Okrećući se svojim radikalskim korenima i Šešeljevim metodama komunikacije, Aleksandar Vučić angažuje "crvene beretke" da paradiraju na naprednjačkim skupovima. Šta na taj način poručuje građanima Srbije i za šta je služila Jedinica za specijalne operacije (JSO)
Komentarišući vest da Vlada Srbije novcem iz budžeta finansira veterane „crvenih beretki“, glavni i odgovorni urednik nedeljnika „Vreme“ Filip Švarm je ocenio da predsednik Srbije Aleksandar Vučić više ne može da proširi svoju bazu birača i da zato učvršćuje svoje tvrdo jezgro na opskuran način.
Švarm je za N1 okrakterisao Vučića kao „najboljeg đaka Vojislava Šešelja“ i ukazao da „kada pogledate njegovu kampanju, izgleda kao da je Šešelj vodi“:
„Tu imate sve – uvrede, zastrašivanje, mlaćenje prazne slame, obećanja i agresivan govor mržnje. Kao da smo u 1998“.
Vučić pribegava upotrebi tog „simbola haosa i rata“ jer sa jedne strane svoje protivnike hoće da zastraši, a svoje pristalice „da ohrabri i motiviše“.
„Da Vučić ima nešto bolje od ‘crvenih beretki’, on bi to pokazao“, istakao je Švarm.
Podsetio je da su Legijini veterani dan-dva pre godišnjice ubistva premijera Srbije Zorana Đinđića patrolirali u Ćacilendu tako „da ih svi vide“.
„Srce tame“
„Posle toga stvar je krenula, oni su praktično na svim okupljanjima SNS-a. To je neka vrsta sinergije između naprednjaka i ‘crvenih beretki’ „, rekao je Švarm naglašavajući da je ta jedinica „samo srce tame devedesetih godina i ratova u Jugoslaviji“.
Foto: Aleksandar AnđićPobuna JSO-a i blokada auto puta kod Sava centra
Švarm je sintagmu „srce tame“ u kontekstu načina rada i nasleđa „crvenih beretki“ počeo da koristi na početku suđenja ubicama Zorana Đinđića.
U tekstu naslovljenom upravo tako – „Srce tame“, on podseća kakvu je ulogu u novijoj istoriji Srbije, ali i regiona imala Jedinica za specijalne operacije, što je bio zvaničan naziv za „crvene beretke“
„Jedinica za specijalne operacije rasformirana je 25. marta 2003, nakon hapšenja njenog komandanta Dušana Maričića Gumara, Zvezdana Jovanovića i nekolicine drugih pripadnika. Iako su grupe iz „crvenih beretki“ optužene za otmicu i ubistvo bivšeg predsednika Predsedništva Srbije Ivana Stambolića, za atentat na Ibarskoj magistrali kada su poginula četiri funkcionera Srpskog pokreta obnove, a u vezu su dovođene i sa drugim političkim i naručenim likvidacijama, velik broj državnih i policijskih glavešina uveravao je javnost da je u sva ta nepočinstva upleten isključivo mali broj pouzdanika Milorada Lukovića Ulemeka Legije, do grla u organiziranom kriminalu, a da je većina pripadnika Jedinice poštena, bezbednosno zdrava, u najgorem slučaju izmanipulirana, te je tako najveći broj njih preuzet u Žandarmeriju i Specijalne antiterorističe jedinice“, pisao je Švarm.
Foto: Aleksandar AnđićZvezdan Jovanović: Čovek koji je ubio Zorana Đinćića
Kao i ranije, poslije Legijinog paljenja diskoteke u Kuli, ili šenlučenja u restoranu „Stupica“ ili poslije oružane pobune JSO-a od 8. novembra 2001, s njima se postupilo nježno, u svilenim rukavicama, kao da ne dolaze iz samog srca tame Miloševićevih ratova i svega onog do čega je doveo njegov režim. Da li zbog inače sumnjivih zasluga za Peti oktobar, kada se Legiji zahvaljivalo što je u posljednjem momentu prešao na pravu stranu i tako spasio i sebe i svoje, da li zbog straha od njihove duge ruke ili zbog krajnje jadnog stanja i policijskog i pravosudnog sistema, „crvene beretke“ su tretirane poput nacionalnog dobra od neprocjenjivog interesa.
Švarm u tom tekstu naglašava i da je sasvim moguće da većina pripadnika „crvenih beretki“ nije imala neposredne veze sa ratnim zločinima ili profesionalnim likvidacijama:
„Poput većine specijalaca u raznim sličnim jedinicama raznih država, pripadnici JSO-a su drilom i obukom dovedeni u svojevrsno robotizirano stanje, kada se sve naredbe izvršavaju bez pogovora i promptno, bez ikakvog odnosa prema pojmovima dobra i zla, pa sad kome je naređeno – naređeno je, kome nije – nije. No, postoji nešto što se može nazvati duh Jedinice i što su – ma što da se kaže i ma kako se to objašnjavalo i pravdalo – svi oni dijelili. A to uvjerenje da je u zaštiti srpstva na način kako im ga je Miloševićev režim definirao dopušteno sve, da su u svojoj ‘misiji’ nedodirljivi i da, kao takvi, stoje iznad svih zakona“.
Jer od svog osnivanja pa do raspuštanja, „crvene beretke“ su u najvećem slučaju korištene u operacijama i akcijama „koje se nikad nisu dogodile, a sve i da jesu, nitko nije ovlašten da o njima govori“: tako je bilo u Krajini i Bosni kada „Srbija nije bila u ratu“, kao i na Kosovu kada je SR Jugoslavija proglasila ratno stanje.
Foto: Aleksandar AnđićPobuna JSO-a i blokada auto puta kod Sava centra
Ne baš originalna beretka
Jedan od osnivača „Vremena“, novinar Miloš Vasić, svojevremeno je povodom pobune „crvenih beretki“ detaljno opisao način na koje je ta jedinica nastala i dobila ime:
„Negde u proleće 1991, Slobodan Milošević i njegovi saradnici shvatili su da se ne mogu osloniti niti na rezerviste JNA, niti na ceo njen aktivni sastav, niti na do tada haotično organizovane Srbe iz Hrvatske i Bosne. Tamo su, doduše, već bili aktivni operativci Službe državne bezbednosti, ali na poslovima organizovanja i u manjoj meri obuke paravojnih formacija pod političkim vođstvom Srpske demokratske stranke“, pisao je Vasić.
Pošto je među Srbima van Srbije vladao popriličan politički haos pluralističkog tipa (partizani, četnici, SKPJ, umerenjaci, neutralni itd.), pojavila se potreba za disciplinovanjem i uterivanjem u red tog pluralizma. Legenda kaže da je Mihalju Braci Kertesu prvom palo na pamet da se napravi jedna jedinica od ozbiljnih ljudi koja bi se time bavila, a po potrebi i začepljivala rupe, intervenisala na kritičnim mestima i služila kao kadrovska osnova za buduće srpske vojske svih vrsta.
U tadašnjem konspirativnom duhu ime jedinice nije pominjano (možda je postojalo u tajnim dokumentima), mada se relativno rano javlja heraldički motiv vučje njuške, koji se danas stilizovao u poznatom obliku.
Foto: Vesna AnđićMilorad Ulemek Legija na suđenju u Specijaslnom sudu 2004.
Jedinica je zbog nečega stekla crvenu beretku kao znak razlikovanja, ne baš originalan, doduše: crvenu beretku prvi su nosili britanski padobranci, da bi kasnije bila prihvaćena uglavnom kod vazdušno-desantnih jedinica raznih armija. U svakom slučaju, jedinicu je osnovala Služba državne bezbednosti MUP-a Srbije; na početku je imala prvih 57 članova, delom radnika unutrašnjih poslova, delom saradničkih veza i pouzdanih ljudi iz „patriotskih“ struktura, delom raznih avanturista iz raznih sredina, pisao je Vasić.
Prvi poznati komandant (do 1998) bio je Franko Simatović Frenki, profesionalni radnik SDB-a s iskustvom, poreklom iz Boke Kotorske. Neposredno je odgovarao Jovici Stanišiću, po liniji DB-a, a koordinirao je na terenu na najvišem nivou sa pokojnim Radovanom Stojičićem Baõom i drugim operativcima. Logistika, novac, naoružanje i osnovni komandni kadar došli su iz SDB-a, kao i veoma široka ovlašćenja. Jedinica je zamišljena kao duboko konspirativna grupa, nepripisiva i odreciva, kako se kaže u žargonu specijalnih operacija. Dakle: sa lažnim dokumentima, bez karakterističnih oznaka, sa raznim vrstama uniformi i oznaka, čak i za jednokratnu upotrebu, sa uobičajenim za dati teren naoružanjem i opremom.
Foto: Aleksandar AnđićPobuna JSO-a i blokada auto puta kod Sava centra
Pokupljeni s koca i konopca
O tome kako su ljudi regrutovani u „crvene beretke“ svojevremeno je pisao i novinar „Vremena“ Dejan Anastasijević:
„Regrutni sastav „crvenih beretki“ bio je kao i kod ostalih paravojnih jedinica (s koca i konopca), samo su kriterijumi bili stroži, s osloncem na poznavanje borilačkih veština i spremnost da se bez pogovora izvrši svako naređenje. Ljudi za „crvene beretke“ vrbovali su se iz drugih paravojnih jedinica (najviše iz Arkanovih „Tigrova“), ali i direktno iz zatvora. Istaknuti članovi poznati su uglavnom po nadimcima (Legija, Major Fića, Cema, Žika Crnogorac, Pera Divljak…). Oni koji im znaju prava imena ne vole da ih pominju, a čak i o nadimcima pričaju šapatom“.
Glavni centar za obuku bio je u Kuli kod Vrbasa, (koji je NATO više puta raketirao) ali su slični logori postojali i na Tari, a tokom rata (1991–1995) i u Pajzošu (Slavonija) i Tikvešu (Baranja). Sastav im nikad nije prelazio 300 ljudi, ali su uvek raspolagali najsavremenijom opremom i oružjem, uključjući i protivavionske sisteme.
„Frenkijevci“ su se pojavljivali širom srpskih zemalja, gde god je trebalo odraditi neki naročito prljav posao, a takvih poslova je u Hrvatskoj i Bosni bilo mnogo. Ne retko, bili su angažovani u razrešavanju raznih prekodrinskih srpsko-srpskih sporova, koje su okončavali diskretno, brutalno i efikasno.
„Najviši oficiri bivše JNA i oružanih snaga prekodrinskih Srba drhtali su u strahu pred njima. Kada se u maju ’92. general Momčilo Perišić, tada komandant Mostarskog korpusa, usudio da pita ‘Frenkijevce’ ko ih je poslao u njegovu zonu odgovornosti, dobio je sledeći odgovor: ‘Znaš ti dobro, matori prdonjo, ko nas je poslao, a sad mi se gubi s očiju da te ne bih ja poslao u pm'“, pisao je Dejan Anastasijević.
Perišić je, rekao je očevidac ovog događaja, postupio po naređenju. Zna se, takođe, da je upravo Frenki vedrio i oblačio u bivšoj Krajini, od organizacije „balvan revolucije“ 1990. do kontrole na VBR „Orkan“ i raketama zemlja-zemlja tipa „Luna“ 1995.
Krajem rata, „Crvene beretke“ dobijaju sadašnje zvanično ime (JSO) i bazu na Banjici. Tokom sukoba na Kosovu, bili su pod neposrednom komandom generala Sretena Lukića, a Lukić je naređenja primao od Nikole Šainovića, Miloševićevog poverenika za Kosovo.
Detaljni izveštaji o njihovim aktivnostima u pokrajini mogu se naći u izveštajima „Hjuman rajts voča“ i drugih međunarodnih organizacija koje su istraživale ratne zločine.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Državna revizorska institucija je utvrdila da Crvenom krstu iz republičke kase nije isplaćeno onoliko novca koliko mu po zakonu pripada – umesto 8,87 milijardi, uplaćeno mu je svega 3,38 milijardi dinara
Potpredsednik Glavnog odbora SPS-a Branko Ružić ocenio je da vanrednih parlamentarnih izbora ovog leta neće biti i poručio da SPS na narednim izborima ne bi trebalo da ide u koaliciji sa SNS-om
Predstavljen je ranije kao veliko pojačanje SNS-a, a sada uhapšen po pretresu vikendice zbog posedovanja 500.000 tableta „bensedina“ i pištolja bez dozvole
Zaposleni u EPS-u i generalni sekretar Socijaldemokratske stranke Dragoslav Ljubičić dobio je novo upozorenje pred otkaz, zvanično zbog objava na mreži Iks, a nezvanično, kako tvrdi, nakon razgovora za „Vreme” o uvozu uglja i poslovanju EPS-a
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!