

Nemačka
Apdejtovani neonacisti: Nasilni, mladi i dobro umreženi
Ko su članovi grupa „Nemačka omladino napred“ i „Mladi i jaki“




Kako žive ljudi u dva najveća grada u Donbasu - Kramatorsku i Slavjansku? Šta misle o mirovnim pregovrima i zašto vlada velika potražanja za stanovima na prvoj liniji fronta?
Kramatorsk i Slavjansk najveći su gradovi u neokupiranom delu Donbasa u Ukrajini. Trenutno zajedno imaju oko 100.000 stanovnika. Mreže protiv dronova postavljene su na nekim od puteva, a te trase koriste pre svega vojna vozila.
Ta dva grada, kao i susedni Konstantinovka i Družkovka čine takozvani „pojas tvrđava“ – prostor koja se smatra glavnom odbrambenom linijom ukrajinske vojske na istoku. Konstantinovka i Družkovka su poslednjih meseci postale praktično ratna zona, ali na samo 20 kilometara od te prve linije fronta život u Kramatorsku i Slavjansku se nastavlja.


Uprkos tome što su dronovi još tokom jeseni počeli da se pojavljuju i u Kramatorsku i u Slavjansku, što je granatiranje pojačano, a putnički vozovi obustavljeni od novembra, ipak su desetine kafića i prodavnica i dalje otvorene, a ulice u tim gradovima su prepune.
Agent za nekretnine Vladislav Savčenko, s kojim se reporterka DW sastala u Slavjansku, objašnjava da gradovi na prvoj liniji fronta u velikoj meri ekonomski zavise od vojske. Tradicionalna velika industrijska preduzeća u regionu obustavila su rad ili su preselila proizvodnju.
Pošto je vojska primorana da sama pronalazi i iznajmljuje smeštaj, velika je potražnja za stanovima i kućama za iznajmljivanje u blizini fronta. Prema rečima Savčenka, iznajmljivanje dobro održavanog dvosobnog stana u Slavjansku košta između 12.000 i 15.000 grivni mesečno (240-300 evra, prim. aut), dok stan iste veličine, ali nešto lošije održavan košta od 8.000 do 10.000 grivni. Za prilike u Donbasu to je značajna suma.
„Ljudi koji su bili primorani da napuste svoje domove dolaze u Slavjansk, a vi ne možete ništa da im ponudite. Nudi se stan za 10.000 grivni – ali oni ne očekuju da to toliko košta. A drugih opcija nema“, kaže Savčenko i sleže ramenima.
I ne samo da se stanovi i kuće iznajmljuju. Prema rečima Vladislava Savčenka, nekretnine se aktivno i kupuju i prodaju. Agencija u kojoj radi u oktobru je zaključila deset transakcija, u novembru osam, a do sredine decembra već je imala pet ugovora o kupoprodaji stambenih objekata.


Prema rečima Savčenka, cene nekretnina u Slavjansku pale su za 50 do 60 odsto u poređenju s 2021. To, međutim, teško prihvataju mnogi vlasnici. Agent za nekretnine pokazuje nam dvosoban stan u centru grada, dobro renoviran i sa novim uređajima. Trenutno je na prodaju. „Vlasnici za njega traže 24.000 do 25.000 dolara, ali njegova trenutna tržišna vrednost je 15.000 do 16.000 dolara“, kaže. Većina prodavaca koji ga kontaktiraju su ljudi koji se sele.
Cene često određuju vesti, odnosno situacija na frontu: „Ponekad neko želi da proda stan za 15.000 dolara, pa onda vidi da se vesti kao poboljšavaju, Onda pomisli da će možda doći do nekakvog mirovnog sporazuma i da će moći stan da proda i za, recimo, 25.000 dolara“, kaže Savčenko.
stovremeno, većina kupaca na nekretnine u blizini fronta gleda kao na investiciju i očekuje da će relativno brzo nadoknaditi svoje troškove kroz iznajmljivanje. Postoje i oni koji traže novi dom nakon granatiranja ili su izgubili kuću zbog okupacije, a žele da ostanu u svom rodnom Donbasu ili nemaju dovoljno novca da žive u nekim drugim regionima.


Agent za nekretnine Vladislav Savčenko, njegova supruga i ćerka, i dalje borave u Slovjansku – iako je u novembru u blizini njihove kuće došlo do, kako on kaže, „doleta“. Od eksplozije su im prozori na stanu razbijeni. „Razmišljamo da odemo. Ako se ništa ne promeni, mislim da ćemo i morati. Ali nadamo se najboljem“, kaže on.
„Kada su počeli razgovori o miru, imali smo ovde veoma ’veselu’ nedelju – svakog dana je negde bilo ’doleta’“, kaže Savčenko kada ga pitamo o njegovim očekivanjima od mirovnih pregovora, na kojima se, između ostalog, raspravlja i o sudbini njegovog rodnog Donbasa.
Zabrinut je zbog uslova pod kojima bi mogao da se zaključi budući mirovni sporazum, jer zahtevi Rusije podrazumevaju i povlačenje ukrajinskih snaga iz čitave Donjecke oblasti. „Slavjansk zovu ’grad separatizma’, ali ja se s tim kategorički ne slažem, jer poznajem mnogo ljudi koji ne žele da budu sa tom zemljom“, kaže Savčenko o Rusiji.
„Neću u Rusiju“, kaže i Elena, koju je reporterka DW srela u centru Kramatorska. Njena ćerka je napustila zemlju, ali Elena je ostala u Kramatorsku i to sa svojim maloletnim sinom, majkom, tetkom i tri mačke. Svoje želje ona opisuje ovako: „Želela bih da deca idu u školu, da ima posla i da Ukrajina postoji.“
„Mi smo ’mali’, šta mi možemo da uradimo? Šta god da vlasti odluče, tako će i biti. Da li mi igramo nekakvu ulogu“, komentariše za DW diplomatske napore političara jedna druga stanovnica Kramatorska, koja je odbila da se predstavi. Najvažnije je, kaže, da ljudi prestanu da ginu u ratu u kojem se „ne zna ko je kriv“.
Nikolaj, čovek koji bi po godinama trebalo da je u penziji, za pregovore kaže da su to „zakulisne igre“. I ne gaji mnogo nade: „Putin neće ništa potpisati… Potrebne su sankcije, a nama je potrebno oružje da bismo mogli da izdržimo.“


Centar Kramatorska u velikoj meri je oštećen granatiranjem još od početka invazije i uopšte ne deluje „novogodišnje“. Ipak, na jednoj od tihih centralnih ulica koja nije pretrpela razaranje, svetle svetla na prodavnici pod imenom „Zaboj“. To je nov i kombinovan prostor – u njemu se prodaje odeća sa simbolima Donjecke oblasti, a ujedno je to i kafić. Deluje pre kao da je negde u Kijevu, a ne tako blizu prve linije fronta. „Zaboj“ je popularno mesto okupljanja volontera, novinara, vojnog osoblja i njihovih porodica.
Ljudi koji upravljaju prodavnicom uglavnom su navijači Šahtjora iz Donjecka. Kažu da su oni „brend za ceo Donbas“ i da je ovo ideološki, a ne poslovni projekat. Oni su i autori čuvenog slogana „Sunce Ukrajine izlazi u Donbasu“. „Od 2000-ih smo neraskidivo povezani sa idejom da je Donjeck Ukrajina“, kaže Maksim Lisenko, osnivač „Zaboja“.
Lisenko je poreklom iz Pokrovska, a ljudi iz projekta „Zaboj“ – stanovnici Donbasa – posebno su osetljivi na napredovanje fronta u svom regionu. Uprkos rizicima, „Zaboj“ se tokom leta 2025. preselio iz Dnjepra u Kramatorsk: „Želeli smo da pokažemo lokalnom stanovništvu, svim ljudima Donjecka, da u vreme kada Kramatorsk svakodnevno granatiraju dronovi, balističke rakete i tako dalje – da verujemo da će Donbas biti slobodan“, objašnjava on.
U poslednje vreme manje je kupaca, uglavnom zbog otkazivanja vozova za Kramatorsk i Slovjansk, kaže osnivač „Zaboja“. Njegov tim planira da uskoro otvori prodavnicu i u Kijevu, a ima i plan evakuacije ako u Kramatorsku postane previše opasno. Za sada ipak, nemaju planove da napuste Donbas. „Ovo je kraj u kojem smo se rodili, koji pokušavamo da razvijemo i kojem posvećujemo skoro ceo svoj život“, kaže Lisenko.
Neki drugi stanovnici gradova na frontu ipak ne mogu više da izdrže stalno granatiranje. Autobusi humanitarne misije „Visibaba“ (Проліска) obezbeđuju besplatan prevoz do najbliže železničke stanice – Barvenkovo u Harkovskoj oblasti. Odatle vozovi za evakuaciju saobraćaju do Lavova, Kijeva i Hersona.
„Ponekad ima i 30 do 50 ljudi, pa onda pravimo dve ture“, kaže predstavnica misije Julija Ševčenko. Prema njenim rečima, uglavnom putuju stariji ljudi, roditelji sa decom i oni koji su izgubili posao. „Ljudi koji odlaze su oni koji smatraju da je bolje otići dok je još moguće“, zaključuje Ševčenko.
Reporterka DW u autobusu upoznaje Ljudmilu, koja je napustila Kramatorsk i otišla u Lavov još 2022. godine. Povremeno se vraća kući da završi neke poslove, a sanja da ostane zauvek. „U gostima je lepo, ali kod kuće je bolje. Samo što situacija to ne dozvoljava. Sada je postalo i mnogo gore“, kaže ona. Ljudmila je pritom kategorično protiv teritorijalnih ustupaka Rusiji, a i protiv izbora tokom rata.
Nadežda je takođe odlučila da napusti Kramatorsk. „Strašno je, ne mogu više dalje tako. Meni je 70 godina, ali ja i dalje želim da živim“, kaže. Ide sada u posetu svojoj unuci u Kijevskoj oblasti, pošto joj je stvari prethodno poslala poštom. Kaže da žarko želi da mirovni pregovori uspeju.
Na železničkoj stanici u Slavjansku, gde autobus staje da pokupi putnike, Aleksej ispraća ženu i ćerku. Putuju na zapad Ukrajine, kod rođaka, a on ostaje da radi i brine se o kući. „Sada više ljudi odlazi nego letos. I treba otići“, kaže. „Svima nam je potreban mir. Ne znam kako, ali moramo da okončamo sve ovo. Nije važno kako, glavno je da se okonča.“
Veliki praznični popust na „Vreme“ – pretplate 25 odsto jeftinije do sredine januara. Poklonite pretplatu sebi ili nekom drugom, čitajte što je bitno.


Ko su članovi grupa „Nemačka omladino napred“ i „Mladi i jaki“


Ljudi koji su napustili kruzer da bi se vratili u svoje zemlje, a nakon prvog smrtnog slučaja od posledica hantavirusa, pripadnici su najmanje 12 nacionalnosti, dok je za dve osobe nacionalna pripadnost nepoznata


Moskva je pozvala diplomatska predstavništva da obezbede blagovremenu evakuaciju iz Kijeva, s obzirom na „neizbežni udar“ ruskih oružanih snaga na taj grad, a u znak odmazde. Istovremeno ukrajinski napadi dronovima na ciljeve duboko u ruskoj teritoriji sve su intenzivniji


Aboridžini krive Rio Tinto zato što je zbog dugogodišnjeg prekomernog korišćenja vode presušio izvor koji oni hiljadama godina smatraju svetim


Separatisti Alberte, šeste po veličini provincije, žele otcepljenje. Sakupili su i potpise za referendum, a šta to znači i hoće li izglasati nezavisnost
Intervju: Savo Manojlović, predsednik pokreta Kreni-Promeni
Za nas je najbolja strategija podrška studentskoj listi Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve