Riječ dana je „usaglašavanje“. Naravno, misli se na ono sa vanjskom politikom Evropske unije, to jest, zavođenje sankcija Rusiji. Možda ih bude, a možda i ne – zavisi od količine štete koju će Srbija morati da plati. A platiće je svakako.
Za to je zaslužan Aleksandar Vučić. Njegova uža definiciju vanjske politike zemlje glasi – vrdanje. Šira je iz viceva: išli Srbin, Rus, Amerikanac i Nijemac – na kraju Srbin ispadne pametan, svi ostali glupi. Kako i zašto, čitalac svaki dan može saznati iz tabloida i sa ružičastih televizija.
U vođenju politike prema inostranstvu, predsjednik Srbije je nepogrešiv: godinama govori o evropskoj orijentaciji i istovremeno raspiruje putinofiliju; podržava Hilari Klinton protiv Trampa jer je „pametan“, Trampa protiv Džoa Bajdena jer „bolji za Srbiju“; imao je sreću da samopozvani Sergej Lavrov ipak ne sleti u Beograd, a onda usred Njujorka sa ruskim ministrom vanjskih poslova potpisuje sporazum o koordinaciji između dva ministarstava; isključivo pregovara sa Evropljanima i Amerikancima o kosovskom problemu, ali zahvaljuje na podršci Kremlju koji se poziva na slučaj Kosova prilikom aneksija u Ukrajini…
Principijelnost Aleksandra Vučića prepoznata je i u svijetu. Na proslavi stogodišinjice završetka Prvog svjetskog rata u Parizu bio je smješten praktično sa vojnom muzikom; poslije sjedenja na hoklici ispred Trampa u Bijeloj kući, održao je konferenciju za novinare na parkingu; iz Praga kruže snimci na kojima se vidi kako među četrdeset šefova država ili vlada poput „sirka tužnog bez nigđe nikoga“ stoji sam na sredini sale… Onoliko koliko je Slobodan Milošević bio uvažavan kao „faktor mira i stabilnosti“ poslije Dejtona, toliko je i Vučić kao regionalni lider. Jeftine diplomatske pohvale ne mijenjaju ništa.
Bez jasnih vrijednosti koje zastupa, pasivno-agresivna spram zapada, sa bizarnim podilaženjem istoku u čemu je vrhunac ničim izazvano Vučićevo obraćanje Si Đinpingu na kineskom pred kamerom u Predsjedništvu te, uopće, spotičući sama sebe na svakom koraku, vanjska politika Srbije djeluje groteskno. Ona je isključivo reaktivna, pasivna i iznuđena.
Ni Vučićeva očaranost suverenizmom Putina, Erdogana ili Orbana nema pokrića: prvi je na čelu nuklearne velesile, drugi vodi državu od strateškog značaja za NATO, dok treći uspijeva u onom što radi baš zbog članstva u Evropskoj uniji, a ne uslijed čučanja izvan nje. Zato se i rezultat Vučićeve politike „vrdanja“ ogleda u irelevantnosti da li će Srbija zavesti sankcije Rusiji ili ne. Što god da sada uradi, suviše je kasno, suviše malo i suviše neuvjerljivo. Prilika da se propusti prilika ponovo nije propuštena, a šteta po državu je izvjesna.
Čitajte dnevne vesti, analize, komentare i intervjue na www.vreme.com
