Dva napada na izraelsku ambasadu: Isti cilj, sličan scenario

U noći između 27. i 28. oktobra 2026. godine, oko 15 minuta poslije ponoći, napadnut je pripadnik Žandarmerije koji je osiguravao Ambasadu Izraela u Beogradu.

Osamnaestogodišnji Dario Nikolić, prema medijskim izvještajima iz Bele Reke kod Šapca, prišao je kućici za obezbjeđenje odjeven u crno i naoružan s dva noža. Uzvikujući „Alahu akbar“, otvorio je vrata kućice i nasrnuo na žandarma, pogodivši ga jednim nožem u lijevi obraz. Policajac je izvadio službeno oružje, ispalio nekoliko hitaca i usmrtio napadača.

Ministarstvo unutrašnjih poslova Srbije podiglo je nakon napada nivo opasnosti od terorizma na najviši, crveni stepen, a policija je pojačala prisustvo na ključnim lokacijama. Više javno tužilaštvo u Beogradu saopćilo je da je upotreba vatrenog oružja bila opravdana u samoodbrani. Prema navodima srbijanskih zvaničnika, napadač je bio pristalica Islamske države. Mediji su objavili i da je nedavno boravio u Njemačkoj, odakle je deportiran u Srbiju.

Gotovo identičan scenario odigrao se 29. juna 2024. godine, kada je dvadesetpetogodišnji Miloš Žujović iz Mladenovca, koji je nakon prelaska na islam uzeo ime Salahudin, samostrelom teško ranio pripadnika Žandarmerije ispred iste ambasade. Policajac Miloš Jevremović uspio je uzvratiti vatru i usmrtiti napadača. I tada je proglašen najviši stepen opasnosti od terorizma, a policija je pokrenula opsežne aktivnosti.

Dva napada dijele niz važnih obilježja: ista meta, napad na pripadnika Žandarmerije koji osigurava diplomatsko predstavništvo, smrtonosna reakcija policajca i uvođenje najvišeg stepena sigurnosne prijetnje. U oba slučaja napadači su ciljali vanjski sigurnosni prsten objekta, a ne samu zgradu ambasade.

Ipak, sličnost scenarija nije dokaz da su napadi međusobno povezani. Za razumijevanje njihove moguće veze potrebno je razmotriti i ideološki utjecaj, okolnosti radikalizacije i djelovanje nadležnih službi. Jednako je važno analizirati politički kontekst u kojem su se napadi dogodili i način na koji su vlasti i mediji predstavili sigurnosne posljedice.

Foto: MUP Srbije

Napadi u postizbornom kontekstu

Oba napada dogodila su se u periodima pojačanih političkih tenzija nakon izbora u Srbiji. Napad u junu 2024. uslijedio je nekoliko sedmica nakon lokalnih izbora održanih 2. juna, čiji su rezultati i uvjeti održavanja izazvali sporove između vlasti i opozicije. U narednim sedmicama u prvi plan izbili su i sukobi oko projekta rudarenja litija kompanije Rio Tinto, koji će kulminirati masovnim protestima u augustu.

Napad u oktobru 2026. dogodio se samo tri dana nakon prijevremenih parlamentarnih izbora, na kojima je Studentska lista porazila politički blok okupljen oko Aleksandra Vučića. Srbija je tako ušla u period neizvjesne političke tranzicije, dok su protesti koji su prethodili izborima i zahtjevi za institucionalnom odgovornošću ostali u središtu javnog života.

U oba slučaja sigurnosni incident dogodio se u trenutku kada su politički odnosi bili izrazito napeti, ali okolnosti nisu bile iste. Godine 2024. vlast je i dalje imala čvrstu kontrolu nad političkim procesima, dok je oktobar 2026. obilježen izbornim porazom vladajuće strukture i neizvjesnošću oko formiranja nove vlasti.

Ta vremenska podudarnost sama po sebi ne dokazuje vezu između napada i političkih događaja. Ipak, opravdava pitanje kako sigurnosne krize utiču na javnu raspravu u trenucima političke nestabilnosti i na koji ih način vlasti i mediji predstavljaju.

Proglašavanje najvišeg stepena terorističke prijetnje, pojačano prisustvo policije i intenzivno izvještavanje o ekstremističkim mrežama mijenjaju prioritete javne komunikacije. U takvim okolnostima pitanja političke odgovornosti, izbornih nepravilnosti i protesta mogu izgubiti dio medijskog prostora koji su prethodno zauzimala.

Da li se to zaista dogodilo nakon oba napada, međutim, trebalo bi utvrditi sistematskim poređenjem medijskog sadržaja prije i poslije incidenata. Bez takve analize nije moguće pouzdano zaključiti da su sigurnosne krize potisnule druge teme, a još manje da su napadi namjerno tempirani kako bi se postigao takav učinak.

Efekat kopiranja

Jedno od mogućih objašnjenja sličnosti između dva napada jeste takozvani efekat kopiranja (copycat effect), pojava u kojoj pojedinac ponavlja ili prilagođava postupke ranijeg počinioca pod utjecajem publiciteta koji je taj događaj izazvao ili zbog ideološke bliskosti s počiniocem.

U slučaju napada na Ambasadu Izraela, prethodni napad mogao je drugom počiniocu poslužiti kao primjer napada na metu koja je već bila prepoznata u ekstremističkom miljeu. Žujovićev slučaj pokazao je da je moguće prići objektu i napasti policajca koji ga neposredno osigurava. Za osobu koja prihvata istu ekstremističku ideologiju takav događaj mogao je imati simboličku ili praktičnu važnost.

Međutim, za zaključak da je Nikolić zaista oponašao Žujovića bilo bi potrebno utvrditi je li poznavao detalje prvog napada, je li ga spominjao u svojim objavama ili komunikaciji i postoje li drugi dokazi koji bi potvrdili takav utjecaj. Bez tih podataka efekat kopiranja ostaje hipoteza, a ne utvrđena veza između dva slučaja.

Prema izjavama srbijanskih zvaničnika, sigurnosne službe pratile su i drugog napadača, za kojeg je navedeno da je bio pristalica Islamske države. Mediji su objavili i da je nedavno boravio u Njemačkoj, odakle je deportiran u Srbiju. Te informacije otvaraju pitanja o njegovoj radikalizaciji, kretanju i eventualnim kontaktima, ali je za ozbiljnu procjenu potrebno utvrditi šta su nadležne službe znale, kada su došle do tih saznanja i jesu li imale zakonske osnove za konkretno postupanje.

Slučaj iz juna 2024. također je otvorio pitanja o radu sigurnosnih službi. Nakon napada, ministar unutrašnjih poslova Ivica Dačić izjavio je da su pojedinci povezani s ekstremističkim krugovima bili poznati službama. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić tada je izjavio da su napadač i osobe povezane s njim bili pod nadzorom te da bi, prema procjeni vlasti, bili uhapšeni da su službe imale dovoljno vremena za prikupljanje dokaza.

Ponavljanje napada na istoj lokaciji zato zahtijeva ispitivanje konkretnih sigurnosnih procedura, ali ne dopušta automatski zaključak da su službe u oba slučaja napravile iste propuste. Za takvu ocjenu neophodno je rekonstruirati okolnosti svakog napada zasebno.

Foto: MUP Srbije

Sigurnosna kriza i politička instrumentalizacija

Drugo pitanje odnosi se na političke posljedice napada i način na koji vlasti koriste sigurnosne krize u javnoj komunikaciji.

U oba slučaja proglašen je crveni stepen opasnosti od terorizma, a policija je pojačala prisustvo na ključnim lokacijama. Takve mjere mogu biti opravdane procjenom prijetnje i potrebom da se spriječe novi napadi. Istovremeno, one mijenjaju atmosferu u javnosti, povećavaju vidljivost sigurnosnog aparata i usmjeravaju pažnju medija prema državnim institucijama, policijskim akcijama i mogućim prijetnjama.

U politički polariziranom društvu takva promjena fokusa može imati i šire posljedice. Vlast može nastojati predstaviti se kao garant stabilnosti i zaštite građana, dok opozicija i kritički mediji mogu otvoriti pitanja o efikasnosti institucija i odgovornosti nadležnih službi. Međutim, postojanje političke koristi od određenog događaja nije dokaz da je taj događaj izazvan ili namjerno tempiran radi ostvarivanja političkih ciljeva.

U junu 2024. godine sigurnosni incident dogodio se nakon lokalnih izbora, uoči novih sukoba oko projekta Rio Tinto i u društvu već opterećenom nepovjerenjem u institucije. U oktobru 2026. napad se dogodio nakon izbornog poraza dotadašnje vlasti, u trenutku kada su pitanja korupcije, institucionalne odgovornosti i političke tranzicije bila posebno važna.

Ova podudarnost čini analizu političkih posljedica napada opravdanom. Ali tvrdnja da su sigurnosni incidenti poslužili za skretanje pažnje s drugih tema mora se provjeriti analizom medijskih sadržaja, njihovog obima i trajanja, a ne izvesti samo iz hronologije događaja.

Dva medijska narativa

Razlike u načinu na koji provladini i nezavisni mediji izvještavaju o sigurnosnim incidentima dio su šire polarizacije medijskog prostora u Srbiji.

Nakon napada u junu 2024. godine, provladini mediji naglašavali su težinu prijetnje, hrabrost ranjenog žandarma i reakciju državnog vrha. Izvještavanje je uključivalo informacije o vehabijskom pokretu, policijskim pretresima i hapšenjima, a događaj je predstavljen kao potvrda sigurnosnih rizika s kojima se država suočava.

Nezavisni mediji također su prenosili zvanične informacije o napadu i policijskim akcijama, ali su otvarali pitanja o radu sigurnosnih službi. Posebno je bilo važno utvrditi šta su službe znale o Žujoviću i njegovom okruženju, koliko su dugo pratile osobe povezane s ekstremističkim krugovima i zbog čega nisu uspjele spriječiti napad.

Sličan obrazac mogao bi se pojaviti i nakon oktobarskog napada. Naglašavanje navodne radikalizacije u Njemačkoj može usmjeriti pažnju prema vanjskim utjecajima, dok insistiranje na tome da je porodica prijavila nestanak mladića dan ranije otvara pitanje razmjene informacija i mogućnosti preventivnog djelovanja nadležnih institucija.

Ipak, zaključke o konkretnim razlikama između redakcija treba zasnovati na njihovim objavljenim tekstovima i prilozima. Nije dovoljno unaprijed pretpostaviti da su provladini mediji koordinirano usmjeravali pažnju prema vanjskim prijetnjama, a nezavisni mediji dosljedno insistirali na institucionalnoj odgovornosti.

Posebno je važno razlikovati legitimno izvještavanje o porijeklu radikalizacije od pokušaja da se odgovornost za konkretan događaj pripiše drugim državama ili zajednicama bez odgovarajućih dokaza. Isto tako, kritika rada sigurnosnih službi ne znači da se zanemaruje ozbiljnost samog napada.

Analiza medijskog izvještavanja trebalo bi zato obuhvatiti naslove, izbor sagovornika, prostor posvećen zvaničnim izjavama, način predstavljanja osumnjičenog i njegovih mogućih veza te pažnju posvećenu pitanjima institucionalne odgovornosti. Tek takvo poređenje može pokazati jesu li se razlike između medija ponovile u oba slučaja i u kojoj mjeri su napadi promijenili prioritete javne rasprave.

Foto: MUP Srbije

Šta se ponavlja?

Dva napada na Ambasadu Izraela u Beogradu, u razmaku od nešto manje od dvije i po godine, imaju dovoljno zajedničkih elemenata da zahtijevaju ozbiljnu sigurnosnu analizu. Ista meta, napadi na policajce koji je osiguravaju i gotovo identične neposredne posljedice nameću pitanje postoje li obrasci u izboru ciljeva među pojedincima inspiriranim ekstremističkom ideologijom.

Važan je i politički kontekst. Oba napada dogodila su se nakon izbora, u periodima obilježenim sukobima oko legitimiteta vlasti, institucionalnog povjerenja i političkog smjera zemlje. U oba slučaja uslijedile su sigurnosne mjere koje su imale neposredan utjecaj na javnu komunikaciju i rad medija.

To ne dokazuje da su napadi bili povezani s izbornim procesima, da su počinioci djelovali po istom obrascu oponašanja ili da su incidenti bili iskorišteni prema unaprijed osmišljenom političkom planu. Pokazuje, međutim, zašto je važno istovremeno istraživati sigurnosne okolnosti napada i njihove političke i medijske posljedice.

Ključna pitanja ostaju konkretna: šta su sigurnosne službe znale, kako su procjenjivale prijetnju, jesu li mogle ranije reagirati i kako su vlasti i mediji oblikovali javno razumijevanje događaja. Odgovori na njih omogućili bi da se utvrdi postoji li između dva napada nešto više od sličnosti u izboru mete i načinu izvršenja — i jesu li njihove političke posljedice zaista bile slične.

Vreme izbora! A neko mora da Vas izveštava nezavisno. Zato je u oktobru godišnja pretplata na digitalno izdanje „Vremena“ čak 2.500 dinara jeftinija. Izaberite odmah!