

Pregled nedelje
Šta je osvetlio plamen Jaćimovićevog autobusa
Kako se na vatri podmetnute paljevine ocrtala mafijaška priroda vlasti? I zbog čega ne prestaje režimska odmazda nad Milomirom Jaćimovićem


Da sam juče umro, što bi od novinara mog uzrasta bilo još kako pristojno, ne bih znao u čemu se naš najveći sin truckao po bosanskoj vrleti
1959.
– Šta mislite, je l’ Tito prima platu?
– Prima, i to najveću, sto miliona mesečno!
– Ne prima ništa!
– Kako ništa?!
– Tako lepo, šta će mu plata kad je sve njegovo!
1964.
– Je l’ Tito ima vozačku dozvolu?
– Ima sve kategorije!
– Da vozi ume sigurno, a da l’ ima položeno…
– Koji bi milicajac bio lud da zaustavi Tita i da ga pita za dozvolu…
– Tito bi umro od smeha…
– Milicajac bi pao u nesvest kad bi video koga je zaustavio…
– Tito bi ga udario prekočiju da ga osvesti…
1964. (posle podne)
– Je l’ ima Tito legitimaciju?
– Ima! Veću od obične, korice joj pozlaćene, a slika od bronze…
– Da, pa da mu odvali džep! Mala je, kao marka za pisma. Stoji u sefu, zajedno sa lupom koja uvećava petsto puta!
– Uh, petsto puta! Oko bi mu bilo kao lubenica!
1969.
– Da vas čujem, koliko Tito ima pušaka?
– Hiljadu dvesta trideset četiri!
– Samo jednu, M-48! Svaki dan mu predsednici drugih država poklone osam-devet pušaka, on ode u Karađorđevo i svakom puškom ubije po jednog medveda, pogleda gde je kojeg smrtno ranio i kaže oružaru: ova nosi malo udesno, ova ulevo, opravite to i da se za moj rođendan to ispoklanja najboljim članovima lovačkih društava…
1969. (drugo polugodište)
– Je l’ Tito nekad promašio?
– Očigledno nije! Tito priđe medvedu na tri koraka, divljoj svinji na dva, srndaću nasloni cev na plećku i strelja ga žmurećki…
– Overi ga, kao komandir kad streljački vod završi svoje…
– Čeličnosivim pogledom prikuje srndaća za krajolik i srndać stoji…
– Mora da stoji kad je vezan!
– Nije vezan nego hipnotisan!
– A šta ako su svi ti medvedi pravi i nepripitomljeni?!
– Zamisli, Tito se približi mečki, nanišani, ovu blicevi uznemire, a karabin slaže?!
– Ništa! Tito ima pancir, a ima i dvojnika koji ide u lov umesto njega…
– Šta će mu dvojnik kad ima snajperiste! Jednom mu se metak zaglavio u cevi, medved se uspravio na stražnje noge, kad poče plotun, krzno posle nije bilo nizašta, snajperistima svejedno, njihovo je samo da ne pogode Tita!
1974.
– Je l’ bi se ti bacio na bombu kad bi video da će da eksplodira dva koraka od Tita?
– Misliš kad bih bio njegov ker? Ako bih bio dresiran da štitim vrhovnog komandanta, bacio bih se da me karteč što bolje raskomada, kao obična kera koja nije prošla predvojničku obuku – ne znam baš…
– A da si kurir?!
– Kurir je uvek na zadatku, guta cedulju koju je već obamrlom rukom (ranjen je u rame!) izvadio iz opanka da poruka ne padne u ruke neprijatelju: ne bih ni znao da Vrhovni komandant gleda smrti u oči…
– A da si bolničarka?
– Ne bih se vrzmao oko Tita, bio bih sa tifusarima koje bih doduše ladno napustio čim bi se proneo glas da je Tito ranjen…
– A da si mu pobratim?!
– Kao pobratim ne bih imao kud, uradio bih isto što i pas, ali Tito nije bio osoba koja bi baš imala pobratima, zar ne!
2000.
Eh, druže Tito, šta si dočekao, nisi zapravo dočekao, i bolje je što nisi, da za tvoje slonove nema mesta na Brionima: Lanku i Sonija, dar Indire Gandi, Hrvatska prodade Nemcu Antonu Gernteru za 6000 DM.
Slonovi su zlopamtila neviđena i razumem da su živcirala mnogog Hrvata: simbolizuju nesvrstanost, pamte plenume koji su se usled vrućine i drugih istorijskih nužnosti odigrali na Brionima, sećaju se Štafete, Bratstva i Jedinstva…
Slonovi odrasli u miomirisima Briona moraće da privređuju, imaće treninge i javne nastupe: dva svedoka, pa ako hoćete i učesnika istorije voljom moćnika preći će na estradu, a Jugoslavija neće moći ništa da učini.
2003.
Vojska Srbije i Crne Gore oduprla se satanskom zovu da rasproda Titove limuzine, pola sata pre grešne aukcije proglasila ih je neprocenjivim kulturno-umetničkim blagom. Predložio sam (8.II) da se u Gardi napravi luna-park, da se limuzine putem gumenih branika osposobe za karting, ili da ih posetioci voze u svečanoj koloni a da ostali – koji čekaju na red – konvoj obasipaju cvećem… Sutradan sam pročitao opsežnu storiju o Titovom voznom parku, pokojnik je imao više od stotinu automobila, vozački ispit je položio 1912. godine, bio probni pilot u „Austrodajmleru“, na Kavajino očajanje imao je i blindirane modele… Pedeset četvrte Beograđani su još mogli da vide Tita za volanom, možda i da se sudare s njim, jer se Jovankina marama kao u nemim filmovima vijorila prekrivajući vozaču oči i one njegove revolucionarne jagodice.
Prvi put sam čitao o Titovim automobilima, a sve kao da sam već znao, samo jedno nisam – ispred drvarske pećine Tito je imao parkiran džip, dar engleske vojne misije. Taj džip je postao plenom desantnih jedinica Vermahta, i to sad prvi put čujem! Koliko sam puta čuo storiju o šunki koju je Jožica skinuo sa tavana i na svoju ruku obario zloupotrebivši dolazak nevažne rodbine, znao sam naizust i bombaški proces i desant na Drvar, gde je silesija padobranaca zarobila tobože samo Titovu uniformu, da bi tek sada iz tmine drvarske špilje izronio džip! Nije to ne znam kakva sablazan, džip nije bio privilegija, nije bio statusni simbol, ne mislim da je Tito turirao mašinu i preticao kolonu ranjenika, ko god je na neosedlanom bosanskom atu proveo više od petnaest minuta obradovao bi se kakvom god motornom vozilu, sve razumem, ali me je zabolelo što su džip od mene tako dugo tajili i takoreći utajili. Kako ga niko ne nacrta nadomak pećine, kako ga nijedan od pesnika revolucije ne ovekoveči u kakvoj rimi!?! Da sam juče umro, što bi od novinara mog uzrasta bilo još kako pristojno, ne bih znao u čemu se naš najveći sin truckao po bosanskoj vrleti. Drugo, oni koji su prećutali džip možda su prećutali još nešto!? Džip je deo naše baštine, preteča je i vesnik današnjih džipova od kojih i pauk neću reći beži glavom bez obzira, ali od kojih i pauk okreće glavu u stranu.


Kako se na vatri podmetnute paljevine ocrtala mafijaška priroda vlasti? I zbog čega ne prestaje režimska odmazda nad Milomirom Jaćimovićem


Pobeda Tise Petera Mađara prevazilazi granice malene Mađarske. Ona se preliva i na susednu Srbiju kao noćna mora za Aleksandra Vučića i motivacija za sve one koji žele da mu vide leđa


Raspiše li Vučić izbore za leto, studentski pokret i zborovi moraju biti spremni. Iskustva stečena u Kuli, Sevojnu ili Aranđelovcu su dragocena, ali ne i dovoljna. Današnji mali propusti, već sutra mogu biti fatalni. U pitanju je budućnost Srbije


Upisivanje Brenta Sadlera kao direktora medija Junajted grupe je pretposlednji korak u puzajućem davljenju kritičkih medija. Vlast to neće spasiti, ali je barem publika dobila važnu lekciju


Zašto režim nastoji da razvali Univerzitet u Beogradu? Koga i čega se boji? I kakve veze s tim ima poziv na politički dijalog?
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve