upristoje naprednjake, vrlo brzo bi dokazivanjem lojalnosti partiji zauzela poziciju između Marka Atlagića i Marjana Rističevića. Dovoljno je da čovjek pogleda što je i kako govorila Ana Brnabić na početku političke karijere i danas, pa da mu sve bude jasno. Drugim riječima – da bi nabacio malo evropskog kreča na svoju stranku, Vučiću treba agresivno-pasivna rijaliti dramatizacija. Dačić je ovdje nacrtan za glavnog antagonistu, nekoga koga može isturiti ispred sebe sa nacrtnim slovom Z na leđima kako bi izveo proevropsku maskirovku svoje stranke.

I to još nije sve. Pošto Srbija nije ni moćna ni važna država, pritisak neće mnogo splasnuti ukoliko samo nastavi glasati u Ujedinjenim nacijama protiv Rusije i, na kraju, uvede joj sankcije. Vučićevo oklijevanje, zatezanje i trgovanje na tom planu evidentirano je i zapamćeno. Svoj otklon od Putina moraće i pokazati u unutrašnjoj politici; pojam liberalna demokracija u svjetlu požara u Ukrajini dobio je novo značenje.

Tako se stiže i do pat pozicije nakon beogradskih izbora. Vučić lako može sastaviti gradsku vladu, ali onda bi ispalo da je sa sve SPS om nagradio partije rusofilske desnice. One su, uostalom, svoj mlitavi istup sa građanskom opozicijom uglavnom vidjele kao dizanje vlastite cijene u očima SNS a. Ponavljanje izbora zato je praktično jedino rješenje. Ako netko vjeruje da će upravni sudovi dovesti do dramatičnog osporavanja rezultata u Beogradu, taj nije posljednjih deset godina živio u Srbiji.

Da je možda moguće iskoristiti iznuđeni Vučićev zaokret ka Zapadu, prvi je od aktivnih političara shvatio Dragan Đilas, moguće i uslijed razočaravajućih rezultata na izborima. Privremeni organ u Beogradu sa zadatkom da organizira ponovljeno glasanje, izveo bi građansku opoziciju iz zabrana u kojem je režim drži poput političkog krila kakve terorističke organizacije. Ovdje ne treba očekivati previše: buduća kampanja sigurno neće biti nalik na one u Parizu ili Berlinu, ali bi izborni uvjeti više mogli ličiti na Budimpeštu 2019. nego na Moskvu 2022. A u tom kontekstu opozicija stiče priliku da proširi svoju glasačku bazu, iz izbornog ciklusa u ciklus limitiranu na nekih 25 posto glasačkog tijela.

Kad je tekst započet istorijskom analogijom, red ga je i završiti na isti način. Kao što su Milovanu Đilasu 1954. sudili drugovi iz Partije kada je tražio da se otklon od staljinizma ne pravi njegovim šminkanjem, tako i Draganu Đilasu sada sude drugovi iz opozicije zbog susreta sa Vučićem. Naravno, posljedice ni izdaleka nisu slične, ali je u oba slučaja riječ o otporu prema izlasku iz zone političkog komfora. Za Tita je to bila neograničena moć partije, a za aktualnu građansku opoziciju djelovanje u balonu istomišljenika, plus sigurica u vidu osvojenih poslaničkih mandata.

Možda se zbog navedenog obojica Đilasa, onda i sada, nisu savjetovala sa drugovima. Ali ako je Milovan svoj istup platio slobodom, treba li i Dragan krajem političke karijere? Od naknadne pameti drugova, koristi nema.