Nemačka desnica o porazu Vučiča: „Nakon Mađarske izgubili smo i Srbiju“

Poraz omraženog, gotovo pa vječnog Aleksandra Vučića komotno se može nazvati povijesnom pobjedom demokracije. Ne samo zbog rezultata izbora, nego i zbog svega što im je prethodilo: mjeseci studentskog otpora, građanske hrabrosti i upornosti ljudi koji su odbili prihvatiti da je njihova zemlja privatno vlasništvo jednog – iako ne samo jednog! – čovjeka i njegovog političkog aparata.

U nedjelju navečer, oko 21.30 sati, ekran mog mobitela neprestano je prikazivao nove obavijesti. Nisu to bile samo poruke prijatelja iz Srbije. U tom su trenutku počele pristizati i obavijesti europskih i svjetskih medija. Njemački javni servis Tagesschau kao i Frankfurter Allgemeine Zeitung gotovo su odmah izvijestili o onome što se još donedavno mnogima činilo nezamislivim: Aleksandar Vučić priznao je izborni poraz.

Skoro sam napisao da je to učinio džentlmenski. Ali, daleko je Vučić od džentlmena! Džentlmenski je, ako baš hoćete, zvučao možda do kraja prve rečenice. A onda je, nakon priznanja poraza, ponovno posegnuo za dobro poznatim, zlim “političkim” repertoarom: optužbama, traženjem neprijatelja i pokušajima prebacivanja odgovornosti na druge. Ni u trenutku poraza nije mogao odustati od zle retorike kojom je godinama napadao svoje političke protivnike, građanske aktiviste i slobodne, kritičke medije.

A upravo su ti ljudi, studenti, aktivisti, neovisni novinari i građani koji se nisu dali zastrašiti, prethodnih mjeseci pokazali koliko zapravo vrijedi sloboda. I koliko je teško izboriti se za nju kada igrate protiv sustava koji je godinama imao izuzetnu političku moć, koji je kontrolirao velik dio medijskog prostora i nastojao ugušiti svaki ozbiljniji otpor i slobodu. Nije napose lako biti na “drugoj strani”, pa onda uz to i meta žutih krkanoidnih tabloida čiju je režiju on osobno preuzeo.

Izvor: FoNet/AP

Reakcije svetskih, i hrvatskih, medija

Sve je počelo tragedijom u Novom Sadu, kada je u novembru 2024. urušavanje nadstrešnice željezničkog kolodvora odnijelo 16 života. Za studente i velik dio srpske javnosti ta tragedija postala je simbol korupcije, neodgovornosti i institucija koje ne služe građanima, nego političkoj i napose podzemnoj eliti. Gotovo dvije godine poslije, upravo je studentski pokret uspio učiniti ono što se dugo činilo nemogućim: poraziti Vučićevu političku mašineriju na izborima.

Vratimo se, međutim, europskim i svjetskim medijima. Uz već spomenute njemačke medije Tagesschau i FAZ, izborni krimić u Srbiji privukao je pozornost brojnih međunarodnih redakcija, od francuskih, talijanskih, britanskih i mnogih drugih novina do Reutersa i velikih svjetskih agencija.

Hrvatski mediji također su intenzivno pratili događaje u Srbiji, što Vučiću, čini se, nije osobito odgovaralo što je i pokazao na konferenciji za medije ovim riječima: “Potrebno je da se manje miješate u naše izborne procese i unutarnje političke prilike, da manje vrijeđate Srbiju na dnevnoj razini i da pokažete malo veće poštovanje prema našoj zemlji, a onda ćemo i mi uvijek iskazati poštovanje prema vašoj zemlji.”

Tko o poštovanju i vrijeđanju nego onaj čiji je autokratski model vladanja upravo to: napadanje, vrijeđanje i nepoštivanje svega i svačega što nije na njegovoj liniji.

Foto: Printscreen / buducnostsrbijeav

Oplakivanje Orbanovog poraza

No, ovdje ćemo ostaviti međunarodne redakcije po strani i prijeći na jednu posebno zanimljivu reakciju iz njemačkih političkih redova. Kao novinar koji prati političke i religijske teme u Njemačkoj, već dulje vrijeme intenzivno pratim uspon tamošnje krajnje desnice, osobito Alternative za Njemačku (AfD). Riječ je o populističkoj i nacionalističkoj stranci koja je u septembru ove godine ostvarila povijesni rezultat u istočnonjemačkoj saveznoj pokrajini Saskoj-Anhalt. Osvojili su čak 43,8 posto glasova. Bila je to njezina prva pobjeda na izborima za parlament neke njemačke savezne pokrajine, premda joj rezultat nije donio apsolutnu većinu. I bila je to prva pobjeda jedne krajnje desne stranke nakon Drugog Svjetskog rata u Njemačkoj. Upravo iz redova takve stranke, koja se posljednjih godina profilirala kao najkontroverznija, stigla je poruka koja mnogo govori o međunarodnom značenju Vučićeva poraza.

Maximilian Krah, zastupnik AfD-a u njemačkom Bundestagu, na društvenoj mreži X napisao je: „Nije dobar dan. Nakon Mađarske izgubili smo i Srbiju. Pokazuje se da se desnica mora reorganizirati. Dosadašnji koncept nije dovoljan da bi uvjerio birače.”

Pročitajte tu izjavu još jednom: „Izgubili smo i Srbiju.”

Tko je to, zapravo, izgubio Srbiju? I kakve veze Krah i AfD imaju sa Srbijom i Mađarskom?

Odgovor nije teško potražiti u političkim vezama koje AfD godinama održava s nacionalističkim i suverenističkim krugovima diljem Europe. U Mađarskoj su te veze posebno vidljive. Viktor Orban za AfD nije bio samo politički uzor, nego i važan međunarodni saveznik. Godinama je gradio mrežu desničarskih organizacija, instituta i političkih okupljanja preko kojih je širio svoj model „iliberalne demokracije”. Čelnicu AfD-a Alice Weidel primao je u Budimpešti poput državne gošće, a ona mu je uzvratila podrškom u izbornoj kampanji.

Koliko je Orbanov poraz pogodio AfD, pokazuje upravo Maximilian Krah. U travnju 2026. iz Budimpešte je poručio: „Izgubili smo Mađarsku.” Pred kamerama je priznao: „Za nas je to loše, to moramo priznati.” Posebno je znakovita bila njegova izjava: „Urbana mladež željela je promjenu, nažalost, tako je.”

Istodobno je izrazio podršku krajnje desnoj stranci Mi Hazank, koja zagovara izlazak Mađarske iz EU-a i ponovno uvođenje smrtne kazne. Da Orbanov poraz nije bio samo simboličan gubitak, potvrdio je i glasnogovornik Alice Weidel, priznavši za njemački taz da je AfD izgubio važnog partnera i snažnu političku figuru.

Foto: Tanjug/Nenad Mihajlović

Složene veze sa Srbijom

A onda je došla Srbija. Samo šest mjeseci poslije Krah ponovno govori o gubitku, ovoga puta nakon Vučićeva poraza. U Mađarskoj je žalio što su mladi željeli promjenu, a u Srbiji su upravo studenti postali pokretačka snaga otpora Vučićevoj vlasti. Kao da je za Kraha problem svaki put kada građani odluče promijeniti vlast koja odgovara njegovu političkom taboru. No, dok je Orban bio otvoreni saveznik AfD-a, veze s Vučićevom Srbijom znatno su složenije. Zato se nameće još zanimljivije pitanje: što je to Krah u Srbiji mislio da ima, pa sada tvrdi da je izgubio?

Ni Srbija nije izvan tog političkog horizonta. Zanimljivo, AfD je na izborima u Srbiji 2023. imao dva svoja promatrača na parlamentarnim izborima. Prosvjede nakon tadašnje pobjede SNS-a su povezali s mogućom obojenom revolucijom. Čija je to sad pak retorika? Zna se…

Srbija je za AfD zanimljiva i zbog odnosa prema Rusiji. Dok Europska unija od Beograda traži usklađivanje sa sankcijama Moskvi, AfD se takvom pritisku protivi. U Vučićevoj politici balansiranja između Bruxellesa, Moskve i Pekinga dio njemačke desnice prepoznaje primjer vanjske politike koja odbija europske institucije. To je ujedno i politički model koji odgovara AfD-ovu naglašavanju nacionalnog suvereniteta i protivljenju daljnjoj integraciji Europske unije.

Sam Maximilian Krah sudjelovao je u ožujku 2025. na političkom okupljanju u Beogradu koje je, prema pisanju njemačkog portala t-online, povezivalo predstavnike europskih proruskih desnih krugova. Na tom se okupljanju raspravljalo i o mogućnosti pripajanja dijelova Ukrajine susjednim državama. Nema dokaza da je Krah osobno podržao takve prijedloge, ali njegov dolazak pokazuje da Beograd za njega nije samo usputna politička adresa. Srbija je postala jedno od mjesta susreta političkih krugova koji se protive sadašnjoj europskoj politici prema Rusiji i zagovaraju drukčiji poredak odnosa među državama. Zato Krahovu izjavu da je desnica „izgubila Srbiju” valja čitati i u širem geopolitičkom kontekstu.

A tko je uopće Maximilian Krah?

Njegovo ime njemačkoj javnosti odavno nije nepoznato. Godinama ga prate političke kontroverze, sumnje u problematične međunarodne veze i ozbiljne pravosudne istrage.

Jedna od najvećih afera izbila je 2024. godine, kada je njegov dugogodišnji suradnik Jian Guo uhićen zbog sumnje na špijunažu za Kinu. Godinu poslije osuđen je na četiri godine i devet mjeseci zatvora. I sam Krah našao se pod istragom njemačkog pravosuđa zbog sumnji na primanje mita i pranje novca u vezi s kineskim isplatama iz razdoblja njegova mandata u Europskom parlamentu. U veljači 2026. provedeni su dodatni pretresi kod trećih osoba u sklopu te istrage. Krah, naravno, odbacuje sve optužbe. Njegovo se ime na kraju pojavljivalo isto tako u kontekstu sumnji na ruski politički i financijski utjecaj u Njemačkoj.

Ipak, najveću međunarodnu političku buru izazvao je 2024. godine kada je u razgovoru za talijanski list La Repubblica izjavio da nisu svi pripadnici nacističkog SS-a automatski bili zločinci. Izjava je izazvala takav skandal da su se od Kraha i AfD-a počele distancirati čak i pojedine europske krajnje desne stranke. Francuska političarka Marine Le Pen prekinula je suradnju s AfD-om, a njemačka stranka izbačena je iz tadašnje europarlamentarne skupine Identitet i demokracija. Krah se povukao iz vodstva stranke i predizbornih nastupa. Nije baš da nisu i prije Kraha imali što čuti glede nacizma i takve retorike. I sada upravo taj političar, čija je karijera obilježena kontroverzama oko nacističke prošlosti, kineskog utjecaja i odnosa prema Rusiji, javno žali zbog Vučićeva poraza.

Foto: Predsedništvo Srbije

Širi kontekst Vučićevog poraza

Zanimljivo je i ono što njegova izjava ne sadrži. Nema čestitke studentima. Nema riječi o građanima koji su gotovo dvije godine prosvjedovali. Nema spomena žrtava tragedije u Novom Sadu, korupcije ili zahtjeva za odgovornošću institucija.

Umjesto toga, Krah govori o političkom gubitku. O potrebi reorganizacije desnice. O konceptu koji više nije dovoljno uvjerljiv. Drugim riječima, događaj koji mnogi građani Srbije slave kao oslobađanje od dugogodišnje političke dominacije jednog čovjeka, Krah promatra kroz prizmu neuspjeha šireg europskog desničarskog političkog kruga.

U tome se možda krije i najzanimljiviji dio cijele priče, jer Vučićev poraz nije samo vijest iz Beograda. On je odjeknuo i među onima koji su u njegovu načinu vladanja prepoznavali nešto politički poželjno. Nakon Orbanova izbornog poraza u Mađarskoj, sada je i Vučićev “politički model” (je li to uopće model?) doživio ozbiljan udar, potop, kako god hoćete.

E sad, hoće li to dugoročno promijeniti europsku političku kartu, tek treba vidjeti. Kao što tek treba vidjeti hoće li Srbija nakon promjene vlasti uspjeti izgraditi institucije koje će služiti građanima, a ne (političkim) moćnicima. Jer poraz jednog čovjeka još ne znači i kraj sustava koji je godinama stvarao.

Čija je Srbija

No, vratimo se još jednom Krahu i njegovoj žalopojci da su „izgubili Srbiju”.

Nije baš nebitno tko je ove riječi objavio. Krah pripada stranci, valja to ovdje istaknuti, čiji politički program predviđa radikalno smanjivanje njemačkog javnog radiotelevizijskog sustava i čiji odnos prema novinarima već godinama izaziva ozbiljnu zabrinutost. Njemački javni servis NDR dokumentirao je napade na novinare u okruženju AfD-a, dok su stručnjaci za ekstremizam upozoravali na etnonacionalističke ideje koje zastupa i sam Krah. Zato njegova zabrinutost zbog poraza Vučićeva političkog modela otvara pitanje što zapravo smatra političkim gubitkom. Gubitak demokratskih vrijednosti ili gubitak vlasti onih s čijim se politikama poistovjećuje?

Možda bi njemačkom zastupniku netko trebao objasniti jednu prilično jednostavnu stvar: Srbiju nisu izgubili ni on, ni AfD. Nisu je izgubili ni Moskva ni Bruxelles. A nisu je izgubili ni oni koji su godinama vjerovali da se o njezinoj budućnosti može odlučivati bez njezinih građana. Srbija, naime, nikada nije ni bila njihova.

I dok Krah govori o potrebi reorganizacije desnice, pred Srbijom stoji mnogo važniji zadatak: obnova povjerenja u demokratske institucije, slobodne medije i odgovornost vlasti. Studenti su na izvanredan način pokazali da politička promjena može doći odozdo – bez obzira na sve razlike. Hoće li ona donijeti i stvarnu promjenu sustava, tek će se vidjeti.

Neko i posle izbora mora da Vas izveštava nezavisno. Zato je u oktobru godišnja pretplata na digitalno izdanje „Vremena“ čak 2.500 dinara jeftinija. Izaberite odmah!’