

Javni saobraćaj
Vozila GSP-a „na meti“ bahatih vozača
Vozači GSP-a svakodnevno su izloženi riziku zbog bahatosti pojedinaca




Oživljavanje Prvog maja, kao praznika slobode, bilo bi od prvorazrednog društvenog značaja za narednu generaciju srpskih političara jer se slobodan čovek, za razliku od podanika, uvek suprotstavlja diktaturi
Ovogodišnji Prvi maj u Srbiji protiče u neobičnoj atmosferi. Dok jedni tradicionalno pale roštilj, okreću prasetinu i uživaju u prirodi, drugi su u stadijumu „oskudacije“ – pa su nemaština, minimalne plate i socijalna sigurnosti jedina tema razgovora u društvu. I sve se to dešava u trenutku kada studenti i građani mesecima protestuju zbog urušavanja institucija, a sindikati upozoravaju na nesigurne uslove rada, niske zarade i rast troškova života.
Dok vlast insistira na priči o ekonomskom napretku, rekordnim investicijama i velikim infrastrukturnim projektima poput Ekspa 2027, veliki broj građana Prvi maj dočekuje uz nevidljivu inflaciju, nesigurne ugovore, prekovremeni rad i slabu pregovaračku poziciju zaposlenih. Upravo zato se i ove godine ponovo postavlja staro pitanje – da li je Prvi maj samo neradni dan i folklor i kako smo došli do toga da je kod nas obesmišljen Međunarodni dan praznika rada?


Kako je ranije u „Vremenu” pisao Ivan Milenković, za razliku od drugih praznika – samo se Prvog maja slavi rad kao uslov slobode. Dakle, slavi se slobodni građanin koji se ne podaje gospodarima, niti se klanja kumirima nacije. Zato se i ovaj praznik u modernim populističkim režimima sistematski obesmišljava.
Šta se, zapravo, slavi Prvog maja? Ako se Prvi maj naziva praznikom rada, onda se, logično, slavi rad, ali takvo tumačenje malo je problematično, jer zbog čega bi se slavio rad ako lavorare stanca, kako lepo kažu Italijani: rad umara? Vraćate se kući smrvljeni od posla, pa još treba da slavite uzrok te smrvljenosti.
Neće biti, dakle, da se slavi rad kao ljudski fenomen (životinje ne rade), niti je Prvi maj, naprosto, dan sećanja na radničke demonstracije u Čikagu 1886. godine kada je vlast poslala policiju na 40 hiljada radnika koji su zahtevali radno vreme od osam sati (umesto 10, 12, ili 16 sati), pa je petoro radnika ubijeno, mnogo više ranjeno, a vođe radničkog pokreta osuđene na smrt. Prvi maj praznik je slobode, što smo, usled zapanjujućih zloupotreba, zaboravili. Prvi maj nas, više od sto godina, podseća na to da se slobodnom osobom može biti samo pod uslovom da živimo od svoga rada.
Svakog Prvog maja podsećamo se na to da je sloboda, doduše, vrlo jedna neprijatna stvar za koju se valja izboriti, a kada se za slobodu izborimo onda ona, sloboda, malo drugačije peva nego što sužnji su pevali o njoj, ali istovremeno ostaje najdragoceniji naš posed, jer se teško dolazi do nje (neizostavno borbom i rizikovanjem) i nikada je nema dovoljno.


Zbog čega smo, međutim, to zaboravili? Zbog toga što je, kako rekosmo, sloboda vrlo jedna nezgodna stvar. Slobodna osoba, naime, samu sebe izdržava i održava radom, te je, kao takvu, niko ne može uceniti, što se autoritarnim vlastima nikako ne dopada. Istovremeno, osoba koja živi od svoga rada odgovorna je sebi i za sebe, a to ume biti naporno za slobodnog čoveka. Zbog toga u društvima bez snažne tradicije slobode – srpskom društvu, na primer – ljudi nesvikli na slobodu, zarobljeni u samoskrivljenoj nezrelosti, biraju gospodare, tutore, idole.
Religijski praznici slave gospodara, što je zastrašujuće samo po sebi. Nacionalni praznici slave mitove zajedništva, što nije manje beznadežno. Samo se Prvog maja slavi rad kao uslov slobode, dakle slavi se slobodni građanin koji se ne podaje gospodarima, niti se klanja kumirima nacije. Zbog toga je Prvi maj tako izmrcvaren za vreme komunizma. Šta to znači?
Drugovi komunisti su, naime, Prvi maj poklonili svojim poslušnim podanicima, takoreći su im ga udelili, na čemu je poslušni narod imao biti zahvalan, a sve pod maskom krupnih reči o važnosti rada i slobode. Ali komunističke tiranije bile su sve samo ne prostori slobode, te je proslava Prvog maja u Sovjetskom Savezu (SSSR) ili, recimo, Demokratskoj Republici Nemačkoj (DDR), bila tek nešto malo manje cinična od onog natpisa na ulazu u Aušvic: Arbeit macht frei (rad oslobađa).
Radnici u Zapadnim zemljama, međutim, računajući tu i Ameriku, za svoja su se prava borili i, dobrim delom, izborili. Niko im tu slobodu nije udelio, najmanje gazde. Bogate gazde su radije održavale dobre odnose s policijom, nasilnicima, partijskim vojskama, mafijom, štrajkbreherima, nego sa samim radnicima, pa su radničke pobune umele biti gušene u potocima krvi (ako nekoga mrzi da se bavi istorijom radničkog pokreta, neka pročita makar drugu knjigu Napuljske tetralogije Elene Ferante). Nisu, dakle, radničke borbe bile, naprosto, borbe za poboljšanje uslova rada, već su borbe za poboljšanje uslova rada bile borbe za slobodu. I ta sloboda je osvojena, te se u dobrom delu kapitalističkih zemalja (s naglaskom na Evropu), održala do danas.


Šta je, međutim, sa praznikom rada u savremenim populističkim režimima koji su, bez razlike, vrlo uspešna kombinacija mafije i države?
Populistički režim se, za razliku od totalitarnih režima XX veka (koji su, da ne bude zabune, takođe bili populistički, ali su koristili drugačije tehnike vladanja), razlikuju po tome što bez predrasuda koriste sve dostupne ideološke matrice. Jedan populistički režim pre podne može da varira komunističke ideje, a po podne fašističke. No problem. Važno je samo da se novac sliva voljenim vođama i njihovim dvoranima.
Utoliko je Prvi maj u takvim režimima potpuno obesmišljen, te, ako je suditi po reakcijama srpskog populističkog režima, savršeno bespotreban. No, ako samo malo zađemo iza somnambulne retorike režima, susrećemo se s najčistijim strahom od slobode: gde god proviruje sloboda, gde god postoji mogućnost da podanike oprlji fantom slobode, to mesto (Univerzitet), taj simbol (Prvi maj), tu instituciju (Parlament), valjda zagaditi, razoriti, obesmisliti i, dabome, zatrti.
Zbog toga je oživljavanje Prvog maja, kao praznika slobode, od prvorazrednog društvenog značaja za narednu generaciju srpskih političara: slobodan čovek se, za razliku od podanika, uvek suprotstavlja diktaturi.
Pravo novinarstvo košta, a mi nećemo da nas kupe tajkuni i korporacije. Podržite nas jednokratnom ili mesečnom donacijom. Vreme za to je sada!


Vozači GSP-a svakodnevno su izloženi riziku zbog bahatosti pojedinaca


Prvi put u plansko-urbanističkoj praksi građanima je omogućen neprekidni javni uvid u postupak izrade Prostornog plana područja posebne namene


„Za pad nadstrešnice je lakše upreti prstom i tražiti krivca u vlasti, a u slučaju 'Ribnikar' sve se svelo na patologiju jedne porodice“, smatra Ninela Radičević, majka jedne od žrtava masovnog ubistva u Osnovnoj školi „Vladislav Ribnikar“


„Politička klima, nažalost, veoma je slična onoj iz perioda od 1998. do 2000. godine, kada su političari vodili rat protiv medija, uključujući i tadašnjeg ministra informisanja, a današnjeg predsednika Srbije Aleksandra Vučića“, naveo je ANEM u saopštenju


Prema podacima Evropskog udruženja proizvođača automobila, električna vozila u Evropskoj uniji čine oko 18,8 odsto novih registracija
Intervju: Savo Manojlović, predsednik pokreta Kreni-Promeni
Za nas je najbolja strategija podrška studentskoj listi Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve