Foto: Alekandar Anđić
Kao i 12. marta 2003, Zvezdan Jovanović i njegove pristalice imaju istu metu: uoči dvadesetogodišnjice smrti Zorana Đinđića svedočimo o još jednom ubistvu ove istinske istorijske ličnosti i njegovog dela. Onda je to bio snajper, sada su knjiga i tabloid
„Informer“ je slavodobitno obnarodovao da će objavljivati ekskluzivne dijelove knjige Vučije staze Zvezdana Jovanovića, zvanog Zmija. Tu čovjek osuđen na 40 godina zatvora zbog mučkog ubojstva Zorana Đinđića „razotkriva pravu istinu“ i obračunava se sa „ogavnim serijalima tipa Insajder, Dosije, Jedinica i slično iz Soroš – (Veran) Matić produkcije“.
Kao autor Jedinice, moram reći da me ne zanima ni jedno jedino Jovanovićevo slovo. Između ostalog i zato što je taj čovjek najprije priznao ubojstvo prvog demokratski izabranog premijera u Srbiji da bi potom ćutao kao zaliven tokom čitavog suđenja ne pokazujući ni minimum moralne kuraži da se suoči sa svojim nedjelom, a kamoli da izrazi kajanje.
Iziđe li Jovanovićeva knjiga praćena „ekskluzivama“ u „Informeru“, imam i jedan prijedlog. A to je da režim koji stoji iza ovoga tabloida umjesto spomenika Zoranu Đinđiću na Studentskom trgu podigne spomenik njegovom ubojici sa sve snajperskom puškom „hekler i koh G-3”. I da se ne lažemo više – neka čitava Srbija vidi što je ostalo od vrijednosti za koje je Đinđić dao život.
Konačno, ako u ovom režimskom tabloidu iziđe Jovanovićeva knjiga, svako onaj tko ima i mrvicu vlasti, trebao bi staviti prst na čelo. Konkretno: neka razmisli kuda vodi promocija i afirmacija ubojice premijera u zemlji gdje prvi ljudi režima i njihovi mediji stalno govore o pripremanju atentata na njenog predsjednika… Kakvu atmosferu stvaraju? Da li se time šalje poruka o velikoj razlici između Aleksandra Vučića i Zorana Đinđića – da je prvi ugrožen kao pravi Srbin i patriota, a da je drugi odrod i izdajnik koji je dobio ono što je zaslužio? Ili neko možda koristi Jovanovića i „Informer“ radi jedva skrivene prijetnje aktualnom predsjedniku Srbije?
Kako smo dovde došli? Zar je rešešeljizacije naprednjaka stigla do točke kada se njeni promoteri više nisu u stanju suspregnuti? Da li su u ovoj partiji reafirmirane Šešeljeve bljuvotine? Žali li njeno članstvo što Vučić više ne preljepljuje preko table „Bulevar Zorana Đinđića“ natpis „Bulevar Ratka Mladića“? Jer sve što Zvezdan Jovanović može napisati, samo je povampirenje te stare politike zajedno sa svim njenim posljedicama.
Ne mogu govoriti u ime kolega sa nekadašnjeg B92, Insajdera i Dosjea… Mislim da Jovanoviću i njegovim pristalicama ipak mi nismo prava meta, već je ona ista kao i 12. marta 2003: uoči dvadesetogodišnjice smrti Zorana Đinđića, na djelu je još jedno ubojstvo ove istinske istorijske ličnosti i njenog djela. Onda je to bio snajper, sada su knjiga i tabloid.
Čitajte dnevne vesti, analize, komentare i intervjue na www.vreme.com
U tri niške gimnazije, dobar deo profesora odlučio je da prekine obustavu rada. Učenici „preuzimaju teret borbe sa nastavnika“, fizički blokiraju škole i poručuju: “Pravdu ne možemo nadoknaditi”
Univerzitetski profesori ostali su bez zarade, a nedavno je donesena i uredba kojom se reguliše njihov rad. Mnogi zaposleni u visokoškolskim ustanovama ove korake smatraju direktnim pritiskom
“Ćacija” je bilo i na studentskim protestima 1996/1997. Kako je prošao Nemanja Đorđević zvani Krmača, paradni student Mire Marković, koji je „samo hteo da uči“
Ko u ponedeljak, 31. marta, gde i u koje vreme protestuje zbog napada nožem na dekanicu Filozofskog fakulteta u Nišu Nataliju Jovanović
Ruski operativci su navodno već stigli u Srbiju, dok američki FBI u odgovoru za „Vreme“ niti potvrđuje niti demantuje da je uključen u istragu huka i stampeda u Kralja Milana
Na mestu susreta privida i stvarnosti nalazi se nož u rukama građanke koja je skoknula do prodavnice po konzervu graška, pa onda tu konzervu, onako u mimohodu, hitnula na omraženi lik
Psihički labilna žena u Nišu nije napala slučajnog prolaznika, nego je napala ciljano. A ko je to mesecima crtao metu na čelu Natalije Jovanović i mnogih drugih?
Na isti način kao što je Arkan komandovao svojim gardistima, Vučić upravlja državom i naprednjačkim ministrima. Sličnostima ovdje nije kraj
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve
"Jedinica je uvek postojala – da li formalno, da li neformalno, da li je brojala petnaest ljudi ili, na kraju, trista ljudi", kaže u dokumentarnom serijalu "Jedinica" Kapetan Dragan Vasiljković. "U jednom periodu ja sam imao komandu nad Jedinicom, u drugom periodu Frenki, u trećem Legija... Ali, Jedinica je uvek postojala"
Ovaj tekst koji potpisuje ekipa izveštača „Vremena“ je nastao neposredno posle ubistva premijera Srbije Zorana Đinđića. On je autentičan dokument trenutka u kome je Srbija gurnuta u ponor iz koga se iznedrio Alekandar Vučić. Metak koji je pogodio Đinđića zaustavio je Srbiju, čijim se građanima do danas nisu vratili demokratski polet i nada koji su ih onda nosili - makar jednom delu građana. Oni drugi, tada u opoziciji, ratni izdanci 1999-tih, danas su na vlasti sa prebezima koji su bili i koji će ostati nebitni za istoriju ove zemlje
Još malo pa će neko snimiti domaću verziju onog filma Olivera Stouna, koja će se zvati "Z. Đ". Prvo je neko pustio intrigu da je premijera Đinđića "ubio neko iz Vlade"; onda je Milan Veruović na Radiju B92 glasno ispričao ono što se među policajcima tiho šapuće još od 12. marta. Vladi Srbije, ionako o svom jadu zabavljenoj, samo je još ta priča trebala
