Snimak na kome se vidi kako nekoliko uniformisanih policajaca, uz izlive nagomilanog besa, kod naplatne rampe Vrčin nogama udara na kolovozu čoveka za koga se ispostavilo da je kriminalac, podelio je javnost u Srbiji, što i nije neka veština, s obzirom na to koliko građani jedva čekaju da se jedni s drugima verbalno konfrontiraju.
Prema navodima Ministarstva unutrašnjih poslova, krijumčar migranata, drogiran, bez vozačke dozvole i uz silne saobraćajne prekršaje kojima je ugrozio druge učesnike u saobraćaju, vukao je za nos policiju još od Pirota, da bi končno pred Beogradom bio zaustavljen, ali tek nakon što je napravljena blokada na putu.
Fizička sila poželjan način ponašanja
Deo javnosti, čitavim svojim subjektivnim osećajem za pravdu naslonio se na te policijske informacije i pozdravio i pohvalio to što je policija besomučno šutirala čoveka kojije već bio savladan, na zemlji. Njihovom odobravanju takvog postupka uniformisanih čuvara reda i mira dodatno doprinelo je i to što je policija saopštila i da je čovek koji je obasut đonovima službenih čizama prethodno pružao aktivan otpor i šutirao policajce. ili što bi se reklo – prvi je počeo.
Ljude koji odobravaju takvo postupanje policije pravda nekoliko stvari, a najverovatnije glavni argument je taj što žive u društvu u kome se fizičko nasilje ustoličilo kao prihvatljiv, pa čak i poželjan način ponašanja.
Veliki broj njih verovatno se oseća nemoćno, a time i ozlojeđeno i besno zbog toga što u takvom okruženju nemaju petlju da svoja prava pred državom i zakonima „ostvare“ fizičkom silom, pa im povređivanje drugih daje osećaj da nisu samo oni zakinuti u životu.
Naravno, ima i onih koji u kontekstu studentskih i građanskih protesta, koje shvataju kao direktno rušenje države, smatraju da su policijska sila i brutalnost jedini način da se neko „prizove pameti“.
Imaju li kriminacli prava?
Suprotno njima, deo javnosti sa zgražavanjem je dočekao ono što je video na snimku, uz argumentaciju koja je u potpunoj suprtonosti sa argumentima onih koji opravdavaju postupak policije.
Svaki čovek, ma koliko ozloglašen kriminalac bio, zaslužuje da se prema njemu postupa u skladu sa zakonima. Ako je kriminalac koji je prevozio migrante, drogiran jurcao drumovima, prkosio policiji i nije imao vozačku dozvolu konačno savladan, na zemlji, okružen nekolicinom policajaca, onda su mogućnosti da pobegne svedene na nulu. Zbog čega onda njegovo cipelarnje?
Zato što se nije zaustavio odmah kad je to od njega traženo i što je priredio policijsku poteru dugu nekih tristotinak kilometara?
„Očuvanje“ mentalnog zdravlja policajaca
Zato se čini da nije bilo realne potrebe da policija cipelari čoveka na tlu, osim ako to nije u svrhu „očuvanja“ njihovog mentalnog zdravlja, da im se prenebregavanje frustracije ne odrazi psihički.
Kao što smo se podsetili u proteklih desetak dana – policija voli da pendreči već savladane građane, srušene na zemlju, i da preti građankama silovanjem uz prisustvo publike, a razlog tome je očigledna frustracija masovnim nepoštovanjem koje im iskazuju građani koje bi prema položenoj zakletvi trebalo da štite.
Tu je sasvim sigurno i ponašanje njihovih nadređenih, komandira i ministra unutrašnjih poslova koji ih svakodnevno ponižavaju što svojim diletantizmom što zlouptrebom – uprezanjem policijajaca u gladijatorske dvokolice imperatora sa Andrićevog venca.
Umesto da se preispitaju i sami sebi priznaju čime su zaslužili nepoštovanje građana, takve starešine i takvog ministra, i zašto kao bez glave do iznemoglosti vuku pomenute dvokolice, policajci su odlučili da svoju nemoć iskažu kroz zakonom nedozvoljenu agresiju, mimo pravila službe.
Ministarstvo unutrašnjih poslova je to i samo priznalo time što su policajce koji su šutirali čoveka na zemlji privremeno udaljilo sa posla.
Nije teško pogoditi šta će ti policajci raditi kada se na posao vrate, i šta će raditi njihove kolege, videći na njihovom primeru da sankcije ne postoje.