Što se moglo naučiti iz takmičenja u nabacivanju blatom između Dijane Hrkalović i Nebojše Stefanovića uz sasluživanje Vladimira Đukanovića Đuke?
Prvo i osnovno – ništa zakon, ništa Ustav, najsnažniji dokaz nevinosti je na rijaliti način iskazan i tabloidno izmjeren stupanj ljubavi prema Aleksandru Vučiću i njegovoj porodici. U tom pravcu, nema toga što je ovdje previše ljigavo ili jadno.
Iz prvog slijedi drugo. Ono jasno kaže: policija je skup zakrvljenih interesnih klanova – dijelom politički servis, a dijelom nezavisni centar moći. Borba protiv kriminala i korupcije, čista je nus pojava.
Treće je sinteza prethodnog. Kako je u policiji, tako je i u ostalim državnim strukturama. Ako netko sumnja, neka pogleda način upravljanja EPS-om do njegovog sloma: ničiji CV tu nije mogao pretegnuti nad zaljubljenošću Milorada Grčića i sličnih kadrova u Vučića i porodicu.
Zato je sasvim normalno i da je predsjednik Srbije jedini nosilac vlasti u državi koji nije u v.d. statusu tri mjeseca od održanih izbora. Jer – iskreno – niko ništa i ne očekuje od buduće Vlade. A i kako bi? Može li se eventualni novi ministar unutrašnjih poslova razlikovati od Aleksandra Vulina? Ili ambasador u Vašingtonu od Marka Đurića? Smije li itko staviti ruku u vatru da Goran Vesić neće osvanuti kao ministar za kapitalne investicije, Siniša Mali postati premijer, a Tomislav Momirović fasovati ministarstvo financija?
Sve i da hoće, Vučić ne može računati ni na koga osim na zaljubljenike u svoj lik i djelo. Razlog je jednostavan: za stručan i kompetentan svijet nema mjesta u naprednjačkom feudalizmu i, obrnuto – tamo gdje su na cijeni znanje i pošten rad, režimske vedete nemaju što tražiti.
Grmljavina topova iz Severodonjecka ne čuju se u Srbiji. Međutim, eksplozija tih granata imaju svoje posljedice i tek će ih biti. Svjestan ozbiljnosti krize je i sam Vučić – kad se ne razbacuje demagoškim i proturiječnim obećanjima, zapada u poslovičnu paniku. Zaista, s kim će se nositi sa izazovima koje nosi predstojeća zima i period poslije nje? Kakvi su to kadrovi i što znaju?
Dugogodišnje iskustvo pokazuje da imaju samo dvije kvalifikicije. Prava je metenisanje pred Vučićem na sjeverokorejski način, a druga iskorištavanje tog javnog samoponižavanja za krajnje privatne i vrlo opipljive interese. Treće ne postoji.
Pravo pitanje zato nije čega se građani Srbije plaše u budućnosti, već koliko ih je strah od onih koji će ih voditi na isti način kao i do sada.
Čitajte dnevne vesti, analize, komentare i intervjue na www.vreme.com
