Napad na Miloša Pavlovića, frontmena šatorske favele pred Skupštinom, režimskog „studenta za uzor“, još jednom pokazuje da biti ćaci dolazi sa cenom.
Snimci na mrežama prikazuju gurkanje i gađanje limenkama, izvesno je bilo bolno. Metež se odigrao negde kod Studenjaka, u zlo doba u kojem i inače u Beogradu niko nikom nema šta pametno da kaže.
Kakva je cena? Ćaci naprosto ne može mirno da hoda gradom. Kao što lokalni naprednjački satrapi dobijaju jaja u glavu, a pešadija na partijskim štandovima trpi opsade.
„Prava“ i „pogrešna“ strana
Tome je tako iz dva razloga. Prvo, režim Aleksandra Vučića odavno je nametnuo neformalnu cenu na bilo kakvo učešće u javnom životu.
Ako si na „pravoj“ strani, slede nameštenja, sinekure, pravo prve bračne noći nad tenderom. Barem par hiljadarki za noć u Ćacilendu.
Ako si na „pogrešnoj“ strani, sledi makar tabloidni topli zec ili šikana, otkaz, ostavljanje bez plate, ponekad batine.
To nije normalno, ali takvu je državu i javnost hteo režim, računajući da mu koristi kopanje jarka posred društva. A da, ako preko jarka nema mostova, sa vlasti nikad neće morati da siđu.
Što nas vodi drugom razlogu – pobunjeni studenti i narod su rešili da primene sopstveni kriterijum šta je „prava“, a šta „pogrešna“ strana.
Fudbalski rečeno, presing se sada igra na protivničkoj polovini. Narodski rečeno, batina ima dva kraja. A živci su se istanjili.
Od svega cirkus
Miloš Pavlović je banalna pojava za jednokratnu upotrebu. Već iznošen i izgustiran, uskoro bi mogao biti i zaboravljen.
Možda nije primetio da njegov šef i ostala svita ne šetaju slobodno gradom. Voze se u limuzinama, imaju gorile, idu samo na režirane događaje i mesta zabranjena za običan svet. I to je cena ovakve vlasti.
Pavlović je pak ostavljen kao meta za limenke. Kao što su neki lokalni satrapi prepušteni jajima.
Mladi student iz Doboja i dalje je u ulozi. Nekome je telefonirao pa ga je u sitne sate u Urgentnom centru dočekao lično ministar Zlatibor Lončar, odenut u plavo kao da je izašao iz operacione sale. Dočekale su ga i četiri kamere režimskih tabloida.
To opet vrišti nepravdom, jer ministar Lončar nije hitao da dočeka studentkinje koje su gazili automobili ili kojima su batinaši SNS-a lomili vilice.
Režim i dalje ne vidi da batina ima dva kraja i od svega pravi medijski cirkus. Za njih je ulog previsok da bi popustili. Ali, moglo bi biti da nižerangirani ćaciji shvate kolika je cena pa da se uzmu u pamet.
Kako god, Srbija se umiriti ne može. A tamo gde je nasilje standard, ono kad-tad postane opšte i neko uvek izvuče deblji kraj.