

Mediji
UNS: Zaštititi novinare od moćnika
Udruženje novinara Srbije objavilo je presek užasnog stanja u srpskim medijima i poziv vlastima da promene stvari. Ali, taj poziv će, kao i raniji, otići u prazno




Ratna psihoza kojom se zrače gledaoci emitovana je na svim tabloidnim kanalima, a RTS je pre ili posle pevanja puštao specijalne emisije posvećene ratu na Bliskom istoku


Proteklog vikenda na televiziji su dominirale dve teme. Trebalo je rešiti kontradikciju između pevanja i pucanja. Tako smo na RTS-u naizmenično gledali muzičke sadržaje u izboru Pesme za Evroviziju i sve mračnije slike najnovijeg rata koji su Izrael i SAD povele protiv Irana. Dve polufinalne večeri, a zatim i finale, isti triling voditelja, ista dramaturgija i pokušaj da se od provincijskog šou programa napravi spektakl. Nije pomogla ni mantra o ponosnom predstavniku Srbije u Evropi, o neverovatnom značaju da se jednom godišnje polupoznati izvođači i večiti kandidati predstave publici…
Od mase loših i nekoliko prosečnih numera ne možete napraviti zanimljiv program. Nije pomogla ni uobičajena rasprava o glasovima žirija i publike, sve se završilo izborom – grupa Lavina iz Niša predstavljaće nas pesmom Kraj mene. Zanimljivo je što se radi o metal bendu sa nastupom poput Maneskina, pa se nećemo zaglaviti sa nekom od generisanih baladica kojih je bilo na desetine.
PZE je zapravo eskapizam od stvarnosti u Srbiji, koja se nije promenila od prošle godine, kada smo tu i tamo videli i poruke podrške građanima i studentima. Ove godine voditelji nisu prepoznali Belog Preletačevića, a jedina politička tema bila je naslov Zejnine pesme Jugoslavija kao metafore za raspad jedne ljubavi. Mislim da će isti problem imati i organizatori u Beču, jer nije lako praviti žurku dok je ozbiljan deo planete u ratnom požaru.
Dobar primer, za razliku od našeg zabijanja glave u pesak, dao je festival Sanremo koji je ove godine održan 70. put. Pobedio je Sal Da Vinči (nije burazer Vesne Da Vinča) pesmom simboličnog naslova Zauvek da. Umetnički direktor i voditelj, duša ovog festivala, Karlo Konti najavio je svoje povlačenje održavši lekciju o dobrom TV programu čak i u uslovima rata. Voditelji su poslali poruke u kojima osuđuju i režim u Iranu, ali i nezakonito bombardovanje te zemlje. U finalu su se čak uključili i u vesti RAI, a zatim se vratili na scenu teatra Ariston.
A što se tiče RTS-a, postoji potreba za kreativnim direktorom koji prati trendove, unapređuje i menja oblik festivala, kao što je Karlo Konti svojevremeno uveo “Veče mladih”, specijalne goste-voditelje ili “Veče obrada”. Naši pokušaji da ga kopiramo nisu baš ispali sjajno.
PZE i Sanremo najavili su budućnost televizije koja će neprekidno pokušavati da zabavi ljude izložene strašnim slikama razaranja širom sveta. To nas dovodi do pitanja promocije empatije iz mentalnohigijenskih razloga. Na drugoj strani nalazi se neprekidni vanredni program sa sve strašnijim vestima i novim žrtvama.
Na suprotnoj strani od empatije stoji fascinacija ratom, projektivni test za psihopatske strukture ličnosti. Ona podrazumeva neku vrstu divljenja sili oružja, ponekad uz biblijsku simboliku, koju prvo prepoznajemo u nazivima vojnih operacija tipa “Pravedni gnev” ili “Rika lava”. Pretnje koje zaraćene strane upućuju jedna drugoj govore o masovnom uništenju, strašnoj kazni ili posledicama zbog preduzetih akcija. Ta ratna psihoza kojom se zrače gledaoci emitovana je na svim tabloidnim kanalima, a RTS je pre ili posle pevanja puštao specijalne emisije posvećene ratu na Bliskom istoku.
Ako tome dodamo desetine kvazistručnjaka zadivljenih snagom raketa i bombi jedne, druge ili treće strane, prosečan gledalac mogao je da pomisli da je kraj sveta pred nama i da je počeo globalni sukob. Zato se valjda u program Informera uključio telefonom Aleksandar Vučić da biračima kaže kako nije počeo Treći svetski rat. On je konstatovao da nema više međunarodnog prava i da bi bilo dobro da u ovom sukobu mi ne navijamo ni za koga.
U Srbiji to praktično znači da ćemo na televizijama imati neprekidnu svađu onih koji podržavaju jednu od strana.
Prvu, strašnu paralelu povukao je Milenko Jovanov poredeći demonstracije u Iranu i Srbiji. Prema njemu, treba da smo srećni što Vučić nije pobio desetine hiljada demonstranata, jer da je odlučivao neko od njegovih podređenih, taj neko bi izgubio strpljenje i naredio masakr.
Ne znam da li je strašnije što neko od zvaničnika lupi ovoliku glupost ili što to zaista misli.
Bokan je izneo fantaziju o imaginarnom Bajdenu, koji bi kao liberal uvijao intervenciju u oblandu ljudskih prava, dok Tramp samo roka. To je pomenuta fascinacija silom koju dele sve autokrate.
A kolateralna šteta sukoba SAD i Irana bio je i Željko Mitrović, kome je kablovski operater BH Telekom ukinuo emitovanje 70 Pinkovih kanala. Mitrović tvrdi da je to zato što je on na “američkoj strani”, a gledaocima u BiH obećao je novu platformu i nastavak bratimljenja srpskog i bošnjačkog naroda, kao neizlečivi jugonostalgičar.
Na kraju se pitam kako je slika napuštenog majmunčeta iz jednog zoo-vrta u Japanu izazvala empatiju širom sveta i postala viralna, dok smo oguglali na leševe u Ukrajini, Gazi, Iranu ili bilo kom drugom mestu gde ljudima bombe padaju na glavu. Snimci majmunčeta koje je utehu našlo u Ikeinoj lutki-majmunu doveli su do globalne rasprodaje ove lutke, a ne do empatije prema žrtvama i spoznaje da svi mi, poput tog majmunčeta, želimo bliskost sa drugim bićima i osećaj pripadnosti. Umesto toga ćemo sa televizijskog ekrana svakodnevno osećati miris napalma od ranog jutra, kao u Kopolinoj Apokalipsi danas.


Udruženje novinara Srbije objavilo je presek užasnog stanja u srpskim medijima i poziv vlastima da promene stvari. Ali, taj poziv će, kao i raniji, otići u prazno


Iskusni novinar Boško Jakšić piše za „Vreme“ o sećanjima na islamsku revoluciju i Iran nekad i sad


Šta spaja Milana Radoičića, Arkana i Vučića? Hoće li se režim odreći Mrdića slično odricanju kuma od satane na krštenju? Kako je predsednik Srbije, govoreći o rektoru Đokiću, upao u autorefleksiju? Zašto su spekulacije o sastavu Studentske liste postale društvena igra dela političke čaršije pod moralnom temperaturom? I zbog čega je dobro što nisu objavljena imena tih kandidata


Pinkova publika i imperija dopiru tačno do tačke u kojoj gledaoci znaju kako izgleda Stanijino dupe ili ko ima sex ili bije Aneli ili Maju


Ni najžešći kritičari ne bi trebalo da izgube iz vida da su sva Frojdova pitanja naša pitanja i dan-danas, te da će verovatno nastaviti da žuljaju i naredne generacije. Koji su uzroci emocionalne patnje? Kako nastaju snovi? Gde su traumatska sećanja dok nismo u stanju da o njima mislimo? Šta je to u našem nesvesnom što psihoterapija ne može da nam pomogne da promenimo? Zašto neko nije u stanju da tuguje... Potrebna je neverovatna pronicljivost da bi sva ovakva pitanja mogla biti formulisana, a u Frojdovim ih tekstovima ima neverovatno mnogo
Intervju: Savo Manojlović, predsednik pokreta Kreni-Promeni
Za nas je najbolja strategija podrška studentskoj listi Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve