Foto: Vesna Lalić United media
Reč je o onome šta smo bili, šta jesmo i šta smo mogli biti; reč je o najvećem modernizatorskom i reformskom poduhvatu u zemlji od Drugog svetskog rata; reč je – pre svega – o čoveku koji je iza tog procesa posvećeno stajao i zbog njega izgubio život
Teško je govoriti o filmu na kojem ste radili nakon što je prikazan, a gotovo nemoguće kada ga publika još nije vidjela. Dugo smo se nosili sa temom. Problem nije bio u materijalu, već u njegovom izboru.
Naime, Zoran Đinđić nije se slučajno zatekao u istoriji – on je istoriju stvarao. Peti oktobar 2000. nezamisliv je bez njega. Niko ne može reći koliko bi još jedan pogubni režim potrajao, kakve posljedice po zemlju izazvao uključujući – sasvim moguće – i građanski rat. Za izostanak krvoprolića zahvalnost Đinđiću duguju svi građani Srbije – kako oni što rušili vlast Slobodana Miloševića, tako i ovi koji su je branili. Jednim i drugima, život je od tog trenutka krenuo na bolje.
Ali da bi mu Peti oktobar postao o životno djelo, Đinđić je politički morao sazreti devedesetih godina prošlog stoljeća. Nije to bio linearan put. Iz grešaka, sumnjivih procjena, iznevjerenih nada, političkih sukoba i izdaja, Đinđić je stalno učio, širio iskustva i vidike, mijenjao sebe i javno mnijenje. A ipak, konstanta je bila jasna: neusporediva radna etika u ostvarivanju vizije Srbije kao moderne i demokratske evropske zemlje.
Ma koliko istine bile neugodne, Đinđić se suočavao s njima, nazivajući stvari i pojave pravim imenom. Demagogija i jeftina popularnost bili su mu strani. Zbog toga je uvijek predstavljao jasnu i nesumnjivu alternativu Miloševiću i ostalim mračnjacima, antidemokratama, demagozima… Cijena takvog života i rada bila je ogromna. Demoniziran, progonjen, stalno noseći glavu u torbi, Đinđić je jedva pretekao do Petog oktobra da bi ga metak, ispaljen još 1991. iz samog srca tame Miloševićevog režima, stigao 12. marta 2002.
Na čelu vlade Srbije proveo je svega dvije godine i mjesec i po dana. Malo je premijera stupilo na dužnost u težoj situaciji: na jednoj strani zemlja na koljenima sa užasnim bremenom Miloševićevog nasljeđa, a na drugoj – ogromna očekivanja građana osakaćenih životom u deceniji krvi, bijede i bezumlja.
Od dinamike te dvije godine i danas zastaje dah. Suočen sa kolapsom ekonomije i posljedicama ratova, svemoćnom mafijom i uništenim institucijama, korumpiranim službama bezbjednosti i oružanim pobunama, političkim podmetanjima i miniranjima, Đinđić je vratio zemlju u međunarodnu zajednicu, pokrenuo dalekosežne privredne i demokratske reforme, izveo Srbiju na evropski put i uradio još mnogo toga bez čega su ova država i društvo postali nezamislivi.
Današnja Srbija svakako nije ona iz vizije Zorana Đinđića. Ipak, ta vizija ostaje kamen temeljac njenog razvoja i budućnosti. Niko i ništa to ne mogu promijeniti. Naš film zato se i zove „Đinđić – priča o Srbiji“. Riječ je o onome što smo bili, što jesmo i što bi mogli biti; riječ je o najvećem modernizatorskom i reformskom poduhvatu u zemlji od Drugog svjetskog rata; riječ je – prije svega – o čovjeku koji je iza toga procesa posvećeno stajao i zbog njega izgubio život.
Na kraju, izuzetna nam je čast da se u našoj ekipi nalazi i Dragan Bjelogrlić. Ne možemo dovoljno naglasiti koliko su nam podršku predstavljali njegovo iskustvo, nesebična pomoć, savjeti i profesionalizam.
Čitajte dnevne vesti, analize, komentare i intervjue na www.vreme.com
„Vlasti se sad hvale time što smo izgubili kao zemlja šest meseci sa tim preganjanjem sa Venecijanskom komisijom“, kaže nekadašnji šef Misije Srbije u EU Duško Lopandić
„Mi kao proevropska stranka i grupacija koja se koncentriše sada sa namerom da izađe na izbore, smatramo da neko kao Milo Lompar ne može da bude predsednik Srbije, uprkos onome - ili Srbija ili mafija“, ističe Marinika Tepić
„Uplašena konstantnim padom svog rejtinga, i uporednim rastom studentskog pokreta, vlast bi da proglasi studente za terorističku organizaciju i spreči njihovo učešće na izborima“, kaže redovni član SANU i profesor Hemijskog fakulteta Univerziteta u Beogradu Radomir Saičić
Primeri Crne Gore i Albanije pokazuju na koji način se komunicira u javnosti onda kada zemlja zaista želi da uđe u Evropsku uniju, kaže novinarka portala Savremena politika Sofija Popović
Jerg Heskens je podržavao projekat „Jadar“, čak i kada su pojedinci iz nemačke ambasade u Beogradu ukazivali na to da Nemačka ne bi trebalo da ga forsira zbog protivljenja građana, piše BIRN
Manje je važno šta će pisati u službenim beleškama sa saslušanja Aleksandra Radića. Mnogo je važnije šta će večeras prolaziti kroz glave hiljada ljudi koji su o „zvučnom topu" govorili, pisali, svedočili ili tražili pomoć. Ako je odgovor: „Bože, samo da ne dođu i po mene", onda je cilj postignut
Kako je priznavši ubistvo Aleksandra Nešovića, Saša Vuković Boske vratio pažnju javnosti na Veselina Milića? Šta još upada u oči u njegovom iskazu
Ubistvo Aleksandra Nešovića u restoranu „27“ pretvara se kriminalističku misteriju koju bi mogao da reši samo Herkul Poaro
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve
