

Komentar
Davljenje N1 i drugih: Sve ide po planu
Upisivanje Brenta Sadlera kao direktora medija Junajted grupe je pretposlednji korak u puzajućem davljenju kritičkih medija. Vlast to neće spasiti, ali je barem publika dobila važnu lekciju


Gledaoci rijalitija se u najvećoj meri poklapaju sa Vučićevim biračkim telom, pa lako mogu razumeti taj mehanizam – nakon vređanja i ponižavanja svojih oponenata, on se neprekidno zgražava nad njihovom nekulturom
Upravo završena sednica Skupštine Srbije na kojoj se dva dana raspravljalo o izveštaju o pregovorima Beograda i Prištine bila je odlična slika naše političke scene. Ona je bez dileme najviše ličila na rijaliti program u kojem “narod pita” , akteri se krve, “novinari” objašnjavaju šta misli javnost, a Veliki šef meri rejting i šer. Gost Skupštine bio je predsednik Vučić, koji je satima polemisao sa pripadnicima opozicije nagovestivši da postoji plan za rešavanje Kosovskog pitanja i da je on spreman da ga prihvati. Do ovog trenutka, javnost nije saznala nijedan detalj o tom planu, što iz proceduralnih razloga (jer je sednica oročila teme i aktivnosti do 15. januara, a plan je predočen 5 dana kasnije), a što zbog činjenice da je sednica dobila potpuno drugačiji tok i svela se na obračun sa opozicijom.
Šta su onda sličnosti Skupštine i “Zadruge”?
Predsednik je seo sam pred poslanike, držeći maratonska obraćanja u kojima je dobijao horsku podršku svojih poslanika. Pred njim je bila šolja sa likom vuka, novog Vučićevog alterega. U rijalitiju, kao i u Skupštini, grupa takmičara, ili poslanika, obično bi dobila epitet “Čopor”, bilo pežorativno bilo afirmativno. Vuk Samotnjak u ovom slučaju može biti i svojevrsna ograda od SNS-a, što se često pominje, jer se u uzdizanju njegove lične izuzetnosti ne pominju ni u naznaci niti saradnici niti politički partneri. U rijaliti programima se ovakav takmičar naziva “solo igrač”, što je opet paradoksalno jer on uvek dobija poseban tretman od Produkcije, baš kao i Vučić od predsednika Skupštine i njegovih poslanika.
Fajt se uglavnom odvijao sa pripadnicima desno orijentisanih političkih stranaka, a kulminirao je koškanjem i guranjem kada jedan od opozicionih poslanika nije dobio reč. Imali smo klasični rijaliti fajt, gde obezbeđenje razdvaja aktere, a uključen je mikrofon samo Vučiću i eventualno Orliću. Ostale ne čujemo. Posle manje-više simboličnog guranja, Vučić je bezbroj puta gledaocima interpretirao incident naglašavajući sopstvenu hrabrost i rugajući se njihovoj nekulturi. Gledaoci rijalitija se u najvećoj meri poklapaju sa njegovim biračkim telom, pa lako mogu razumeti taj mehanizam – nakon vređanja i ponižavanja svojih oponenata, on se neprekidno zgražava nad njihovom nekulturom. Ova predstava je, kao u rijalitiju, namenjena njegovim navijačima i potpuno preklapa suštinu i smisao sednice. O predloženom planu nije bilo ni govora.
Akteri u skupštinskom rijalitiju, naročito Vučić, bezbroj puta ponovljaju floskule o “milionskom auditorijumu” i narodu koji “sve vidi”. Dakle, ukoliko ste videli manje-više uobičajene izlive nekulture u Skupštini, narod je “video” da od nje nema vajde, već će bez pitanja i pogovora prihvatiti Vučića kao neupitnog autoriteta koji će doneti odluku o sudbini Kosova. To je drugi rezultat ovog dvodnevnog rijalitija.
Diskreditovanje protivnika, naročito sa desnog dela političkog spektra, uspešno je izvršeno. Ne samo da nije bilo moguće postići konsenzus oko najvažnijeg političkog pitanja u zemlji, već je ono uspešno transponovano na lični plan svakog ko je kritikovao Vučića. Tako su nametnute teme dvojnog državljanstva nekih poslanika, galama Sime Spasića sa galerije, protesti par stotina desničara ispred Skupštine, sposobnost uzdržavanja od fizioloških potreba i nadmetanje u ovoj disciplini, Telekom, Šolak, ali ne Đilas, Milo Đukanović, šoping Premijerke. Usledila je i rasprava sa Palmom o tuči, Krkobabić Treći je drhtavim glasom branio Vučića opkoljen opozicijom, Boško Obradović je dobio nadimak nonpejper anofišalnout, apelovalo se da ne uznemiravaju trudnicu Zavetnicu, a Koštunica je pominjan jer je pustio na slobodu teroriste i Kurtija. Uf! Narod je naravno sve pažljivo pratio, sve razumeo i znaće da oceni tanane razlike u izvedenim ulogama ove režirane skupštinske realnosti.
Možda je najteži deo ovog rijalitija bio proces uspostavljanja primirja sa delom opozicije koji podržava pregovore. Njih je donedavno Vučić vređao jednakom snagom, samo se u medijima narativ polako, ali sigurno promenio. Da se razumemo, nema tu ljubavi, sada je u pitanju samo viši stepen tolerancije. U rijalitiju je to poznata situacija koju u “Zadruzi” opisuju izrazom “ne diram te, ne diraš me”. Bez obzira na prošlost, ljubav ili mržnju, sada je u toku Pakt o nenapadanju u više tačaka. Srednji budžet, što bi se reklo, nismo ortaci, svašta smo zajedno prošli, sad se ne diramo jer se nadamo da ćemo se sresti i u sledećim sezonama ovog rijalitija. Kao Lepi Mića, Miki, Matora ili Zorica. Po njihovom shvatanju, ostali akteri su manje-više starlete koje su zamenjive, iskusni igrači traju.
Postoji još jedna dosta upečatljiva paralela Skupštine i rijaliti programa. Iako, navodno, učesnici učestvuju u raspravama lišeni pritiska “spoljnog sveta”, u suštini nije tako. Skupština je tako mesto gde bi predstavnici trebalo da raspravljaju o sudbini ove zemlje na nekom višem nivou, izabrani kao najbolji i najkompetentniji, imajući u svakom trenutku osećaj za opšti interes i dobrobit građana. Međutim, s vremenom se to promenilo i Skupština baš kao i rijaliti predstavlja rat partikularnih i ličnih interesa. Tu je Predsednik dobro opisao atmosferu referišući na sebe kao na vuka. On Skupštinu vidi kao mesto gde su ljudi i partije jedni drugima vukovi, gde može biti samo jedan vođa i alfa mužjak, vođa čopora.
Ne zaboravite, tog vođu će jednog dana smeniti neki drugi vuk koji je sada u čoporu iza njega i neće imati milosti. To imaginarno jedinstvo na temu Kosova sa kojim je sednica počela, u suštini je jednoumlje. Tako danas izgleda naša Skupština, gde kao u rijalitiju – može biti samo jedan!


Upisivanje Brenta Sadlera kao direktora medija Junajted grupe je pretposlednji korak u puzajućem davljenju kritičkih medija. Vlast to neće spasiti, ali je barem publika dobila važnu lekciju


Zašto režim nastoji da razvali Univerzitet u Beogradu? Koga i čega se boji? I kakve veze s tim ima poziv na politički dijalog?


Vršljanje policije po Rektoratu Univerziteta u Beogradu je čin ljudi nesvesnih da sami propadaju u rupu koju kopaju Vladanu Đokiću, da nastupaju kao zlo koje će izgubiti bitku protiv dobra, kao neuki jahači metle koje će na kraju pomesti studenti


Lokalni izbori održani u nedelju pokazali su, pre svega, slabost vlasti i snagu onih koji bi da vlast menjaju. Šta im je sada činiti?


Nije Vučić Putin, niti to može biti. Putina se ljudi plaše, a od Vučića im se samo ide u toalet. Da bi postao ozbiljan diktator, čovek mora za to da bude talentovan. I mora imati validniju diplomu od one dobijene od Vojislava Šešelja
Režimski Napad i odbrana Beogradskog univerziteta
Ne boje se kriminala, boje se obrazovanja Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve