Decenijama su sportisti u Srbiji najpozitivnije ocenjene javne ličnosti. Svim šampionima smo priređivali dočeke ispod balkona Skupštine grada, ali je među njima posebno mesto uvek zauzimao Novak Đoković. On je, bez dileme, simbol uspešne Srbije, uprkos opstrukcijama, nepravdama, pristrasnim sudijama, imigracionim vlastima u Australiji, publici na turnirima protiv koje je takođe igrao, ali i onima kojima je smetalo što oko vrata ima krst. Kritikovali su ga što je imao sumnje oko vakcinacije, ali i zato što nije dovoljno glasno kritikovao Vučićevu vlast. Kritikovali su ga i kada je došao na prijem kod Vučića, posle Olimpijade, kritikovali su ga što se oženio Jelenom, što ne mrzi Hrvate, što je obišao piramide u Visokom, a najviše podozrenja je izazvala njegova odluka da ne jede meso.
Međutim, uprkos svemu, Nole je nacionalni heroj, lek za sve naše komplekse i poraze, čovek koji nikada nije izgovorio pretešku reč, koji je sa bivšim saradnicima i dalje prijatelj, a sa svojim najljućim rivalima deli najlepše uspomene, poštovanje i prijateljstvo.
Međutim, stvari su počele da se menjaju kada je Novak Đoković na različite načine izrazio zabrinutost zbog brutalnosti koju vlast pokazuje prema studentima u Srbiji. Nosio je duks na kojem je pisalo “studenti su šampioni”, a tokom turnira u Vimbldonu, svaku pobedu je obeležio malim dramskim igrokazom u vidu “pumpanja”. Njegova deca su bila deo te igre, što je postalo redovna tema i pitanje na konferencijama za štampu. Ovo nije prošlo neprimećeno, pa je u tabloidima, na opskurnim sajtovima, počela veoma podla, primitivna i zlonamerna kampanja protiv Novaka Đokovića. Pažljiviji gledaoci, da ne kažem TV manijaci, mogli su da prepoznaju taj mehanizam blaćenja koji je mnogo puta u Srbiji Vučić primenio protiv svojih političkih neistomišljenika. Istine radi, postojao je i pritisak “druge Srbije” na Novaka, jer mu, baš kao ni studentima, nisu oprostili nacionalni sentiment, ali mu je takođe zamerano što se nije još otvorenije opredelio protiv Vučića.
To je deo one zloupotrebe sportista kojima se vlast kitila, ali i dovela do toga da danas članovi istih šampionskih reprezentacija budu na različitim stranama blokada i barikada. Oni koje smo voleli upravo zato što čine tim, danas su uglavnom rivali na političkom planu.
Vučić je svoj odnos prema Noletu pokazao posle velikog skupa SNS u Ćacilendu, kada ga je “prevideo”, pominjući Jokića, čak i u pismima podrške. Drugi signal za napad bilo je angažovanje Bolta za maskotu EXPO specijalizovane izložbe, pored velikog broja naših šampiona u različitim sportovima.
Tako je otvorena “sezona lova” na Noleta. Kampanja počinje bizarnim objavama na društvenim mrežama, gde se u anonimnim komentarima dovodi u pitanje Noletov patriotizam. Onda se na muralima, ali van Srbije, recimo u Republici Srpskoj, pojave grafiti “Nole ustaša”. Da samo podsetim, turnir Srpska Open u Banja Luci osnovala je i podržala porodica Đoković. Napad je krenuo iz Sarajeva, gde je estradni menadžer Saša Mirković u podugačkom intervjuu za televiziju “Face” insinuirao da je Đoković, uz neke druge poznate ličnosti iz Srbije, učestvovao u nekakvim satanističkim ritualima. Dakle iz estradnog podzemlja kreće hajka i seli se na državne tabloide, poput “Informera”.
Tu su u Kolegijumu, onako isprva stidljivo, počeli da ponavljaju kako je Nole sportista bez premca, ali nije lepo što se meša u politiku. Zamereno mu je što porez plaća u Monaku, a posebno mu je zamereno što planira da se sa porodicom preseli u Atinu. Ukratko, ispalo je da Nole odjednom nije najbolji Srbin, posebno što više nije broj jedan na ATP listi, a smeta mu Vučić. Takođe se insinuira zašto je njegova kompanija vratila Beogradu terene na 25. maju, jer su navodno tu vršene nekakve malverzacije. Ukratko, Nole ispade lopov.
U Srbiji je ulogu tužiteljke u slučaju Đoković dobila bivša ministarka Zorana Mihajlović, koja je iznedrila floskulu kako se Nole “krije iza dečice”. Nikada nisam mogao da razumem fascinaciju dela medija tim razočaranim pripadnicima užeg kruga vlasti, poput Mihajlovićeve, Šormaza ili Stanislave Pak. Oni, po tom verovanju, mogu pomoći da se bolje razotkriju Vučićeve malverzacije. Umesto toga, mogu samo da vidim ljude nezadovoljne količinom privilegija i apanaže, ljude koji će učiniti sve da ponovo dođu u milost vladara ili okaju grehe iz prethodnih političkih života.
Bizarno je što je čak i Vučić pominjao Đokovića kojem, navodno, ne zamera zbog pumpanja. Taj stvarni ili izmišljeni telefonski razgovor možda se zaista odigrao, možda i nije, ali Nole definitivno više nije ljubimac medija. Komentatori tenisa na RTS ili Areni pravili su se ludi dok je Nole “pumpao”, a snimci proslave svake pobede brisani su sa društvenih mreža, po prijavama Telekoma.
Ukratko, pokazuje se da sve naše šampione čeka isto provlačenje kroz blato tabloida ukoliko ne rade u Vučićevom timu. Tako je Bodiroga postao izdajnik i zaverenik, jer se u svojoj kafani slikao sa rektorom ili tužiocem, pa ćemo sličnom logikom uskoro imati dva nacionalna tima, a kriterijum će biti da li ste za ili protiv Vučića. Rekao bih da ekipa koja “pumpa” ima ulogu favorita, pojedinačno i kolektivno, dok su uz Vučića oni koji su već duže vreme politički ili finansijski zavisni od vlasti. Neki od njih, poput rukometaša Mandića, zaduženi su za korekcije biračkih spiskova i nadgledanje izbornog procesa.
Na kraju, Novak Đoković je toliko veliko ime da pred njim padaju svi ovi pigmeji koji pokušavaju da ga blate i diskredituju, jer kampanja protiv njega pre ili kasnije počinje da se okreće protiv onog ko je kampanju naručio.