

Pregled nedelje
Šta je osvetlio plamen Jaćimovićevog autobusa
Kako se na vatri podmetnute paljevine ocrtala mafijaška priroda vlasti? I zbog čega ne prestaje režimska odmazda nad Milomirom Jaćimovićem


Vladimir Đukanović je javno poželeo svojim sugrađanima da im se u Hrvatskoj dogodi baš sve ono što im srdačno žele najekstremniji hrvatski šovinisti i fašisti. Slučajno preklapanje interesa? Ma jok, izbor po srodnosti
Vidite, da vam kažem, mene ne morate ubeđivati, ja najbolje znam koliko su okrutni i bešćutni ti Hrvati: još kao maloletno Srpče, najmanje dva puta sam bio organizovano odvođen u Jasenovac. Doduše, oba puta sam bio brzo pušten i vraćen kući.
Okej, lako ću priznati da u ovoj šali nije teško pronaći elemente lošeg ukusa, ali hajde da vidimo o čemu se tačno radi. Istina jeste da sam bio u Jasenovcu, ne znam više da li dva ili tri puta, kao đak zatečen i zatočen u Socijalističkoj republici Hrvatskoj. Potrpali bi nas u autobuse sve đuture, male Hrvate, Srbe i pripadnike ostalih dičnih naroda i narodnosti, i odveli nas u temeljni konc-logor kanibalskog i genocidnog ustaškog režima, da nam pokažu šta su ovi, dakle ustaše, činili nedužnim ljudima. Jesu li nam tom prilikom govorili da je tamo ubijeno sedamdeset ili sedamsto hiljada ljudi, ne pamtim, a ne verujem da pamti ni bilo ko od mojih tadašnjih saputnika i sapatnika: smisao istorijske lekcije nije bio ni u broju ni u „nacionalnoj strukturi“ žrtava (što, da se razumemo, ne znači da je bilo ko prećutkivao da je daleko najviše bilo Srba), nego u monstruoznosti: 1. „razloga“ zbog kojih su nedužni ljudi zatočeni i u ubijeni; 2. sredstava kojima je to činjeno.
Zašto se ovoga spominjem sada i ovde? Zato što želim bar nepretencioznim ličnim prisećanjem da posvedočim o potpunoj šupljosti narativa kako smo za vreme socijalizma i Jugoslavije svugde, a naročito u Hrvatskoj, bili gurani u posvemašnji zaborav Jasenovca i u neznanje o prirodi ustaškog režima, a sve tobože u ime „bratstva i jedinstva“. Taj je narativ brutalno i besramno revizionistički, isto onako kako je revizionistički onaj koji dominira desničarskim diskursom u današnjoj Hrvatskoj, a koji se pravi lud oko prave prirode jasenovačkog logora, ili oko toga ko su bile njegove žrtve, i iz kojeg „razloga“ su se našle i, najčešće, skončale na tom mučilištu i gubilištu kraj Save.
E sad, isto onako kako časna osoba neće sebi dozvoliti da se upeca na bilo koji od ta dva suprotstavljena, a suštinski komplementarna narativa, koji se razlikuju samo po „plemenskom“ predznaku i po tome da li radije bivaju ispisivani na ćirilici ili latinici, tako se časna osoba neće dati navući ni na trakavicu o Oluji u njenom jubilarnom, 25. izdanju, pri čemu će jedni masno lagati o ‘91. a drugi o ‘95. A kako ćete prepoznati one koji su jednoj ili drugoj masnoj laži skloni? Predlažem sledeći, krajnje jednostavan, a garantovano efikasan misaoni opit. Suočite ih, recimo, sa ovom rečenicom: „Nisu Srbi sami od sebe ili nekom magijom nestali sa širokog područja Krajine, Like, Dalmatinske zagore, Banije, Korduna, Slavonije etc., nego ih je odatle proterala vojno-policijska sila sa središtem u Zagrebu, a isto tako nisu ni Hrvati sami od sebe nestali sa tih istih područja četiri godine ranije, nego ih je odatle proterala vojno-policijska sila sa središtem u Beogradu.“ Ko ima problem bilo s prvim ili drugim delom ove rečenice, taj je naš čova, uvek veseo da bude deo problema, a ne deo rešenja. Uostalom, za njega problema ionako nema: sasvim mu odgovara svet u kojem su tzv. Srbi i tzv. Hrvati, ovde dati kao kvazisupstancijalne moralne kategorije, trajno okrenuti leđima jedni od drugih, ukopani u svoje autoviktimizacijske narative, i trajno se ne slušaju, iako savršeno razumeju baš svaku reč onoga što bi onaj drugi imao da kaže.
E sad, kakve sve ovo veze ima s tzv. Vladimirom Đukanovićem, zvanim Đuka? Ono jeste, kad pogledaš, u principu nikada ništa nema nikakve veze s Vladimirom Đukanovićem; baš zato se ljudi njegovog kova nazivaju bezveznjaci. Ali, kako smo mi ovde (a i oni tamo) dovoljno nepromišljeni – da se najblaže izrazim – da i takvima podarimo izvestan društveni uticaj i društvenu moć, odjednom, i protivno svakoj prirodi i svakom društvu, nije svejedno čak ni šta navodni Vladimir Đukanović ima da kaže o nečemu. Recimo, o Srbima i Hrvatima, ili u ovom slučaju, o građanima Srbije, naročito Srbima, koji letuju u toj „ustaškoj“ Hrvatskoj. Pa je tako s razlogom u javnosti primećeno da je tobožnji Đuka javno poželeo svojim sugrađanima da im se u Hrvatskoj dogodi baš sve ono što im srdačno žele – a neki među njima i praktično upriličuju – oni s druge, da ne rečem „partnerske“ strane, dakle, najekstremniji hrvatski šovinisti i fašisti. Slučajno preklapanje interesa? Ma jok, izbor po srodnosti, da izvini Gete. Naposletku, ne sarađuje ta ekipa po prvi put u istoriji; kamo sreće da ih jednom opet vidimo kako zajedno hvataju maglu preko usnulih štajerskih sela…
Svim navedenim i nenavedenim srodnostima dveju „paradigmi“ uprkos, ove godine kao da je u Hrvatskoj nešto počelo da se pomera nabolje, što nipošto nije bez povezanosti s činjenicom da je tamošnja tvrdokorna desnica najzad izolovana od pristupa vlasti, a valjda će, posledično, ubrzo biti izolovana i od mejnstrim medija, obrazovnog sistema etc. Jednostavno rečeno, vodeće hrvatske Đuke kao da se polako sele ili u opoziciju ili na marginu blisku javnoj nevidljivosti. Pa zašto onda srpskom Đuki i njegovim nadređenima i dalje ide tako dobro? Eh, zašto… Tri ovakva teksta ne bi bila dovoljna da nabroje razloge, ali možda je najvažniji ili barem najpoučniji ovaj: Hrvatska se nekuda ipak pomerila od ‘95, barem u Evropsku uniju ako ništa drugo, a šta je sa Srbijom? Ona kao da se u ‘95 (i ‘99 i ‘91 i ‘92) vratila, i utaborila se tamo, s patetičnom tvrdoglavošću gubitnika. Đuke znaju zašto: zato što im je to em u prirodi, em u interesu. Ali šta je (s) nama ostalima, jbt?


Kako se na vatri podmetnute paljevine ocrtala mafijaška priroda vlasti? I zbog čega ne prestaje režimska odmazda nad Milomirom Jaćimovićem


Pobeda Tise Petera Mađara prevazilazi granice malene Mađarske. Ona se preliva i na susednu Srbiju kao noćna mora za Aleksandra Vučića i motivacija za sve one koji žele da mu vide leđa


Raspiše li Vučić izbore za leto, studentski pokret i zborovi moraju biti spremni. Iskustva stečena u Kuli, Sevojnu ili Aranđelovcu su dragocena, ali ne i dovoljna. Današnji mali propusti, već sutra mogu biti fatalni. U pitanju je budućnost Srbije


Upisivanje Brenta Sadlera kao direktora medija Junajted grupe je pretposlednji korak u puzajućem davljenju kritičkih medija. Vlast to neće spasiti, ali je barem publika dobila važnu lekciju


Zašto režim nastoji da razvali Univerzitet u Beogradu? Koga i čega se boji? I kakve veze s tim ima poziv na politički dijalog?
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve