Kada je Nebojša Stefanović izjavio da je sve bilo po propisima sa ukrajinskim avionom koji je iz Niša poletio pun vojne opreme iz Srbije i pao u Grčkoj, sumnja da je zaista tako postaje sasvim opravdana. Naime, uloga ministra obrane i njegove porodice u aferi Krušik – više nego unosnom čerupanju namjenske industrije – nikad nije dobila zakonski epilog.
Zato još veći oprez nalaže pozivanje Aleksandra Vučića na Stefanovića kao kredibilnog izvora po pitanju tovara palog „antonova“. On je baš u okruženja predsjednika Srbije na tapetu da stoji iza prisluškivanja šefa države, veza sa bandom Veljka Belivuka, „pakovanja“ slučaja Jovanjica Andreju Vučiću… Narodski rečeno, Stefanović će reći sve što treba, a zlu ne trebalo – idealan je čovjek da se na njega svali svaka brljotina.
Paralelno, tužioci kriminaliziraju inspektora Slobodana Milekovića zbog optužbe Dijana Hrkalović. Nikako da guknu povodom Vulinovih tvrdnji da im je policija predala materijale o prisluškivanju Vučića. Zašto se u ovom drugom slučaju ne znaju imena osumnjičenih, niti da li su saslušani u Tužilaštvu? Da li je moguće da riječi Dijane Hrkalović imaju veću težinu od onih ministra unutrašnjih poslova? Zapravo, vjeruje li itko da „afera prisluškivanja“ nema duplo dno i da će ikada biti rasvijetljena na odgovarajući način?
Tako se stiže i do prebijanja demonstranata u Novom Sadu. Da čitava Srbija nije gledala naprednjačke paravojne formacije kako mlate građane u Šapcu i Beogradu prošle i pretprošle godine, možda bi mogla povjerovati policijskim saopćenima. Ovako se čovjek morati praviti blesav za sve pare poricanjem da je državni monopol sile prigrabila vladajuća partija.
Sličnih primjera je bezbroj. Samim tim, nikog ne treba čuditi konstatacija profesora Aleksandra Baucala u „Vremenu“ da od svih zemlja u Evropi građani Srbije imaju najmanje povjerenja u institucije, političare i, što je posebno porazno, svoje sugrađane. Razlog je prost: između istine i izazova, većina je izabrala ovo drugo. Ili, drugim riječima – snalaženje na svaki mogući način.
Ako zakoni i društvene norme ne vrijede za one koji bi ih trebali provoditi, zbog čega moraju važiti za bilo koga drugog; ako su poltronstvo, laž i licemjerje put ka uspjehu u životu, zašto biti gubitnik; ako ljudi poput Slobodana Milenkovića ili Aleksandra Obradovića – uzbunjivača iz Krušika – izvlače deblji kraj, čemu poštenje i moral?
Tako je, a tako će i ostati dok velikoj većini ne dogori do nokata. Samo, za mnogo šta biće prekasno.
Čitajte dnevne vesti, analize, komentare i intervjue na www.vreme.com
