Na predlog Matije Bećkovića, poslaničke grupe POKS i SMS podnele su Narodnoj skupštini predlog o ukidanju odluka donetih na Drugom zasedanju AVNOJ-a.
Dok je Srbija na ivici građanskog rata, akademik razbuktava onaj koji je završen pre osamdeset godina. Zašto ova inicijativa dolazi baš sada?
Podnosioci predloga ukazuju da je na sednici AVNOJ-a „Srbija gurnuta u jugoslovenski eksperiment koji je vekovima građene temelje razorio i ostavio trajne ožiljke.“
Privilegije u „jugoslovenskom elsperimentu“
Očekivao sam da je akademik upoznat sa time da je Jugoslaviju stvorio srpski kralj, i da je u vreme drugog zasedanja AVNOJ-a Jugoslavija kao kraljevina sa srpskom krunom na čelu (zajedno sa prvobitnom iteracijom SHS) postojala gotovo punih 25 godina.
Kao neko ko laska samom sebi da je pisac, podsetio bih akademika da mu je „jugoslovenski eksperiment“ omogućio da od nekoliko zbirki poezije živi u centru Beograda bez potrebe za stalnim zaposlenjem. Voleo bih da porazgovara sa značajno mlađom koleginicom Radmilom Petrović o tome kako danas žive pesnikinje i pesnici za koje već sada možemo mirna srca da tvrdimo da su ostavili trag u srpskoj književnosti.
Kao nastavnik Univerziteta umetnosti podsetio bih akademika da je „jugoslavenski eksperiment“ njegove poznanike i prijatelje, na primer slikara, profesora i akademika Stojana Ćelića, o trošku države slao na studijska putovanja širom Evrope kako bi razvili svoje slikarstvo, što je za posledicu imalo da se dela akademika Ćelića nađu u kolekciji njujorške MOMA-e. Tada je samo u Beogradu umetnicima bilo na raspolaganju nekoliko stotina ateljea koje je dodeljivala gradska komisija.
Ja danas studentima govorim da vode računa o dimenzijama slika koje rade ukoliko nemaju ludačku sreću da dolaze iz relativno imućne porodice ili nisu nasledili nekretninu u kojoj bi mogli da ih skladište.
Badinterova komisija
Kao demokrata ću pak uvažiti ovu inicijativu i razumeti je kao poziv na dijalog.
Milan St. Protić je javno svedočio da je gospodina Badintera pitao zašto je njegova komisija donela odluku da se SFRJ „cepa“ po avnojskim granicama, a ne po graničnim linijama država koje su svoj suverenitet ugradile u novonastalu državu. Ugledni Francuz mu je odgovorio da je komisija po međunarodnom pravu bila vlasna da odlučuje samo o onome oko čega su se prethodno složile sve strane u postupku. Dakle, svi predsednici novonastalih država, zaključno sa Slobodanom Miloševićem, zalagali su se za avnojske granice.
Zašto se akademik tada nije usprotivio Miloševiću, nego je zanosno izjavio da se „Sloboda piše sa n“?
Najskuplja srpska reč
Umesto da se upire da riblju čorbu sipa u akvarijum, očekivao bih da akademik, tobože osetljiv na nacionalne interese, zna da je poštovanje principa avnojskih granica jedini preostali međunarodnopravni mehanizam za zaštitu Srba na severu Kosova: takozvani sever Kosova je nakon Drugog svetskog rata bio deo uže Srbije i ozbiljna država bi u skladu sa tim principima mogla da opovrgne pravo kosovskim Albancima i KFOR-u na upravljanje ovom teritorijom i povrati pun suverenitet nad prostorom koji je još uvek većinski naseljen Srbima, a nad kojima se ovih dana sprovodi tiho etničko čišćenje uz asistenciju zvaničnog Beograda.
Zašto je akademiku, koji je izjavio da je „Kosovo najskuplja srpska reč“, važno da se odricanjem AVNOJ-a uništi svaka budućnost Srba na Kosovu?
Da li se iza ove metafore krije poslovična odlika srpskih nacionalista da sve ima svoju cenu, a da je za Kosovo potrebno izdvojiti najviše sredstava?
Budući da akademik vreme SFRJ opisuje kao “ najmračniji period u istoriji Srbije u kome je ukinut legalni poredak, ubijani su neistomišljenici, otimana imovina, uništavano nacionalno dostojanstvo“, kao građanin ga pitam zašto u tom slučaju nije podneo zahtev za otvaranje arhiva UDBA-e?
To bi bilo daleko svrsishodnije.
Prioriteti dok mlate i hapse studente
Iza ovog predloga stale su strančice pune bivših (i budućih?) režimskih jurišnika, ali i narodni poslanik Miloš Parandilović, koji je politički promućurno proletos po prvi i jedini put samostalno izašao na izbore, i to baš u Nišu, i gle čuda, dobio je taman toliko glasova da ostane ispod cenzusa i tačno onoliko koliko je po Dontovom sistemu trebalo da se „prelije“ SNS-u kako bi sačuvao vlast u ovom gradu.
U trenutku kada decu u Srbiji otimaju, prebijaju, lome im vilice i prete silovanjem u državnim objektima, kada se na mirno okupljene građane puca iz ilegalnog zvučnog oružja, zamolio bih akademika da svoj društveni ugled, umesto u borbu sa pola veka mrtvim Brozom, uloži u borbu za budućnost ove zemlje.
Jer Srbiji preti da ostane bez budućnosti. A onda će prošlost biti nevažna, jer neće biti nikoga da je se seća.
Neće biti nikoga ni da recituje njegove pesme u svečanoj sali gimnazije koju smo obojica završili. A to bi zbilja bilo šteta.