Riješena je nedomica brojnih građana koji bi da glasaju za opoziciju, ali nikako da izaberu stranku: od danas su na jednoj strani ujedinjene demokratske i proevropske partije, a na drugoj proruski desničari ljuti na Vučića zbog Kosova i Parade ponosa. Pa tko šta voli…
Demokratska opozicija do sada je isprobala sve kombinacije – kako cenzus koalicije, tako i pokušaje stranačkog profiliranja kroz više kolona. Ispalo je duplo golo. Mnogo više zahvaljujući Vučićevoj demonizaciji nego samima sebi, opozicioni lideri su daleko poznatiji od stranaka i pokreta koje predvode. Čak i politički analitičari jedva da još koriste imena tih organizacija. Naprosto, razlike između njih narod može ustanoviti samo u labaratorijskim uvjetima.
Zato je zajednički izlazak na izbore pod generičkim imenom opozicija, prva pobjeda zdravog razuma nakon dugo vremena. U fasadnoj demokraciji i uzurpiranim institucijama, drugačije nije ni moguće. A posebno i zbog toga što malo koja opoziciona partija sama može preći i minimalni cenzus od tri posto.
Izlazak na zajedničkoj listi važan je, ali tek je prvi korak ka kakvom-takvom aktivnom izbornom rezultatu. U tom kontekstu, demokratsku opoziciju čeka mnogo veći i ozbiljniji zadatak. A to je privlačenje razočaranih birača iz naprednjačkog korpusa. Ukoliko joj to ne pođe za rukom, osvojiće manje-više isti broj glasova kao i u dosadašnjim izbornim ciklusima. Računica na „izvođenje apstinenata“ adekvatna je desničarskom zapjevanju uz gusle „Kad se vojska na Kosovo vrati.“
Ali kako da demokratska opozicija proširi biračko tijelo? Paušalne i ritualne kritike Vučića piju isto onoliko vode koliko i režimske poskočice da je „Đilas ukrao 619 miliona“ ili nazivanje Mikija Aleksića „Secikesom iz Trstenika“. Narod je oguglao na oboje. Nakon 11 godina propagandnog mućenja vode i još ogoljenijih laži, birači očekuju detektiranje konkretnih problema i ponudu konkretnih rješenja.
Predstojeći izbori nisu referendumski poput onih neposredno prije Petog oktobra 2000. Većini građana nije dogorjelo do nokata, ali mnogi od njih su željni da žive kao sav normalan svijet – bez pritisaka, verbalnog i svakog drugog nasilja, prostaštva, demagogije i, više od svega, dostojanstveno od vlastitog rada.
Jedini način da se krene u tom pravcu jeste glas za kolonu demokratske opozicije. Kakva god da jeste – a daleko je od savršenstva – nema drugog načina. Sve ostalo je samo jeftino foliranje iz niskih pobuda.
Čitajte dnevne vesti, analize, komentare i intervjue na www.vreme.com