Ljudi moji, je li to moguće: Navijači kao uzor za društvo

Da bih pisao o Partizanu, moram nešto reći i o sebi – ljudi, ja sam zvezdaš. Međutim, postoje trenuci – istina, vrlo rijetki – kada blijedi i cveno-bijelo i crno-bijelo. Jedan od tih momenata upravo se odigrava, a Dragan Bjelogrlić ga u novom broju „Vremena“ s punim pravom naziva „Duh Prtiznove Arene“. Čitalac zna: u pitanju je nezapamćena posjećenost i još fascinantnija atmosfera prilikom utakmica ovog tima u Evroligi.

Naravno, ništa se od toga ne bi desilo bez Željka Obradovića i ekipe, ali prave heroje čini publika. Ukratko: u Areni se pjeva, urla i navija, ali nema tučnjava, rasizma, šovinističkog vrijeđana i sličnih sranja, toliko karakterističnih za domaći sport. Naime, Srbija kroz te utakmice djeluje kao normalna zemlja koja posjeduje nešto što je čini evropskim fenomenom.

Zar je to doista važno? Negdje ne bi bilo, ali ovdje jeste. Naprosto, Srbija je država gdje stasaju generacije koje nikada nisu vidjele pristojnu političku debatu na nacionalnim frekvencijama, niti vijesti, a da ne počnu sa „Predsjednik republike Aleksandar Vučić danas je (dopisati po volji)…“

Isto tako, za nosioce vlasti ne postoji odgovornost. Aktualni primjer pruža gradonačelnik Beograda. Mada je njegov šef kabineta Nenad Milanović snimljen kako nudi namještanje tendera predstavnicima turske kompanije Kentkart, Aleksandar Šapić se poput aktera tolikih režimskih svinjarija mrtav ‘ladan obraća javnosti sa dvije čuvene Vučićeve riječi – „pa šta?“

A zašto i ne bi? Društvo je već deceniju i kusur ogrezlo u bahatosti, ličnim uvredema, etiketiranju, hiperemotivnoj rijaliti retorici, agresiji, difamacijama i vulgarnom nasilju sa pozicija moći. Tako je svuda od vrha države do tezge na pijaci. Ma koliko znao da ništa iz ovog i prethodnog pasusa nije normalno, narod je odavno oguglao i svikao na ovu vrstu realnosti.

Vraćam se zato na Partizan. Ne vjerujem u pomirenje cigana i grobara, partizana i četnika, ljevice i desnice, te u slične šuplje parole – takvo „nacionalno jedinstvo“, uči istorija, uvijek je i svagdje put u pakao. No, ono u što vjerujem jeste da Srbija sa svim svojim razlikama može postati normalna i demokratska evropska država. Zbog toga me slabo zanima što će Obradović i ekipa uraditi u Evroligi u odnosu na mogućnost širenja Bjelogrlićevog dobrog duha i van Arene. Normalnost negdje mora početi, pa makar i na tribinama.