Verovanje na reč umesto ugovora

Dok nastaje ovaj tekst, desetine hiljada ljudi, najčešće penzionera i nezaposlenih, u različitim dijelovima Srbije beru maline, kajsije, šljive ili nadniče na njivi. Ne plaća im se radni staž, nemaju penziono ili zdravstveno osiguranje, zarada im zavisi od danas do sutra, i to kad ima posla. Procjenjuje se da u sezoni, koja uglavnom traje od marta do novembra, bude i do 150.000 sezonskih radnika, a različiti sezonski poslovi, najčešće u poljoprivredi, za mnoge porodice postali su osnovni izvor prihoda. Uprkos brojnosti, ova grupa radnika spada u najmanje zaštićene. Položaj većine sezonaca je i dalje neregulisan, rad na crno je skoro pa pravilo, a tek mali broj zemljoposjednika je angažovao sezonske radnike putem omladinskih zadruga čime su im uplaćeni porezi i doprinosi. Kako bi se pomenuti problemi riješili i sezonski poslovi uveli u legalne tokove, usvojen je zakon koji će od januara naredne godine uređivati ovu oblast i on bi, prema tvrdnjama stručne javnosti, bio sasvim solidan da je izostavljena stavka o usmenom dogovoru i roku od dva mjeseca od početka rada koji je poslodavcu ostavljen da bi radniku dostavio potvrdu u kojoj se navodi šta je dogovoreno. Da li uopšte treba naglašavati koliko je to nerazuman rok ako znamo da sezonski radnici često budu angažovani na period mnogo kraći od toga?

Pomenuti Zakon o pojednostavljenom radnom angažovanju na sezonskim poslovima u određenim delatnostima, koji je predložilo Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja u saradnji sa NALED-om, usvojen je nedavno u Narodnoj skupštini, a njime su definisani poslovi na kojima se angažuju radnici u sektoru poljoprivrede, šumarstva i ribarstva, a koji su sezonskog karaktera. Zakon predviđa da poslodavac može da angažuje sezonskog radnika najviše 180 dana u toku kalendarske godine. Predviđena je i niža stopa poreza za poslodavce koji zaposle sezonske radnike. Zakon je razvijen po mađarskom modelu, koji podrazumijeva uvođenje portala i aplikacije za obavezno prijavljivanje svih poslodavaca koji žele da angažuju sezonske radnike u poljoprivredi.

Angažovanje na osnovu ovog zakona vodi se kao rad van radnog odnosa. To u stvari znači da se za vrijeme obavljanja sezonskih poslova radnik ne briše iz evidencije nezaposlenih, niti mu se obustavlja isplata novčane naknade Nacionalne službe za zapošljavanje koju je ostvario za vrijeme privremene nezaposlenosti. Ukoliko je radnik primalac socijalne pomoći, naknada koju prima po osnovu sezonskog rada ne utiče na ostvarivanje prava na socijalnu pomoć. Sezonski radnik ima pravo na zdravstveno osiguranje samo u slučaju povrede na radu i profesionalne bolesti, kao i prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja. Zakon reguliše i da radno vrijeme sezonskog radnika ne sme biti duže od 12 časova dnevno, a oni koji budu radili osam časova dnevno ili duže imaće pravo na odmor u toku dana u trajanju od najmanje 30 minuta.

Sezonski radnik biće plaćen za svaki sat rada, koji se obračunava po radnom satu, bez pripadajućih doprinosa i poreza, najmanje u iznosu minimalne cene rada, koja važi na dan isplate. Isplaćuje se, kako je naglašeno u zakonu, na kraju radnog dana ili u drugim ugovorenim rokovima.

Poslodavac ima pravo da otpusti radnika kad za njegovim radom istekne potreba ili u slučaju da ne obavlja posao na zadovoljavajući način. Naravno, poslodavac je dužan da isplati sve do tada neisplaćene zarade radniku kojeg je otpustio. Obaveza poslodavca je da Poreskoj upravi elektronski prijavi radnika svakog mjeseca i to prvog dana po angažovanju radnika do 10 sati za onog koji radi u prijepodnevnoj ili do 15 časova za onog koji radi u popodnevnoj smjeni. Isto važi i za odjavu. Miloš Vučković, urednik portala „Radnik“, objašnjava da iako novi zakon obavezuje poslodavca da prijavi radnika istog dana kada on počne da radi, radnik nema nikakav dokaz niti potvrdu o tome. „Izgleda kao da se više brinulo o prihodima države nego zapravo o pravima radnika“, kaže Vučković za „Vreme“. Poslodavac, prema ovom zakonu, može biti i nosilac ili član porodičnog poljoprivrednog gazdinstva, a ne samo pravno lice ili preduzetnik.

Ipak, brojne dobre aspekte ovog zakon zasjenilo je legalizovanje rada bez pisanog ugovora jer će dogovor između poslodavca i radnika o uslovima rada i nadoknadi biti dogovoren usmeno. Uprkos negodovanju organizacija koje se bave zaštitom prava radnika, zakonom je određeno da je sezonski radnik „stupanjem na rad“ prihvatio uslove rada i da je time „zaključen usmeni ugovor o obavljanju sezonskih poslova“. Iz redakcije portala „Radnik“ očekuju da ova odredba dovede do brojnih nesporazuma, a potom i većih problema. „Usmeni ugovor je u redu ako ga prati pisani ugovor, što ovde nije slučaj. I kada idete na razgovor za posao, vi usmeno ugovarate uslove rada, ali posle toga sledi pisani ugovor koji vam garantuje da će ugovoreni uslovi biti poštovani. To ovde nije slučaj jer radnik ne dobija pisani ugovor već potvrdu od strane poslodavca i to dva meseca posle početka rada. Možemo lako zamisliti slučaj da je usmeni ugovor bio da radnik dobija recimo 50.000 dinara mesečno, ali mu poslodavac dostavi potvrdu posle dva meseca da je dogovor zapravo bio da zarada bude duplo manja. U takvoj situaciji radnik bi morao da tuži poslodavca pa bi bila njegova reč protiv tvrdnje poslodavca“, objašnjava Vučković.

Ukoliko to sezonski radnik traži, poslodavac je obavezan da mu u roku od dva mjeseca izda potvrdu koja sadrži podatke o poslodavcu i sezonskom radniku i o uslovima rada i njihovim promjenama. Portal Radnik.rs ukazao je na moguću štetnost ovakve odredbe jer rok od dva mjeseca može biti predug naročito ako je sezonski radnik angažovan na period kraći od toga, što je najčešće i slučaj. Takođe, problem predstavlja što poslodavac izdaje potvrdu koja nije saglasnost volja dvije strane kao ugovor već dokument koji poslodavac sam izdaje. Nije jasno kako će radnici dokazivati povrede „usmenog ugovora“ ako do njih dođe. Ako nema potpisanog ugovora koji važi od trenutka stupanja na rad, postavlja se pitanje kako će inspekcija rada utvrditi kolika je stvarno utvrđena nadoknada bila, kao i kakvi su uslovi rada dogovoreni.

Loše odredbe ovog zakona usvojene su nakon što je na Nacrt zakona podnijeto tek nekoliko prigovora, od kojih su prihvaćeni prigovori redakcije portala „Radnik“ na nepostojanje obaveze poslodavca da dozvoli odmor u toku dana kao i na maksimalno radno vreme. „Te naše primedbe su prihvaćene, te je propisana obaveza od 30 minuta ako se radi 8 sati, kao i maksimalnog radnog vremena od 12 sati dnevno. Sindikati nisu bili preterano zainteresovani za ovaj zakon jer sezonski radnici ne mogu biti u sindikatima. Zato su udruženja građana i mediji morali da ‘uskoče’ kako bi zakon bio bolji“, objasnio je Vučković.

Inače, i mlađi od 18 godina moći će da obavljaju sezonske poslove. Uslov je da su zdravstveno sposobni za rad, kao i da dobiju pismenu saglasnost roditelja, kao i da takav rad ne ugrožava njegovo zdravlje, moral i obrazovanje. Ovim zakonom omogućava se i da domaći poslodavci radno angažuju za sezonske poslove i strance, i to bez obaveze pribavljanja dozvole za rad. Biće dovoljno da Ministarstvo unutrašnjih poslova stranom državljaninu odobri boravak.

Prema podacima NALED-a za prethodnu godinu, najdominantniji oblik rada mimo propisa je zapošljavanje bez ugovora i isplata zarada na ruke. Od 100 dinara stečenih radom u sivoj zoni, 62 dinara potiče od neprijavljivanja plata. Jedan od načina za smanjenje „sive ekonomije“ je upravo prevođenje sezonskih radnika iz crne i sive zone u legalne tokove poslovanja. Od januara naredne godine, kada se ovaj zakon počne primjenjivati, vidjećemo koliki je napredak u toj oblasti. Do tada, čekamo da NALED i Njemačka organizacija za međunarodnu saradnju GIZ razviju elektronski sistem koji će omogućiti primjenu zakona i tako stvoriti uslove da se obezbijede osnovna radna prava sezonskih radnika u poljoprivredi. Sezonci angažovani u ugostiteljstvu i građevinarstvu očigledno će još čekati na ispunjavanje radnih prava imajući u vidu da se ni ovaj zakon ne odnosi na njih.